LESKOVAC
Već osvedočeni književni stvaralac Svetolik Stanković novim romanom jednostavnog, ali i intrigantnog naslova BREST sa zloslutnom porukom da je to drvo koje nestaje priuštio nam je uživanje i razonodu, ali nadesve saznanje i pouke koje zahtevaju temeljitu i dubinsku analizu u ime opstanka ljudskog roda. Impozantna slika bresta na koricama knjige deluje tako mistično, autoritativno, uliva i divljenje i strah, poštovanje i poniznost, mir i spokojstvo, lek za dušu, ali i veliku nelagodu koja se nameće i kao nesreća, jer upravo taj gorostas prirode polako, ali sigurno nestaje. A on je našem piscu oaza mira, zaštita dostojanstva, mesto za otkrivanje intime, za nemušti razgovor, za jadanje i podelu sreće, ako je uopšte ima u ljudskom rodu tako nepredvidivom i često vrlo neodgovornom prema svim opasnostima koje mu prete van domašaja stamenog bresta. A njegov sagovornik, naš vrli pisac, grli mu stablo sa ispucalom korom, koja zna da usisa i kapi ljudske krvi iz prstiju, najverovatnije sa željom da je sačuva od nestajanja. Njegovo Brdo sa koga je ponikao postaje kultno mesto tuge i nostalgije, detinjstva i mladosti, zrelog doba za tugovanje i prisećanje uvek sa dozom krivice što je sebi dozvolio da ga napusti i što se nije vratio svojim korenima, seoskom životu, koji je za njega i temelj opstanka ljudskog roda. To je istovremeno i Babička gora, preko moravska Sveta gora sa velikim brojem svetilišta čiji nestanak opominje, a preostala, u prvom redu manastiri Sveta Bogorodica i Sveti Jovan, opstaju i ne predaju se zubu vremena da bi sprečili nestajanje vere i poštenja, i obezbedili dalji opstanak. Ovakav sociološko-istorijski pristup u romanu Brest nameće i brojne dileme da li su koreni porekla čoveka sa određene teritorije toliko čvrsti da mogu da prkose i zakonima razvoja i napretka od kamena do nuklearnog strašila.
Pored drugih karakteristika, o kojima će biti reči, ovaj roman je ne uobičajen i po tome što se na kraju pisac obraća eventualnom čitaocu sa porukom da se oglasi hrabreći ga da iskaže svoj utisak, što mi je omogućilo da se javim i prospem svoje utiske u prvom redu kao ne eventualni, već pravi čitalac ovakvih vrednih dela. Pogotovo što je pisac njegovom pisanju posvetio punih šest godina. I, naravno, poput velikih slikara, vajara, umetnika i on je to strpljivo i studiozno radio u nameri da intrigira, natera na razmišljanje, upozori na sudbinu ljudskog društva, koje, u pojedinim segmentima nestaje kao drevni i veličanstveni hrast. Pa, i kad on bude grubo posečen nemilosrdnom testerom ostaje nada da će čoveku i dalje koristiti, bar za udobno domaćinstvo sa modernim nameštajem. I to bi trebalo da bude neka uteha. Oglašavam se, dakle, kao čitalac, a ne književni kritičar, jer mi to ne dopušta ni profesionalno angažovanje. A,čitalac može nešto i pogrešno da protumači što piscu, po izrečenoj poruci, neće smetati. Na primer, bar po našem skromnom iskustvu u čitanju ovakve vrste književnog dela nismo naišli na pogovor koji nije potreban, ma iz čijeg pera potiče. U ovom slučaju dao ga je istaknuti srpski književnik i predsednik Srpske duhovne akademije u Paraćinu uvaženi Miroslav Dimitrijević, koji je želeo da ne odstupi od kombinacije filozofsko-etičkog teksta, naravno, u pojedinim delovima knjige, i izneo svoje utiske koji su,takođe, visoko siftificiranim i saopšteni duhovnim stilom. Slažemo se sa njegovim ocenama ovog vrednog dela, bez obzira što možda običan čitalac neće moći sve da razume.
