LESKOVAC
Povoda za ovaj razgovor ima više. Jedan od najvažnijih jeste akcija građana koji brane svoje okruženje od namere da se zelene površine između zgrada unište novim zgradama u leskovačkom naselju Dubočica. Komšije se same organizuju i skupljaju potpise za zabranu ove gradnje u parku koji su lokalne vlasti već prodale za izgradnju novih zgrada. Pokazalo se da ova građanska inicijativa ima više potpisa nego što je bilo ljudi na protestima u Leskovcu, kada su ih jasno preuzele političke stranke.
Drugi, ne manje važan razlog je to što se za mesec dana navršava punih dvadeset godina od velikih i vrlo brojnih protesta rezervista u Leskovcu, odmah po završetku rata na Kosovu i Metohiji. Nekako su ti protesti, koji su se desili bez fejsbuka i tvitera i sa samoorganizovanjem i širenjem vesti o njima „od usta do usta“ iznedrili kasnije ozbiljne građanske inicijative koje su značajno doprinekle i slamanju Miloševićevog režima.
U srpskoj javnosti se sve više ideja građanskog aktivizma, inicijativa i organizovanja, vidi kao novi put u oporavak društva i promenu sistema, a ne samo političkih stranaka na vlasti . Neki ga vide i kao jedini put za spas svega što je sada urušeno i urušava se i dalje.
Na kraju, ali i ne i najmanje važno, građani i jesu ti koji daju moć političkim strankama i političarima pojedinačno, iako oni najviše vole da šire priču kako su, zapravo, gospodari svega i svačega. Naročito budžeta koji, opet, pune građani. I vraćaju dugove koje naprave političari.
Bratislav Stamenković može sa punim autoritetom da govori o građanskim inicijativama i njihovoj moći jer je i sam vrlo aktivno učestvovao u njima, i to i dalje radi, već punih dvadeset godina.
- Moć građanskih inicijativa
NNR: Dvadeset godina je od protesta rezervista posle završetka oružanih sukoba na Kosovu i Metohiji. Nekako ubrzo posle toga nastale su prve građanske asocijacije u Leskovcu koje su imale ozbiljnu ulogu u kasnijim promenama. Kako Vama danas izgleda čitava ta situacija i da li bi sada građanske inicijative možda mogle da doprinesu, ili iznedre, ozbiljne promene, ne samo u Leskovcu nego i u Srbiji? Pri tome ne mislim samo na promeni političkih struktura koje su na vlasti, već promene sistema?
Stamenković: – Ja moram da kažem da je promena sistema u suštini bila i glavna ideja svih onih građanskih protesta i pokreta 90-ih i 2000-te godine i da je to izrodilo stvaranje jednog velikog građanskog fronta u celoj Srbiji mimo političkih stranaka. Neka svoja iskustva mogu da iznosim, to je recimo da smo mi na jugu Srbije u jednom trenutku formirali ozbiljnu mrežu od preko 30 organizacija koje su bile u suštini građanske organizacije. I to je, u suštini, bila jedna više ideja oko koje smo se okupili, jer su sve te organizacije imale problem da funkcionišu normalno zbog velikog pritiska, velike politizacije društva, represija režima koje su se dešavale u tom periodu zbog nekih političkih odluka sa kojima se građani nisu slagali… Došlo je do jednog velikog razvoja građanskih organizacija, koje su bile treće lice u promenama koje su se desile 2000. godine, treće lice koje nije bilo zainteresovano za preuzimanje vlasti, nego je bilo zainteresovano za funkcionisanje društva i sistema. Imali su veliki uticaj kod građana koji su bili apstinenti na izborima, koji nisu izlazili na njih zbog toga što nikad nisu mogli da donesu odluku za koga bi glasali. Tada se stvorio ambijent u smislu da se glasalo protiv jedne politike i režima i nije bilo važno ljudima da li će glasati za nekog drugog, već je bilo važno da se režim koji je uspostavio jedan određeni represivni sistem skloni sa vlasti.
MI danas imamo sličnu situaciji. Nismo imali skoro rat, sukobe, embargo, nismo imali situaciju da kupujemo benzin na ulicama, ali to je posledica tih građanskih protesta koji su se dešavali 2000-ih godina. Nakon promena 2000-ih godina sećamo se da su skinute i sankcije, ukinute su vize, građani mogu slobodno da putuju, došlo je do nekog demokratskijeg ambijenta i stvoreni su neki normalni uslovi za dalje funkcionisanje društva.
Ovo što sad radi trenutni režim je samo nadgradnja onoga što je stvoreno 2000. godine i što je stvarano godinama unazad. Znači, nije ovaj režim stvorio prostor za nove investicije, nego je to urađeno mnogo ranije, a on sad samo koristi mehanizme koji su stvoreni mnogo ranije.