Prvi i nezaustavljiv utisak pri čitanju ove knjige Svetolika Stankovića je velika erudicija koja je rezultat jedinstvene strasti prema čitanju i koja je gradila piščevu ličnost, bogatila mu saznanja ostavljajući zbunjujući utisak o mogućnosti da se sve to zapiše, zapamti, upotrebi na pravom mestu, sa dosta reskom porukom koliko nam nedostaju sve mudrosti velikana svetske književnosti i nauke za razumevanje života. Veliki broj citata, komentara misli velikih ljudi, prihvatanje njihovih opredeljenja deluju ne samo poučno, već upozoravajuće u prvom redu za intelektualce i društvenu elitu, koja, po našem piscu, snosi i najveću odgovornost za nestajanje bresta i poruka koje to plemenito drvo ostavlja. Knjiga je, takođe, izazovna i ne dopušta veću pauzu u njenom čitanju, ali istovremeno i zbunjuje svojevrsnim stilom, velikim brojem izraza i zaboravljenih reči u srpskom jeziku, obogaćuje leksiku, kao i prekidima u izlaganju pojedinih životnih situacija navođenjem opširnih citata najmudrijih glava svetske istorije i uliva baš zbog toga poštovanje prema piscu, koji na taj način postaje vanvremenski. Obogaćuje i čitaoca ukoliko je sposoban da sve to konzumira. Interesantno je da je autor koncipirao knjigu kao kombinaciju autobiografskog kazivanja i citiranja nezamenljivih tekstova velikana. Međutim, ono što se može priznati to je sposobnost pisca da nam prezentuje skoro antologijske opise prirode i njenih vrednosti, bez kojih bi i on sebi obesmislio opstanak. On uživa u prirodnoj samoći, pored bresta, i kao da mu je pred očima poruka Lamartina „ U svojim najlepšim snovima čovek nije mogao zamisliti nešto lepše od prirode“ ili Marka Aurelija „Niko nam ne može pokloniti ono što nam priroda uskrati.“. Tako nameće sasvim očekivano pitanje, a šta kad svi brestovi nestanu i kad nema razgovora sa tim velikim čovekovim prijateljem uz šumorenje njegovih listova. Šta bi čovek bez takvih prijatelja i primećuje li da mnoge vrednosti moralne i etičke nestaju preteći zastrašujućom silinom. Zato se u pojedinim delovima knjige oseća sva morbidnost ljudskih grešaka, nepravdi, zloupotreba o čemu je pisac prosuo velike nebrojene reči, često arhaičnog značenja. U tome je nenadmašan. Zato s pravom može i da se pita ima li svetla na kraju tunela, da li su opomene dovoljno ubedljive, koji je izlaz.
U tekstu knjige su i delovi koji imaju istoriografsku vrednost, naravno, uz jasan kritički oprez. Nesporan je utisak da je pisac tražio i mesto u gradskom okruženju, a da pr tom, ipak, ne uvažava svoju pravu ulogu kao diplomiranog elektroinženjera, žaleći što takva seoska deca nisu ostala na svojoj rodnoj grudi, odnosno na svom Brdu. I takvo društvo je našao, ali je uvek nekako sebe stavljao u drugi plan, a divio se svojim drugovima, koji su, takođe, ponikli na selu i postali respektabilni intelektualci. Međutim, tu nije mogao da izbegne zamku pristrastnosti. Jer, kako se može prihvatiti da mu je najbolji i nezamenljiv prijatelj monarhista, a on nepopravljivi levičar, kako su odnosi bili usklađeni i da li je taj njegov prijatelj bio uvek u pravu. Tu političku distinkciju je prevladavao bez validnih argumenata. A kad, pak, opisuje pojedine događaje na političkoj i javnoj sceni Leskovca često ostaje nedorečen, kako bi neka situacija bila jasna. Ali i to je sloboda književnog stvaralaštva.
Na kraju, koji je doživljaj kad se ova knjiga pročita. Čestitke autoru što nas je uspešno vozio brodom u uzburkanom moru kada dolazimo u iskušenje da priznamo sebi zašto smo se u njega ukrcali i preti li opasnost da potonemo. Kao što je nedavno pomenuto na javnoj političkoj sceni Srbije da se u borbi za vakcine nalazimo na modernom TITANUKU, koji je, posle udara u ledenu santu, počeo da tone, a prvi su se spasavali bogati, dok su siromašniji putnici bili srećni ako dođu do neke oveće daske ili se pomire sa tim da im je jasna sudbina. Da li se ovo uopšte može uporediti sa stanjem u društvu za koje se moramo brinuti da ne doživi sudbinu ovog poznatog broda i može li se dozvoliti da prevlada morbidna ocena o totalnoj propasti. Naš utisak je da ne, bez obzira na velike turbulencije kroz koje nas vodi autor. Želimo mu sreću u daljem književnom uzletu.
Pr.dr. Živan Stojković
Leave a Reply