Ono što je sad problem, to je da je u zadnjih nekoliko godina izvršena anatemizacija građanskog društva, da se opet javlja retorika 90-ih godina, kada se građanske inicijative optužuju da su protiv države, da su strani plaćenici i domaći izdajnici, i stvara se opet jedan ambijent u društvu gde se prosto stvara animozitet prema tim pokretima i organizacijama. Postoji nekoliko svetlih primera koji su, po meni, trenutno pozitivna slika građanskog društva i to su neki lokalni pokreti koji su se pojavili poslednjih godina, kao npr. Lokalni front Kraljevo, inicijativa stanara u Nišu koji su zahtevali da se reši problem oko grejanja, u Leskovcu imamo najnoviji protest stanara naselja „Dubočica“ koji žele da očuvaju ambijent u kojem žive, jer odluke političke i izvršne vlasti nisu u skladu sa potrebama tih građana, odnosno oni su protiv nekih njihovih normalnih uslova života. Tako da, kad se desi takva situacija, da se naruši neki ambijent koji je važan za građane, onda se pojavi građanska inicijativa. Koliko je to jako pokazaće vreme.
—————————————————————————————————————————
ANTRFILE
Ja samo mogu da kažem da ukoliko režim nastavi da radi na ovaj način, građanske inicijativa će sve više i više jačati. Koliko će one želeti da učestvuju u političkoj utakmici, da li će želeti da ostanu nezavisne od politike, to je pitanje njihovih ciljeva i strateških odlika. I taj građanski aktivizam može da se podeli na više načina, jedan od tih načina su ciljevi tog aktivizma, a drugi su interesi koji preovladavaju tim organizacijama. One mogu da traju kratko, dok se ne reši problem, a mogu da traju i dugo ukoliko je to problem koji je stalno prisutan u društvu, recimo organizacije koje se bave ljudskim pravima, gde stalno imate ugožavanje nečijih prava.
Mi imamo, recimo, jako dobro osmišljen sistem mesnih zajednica, međutim, one su opet ispolitizovane i pod kontrolom režima i njihovo funkcionisanje često je u suprotnosti sa interesima ljudi koji žive u tim zajednicama. Ja sam imao prilike da vidim u Americi, gde ne postoje mesne zajednice, ali se ljudi organizuju oko nekih ideja i inicijativa i to ne mora da bude samo kad je njihov interes direktno ugrožen, nego kada imaju pozitivnu ideju, da se organizuje nešto u zajednici u kojoj oni žive. Ljudi su prosto upućeni jedni na druge, nisu otuđeni i funkcionišu jako dobro i dešava se puno lepih stvari.
Pojedinačni i opšti interesi … aktivizam
NNR: Da li mislite da građanske inicijative imaju snagu da izvedu neke promene?
Stamenković: – Pa i to je sada veliko pitanje. Mislim da sam režim svojim metodama i zloupotrebama medija i nekih mehanizama koji mogu da koriste u javnosti su uticali na to da se stvara negativna slika prema ljudima koji protestuju. U većini slučajeva su to građani koji ne žele da se pomire sa stanjem u društvu i moj lični stav je da je stanje u društvu jako loše, da postoji velika zloupotreba, korupcija, da sistem ne funkcioniše, da se zakoni ne poštuju od strane onih koji ih predlažu i usvajaju u skupštini, da se donošenje nekih zakona zloupotrebljava pa da se kroz te zakone provuku neke stvari koje nisu u skladu sa tim zakonima, i koje su još jedna mogućnost i poluga režima da vrši pritisak na neistomišljenike. Građani koji protestvuju su neistomišljenici, nebitno je da li su pripadnici neke političke stranke ili nisu, jedini je problem koji stvara nedemokratsko društvo kome se kroz medije stvara slika da su te proteste preuzimale političke stranke, politički lideri, da se finansiraju od strane nekih tajkuna, ja nisam ni dinar dobio od toga što sam izlazio na proteste i što sam davao podršku, a ne verujem ni mnogi, odnosno niko od onih koji su učestvovali na njima.
To je čist građanski aktivizam, gde ljudi iz nekih potreba da se promeni ambijent u društvu, jer jako se svi loše osećamo kada se suočimo sa korupcijom, sa zloupotrebama, sa politizacijom zapošljavanja, sa nepotizmom, gde ne postoje jednake šanse za sve, nego su uvek šanse na strani onih koji su pripadnici neke političke opcije na vlasti ili koji imaju nekog striku, ujaka, tetku… koja je u bliskoj vezi sa režimom.
NNR: Da li mislite da građanske inicijative treba da učestvuju na izborima, recimo na lokalnim izborima?
Stamenković: – To zavisi od njihove snage i mreže koju poseduju, jer građanska inicijativa sama.. Recimo inicijativa „Dubočica u srcu“ je inicijativa koja se bori protiv bespravne gradnje i protiv zloupotrebe koje su doneli urbanisti u svoje vreme, kao pojedinci nemaju šanse na lokalnim izborima. Možda imaju šanse na izborima za mesne zajednice, gde bi mogli da preuzmu neku ulogu odlučivanja u njihovoj zajednici gde žive, ali na nivou lokalne samouprave je mnogo ozbiljnija priča. Mi imamo 195 biračkih mesta, imamo preko 100 mesnih kancelarija, imamo razuđeni opštinu, grad… Jedina šansa je u udruživanju takvih inicijativa i ukoliko se to desi to može da bude jako ozbiljna priča, sad je samo pitanje koliki su interesi tih inicijativa. Ja bih pomenuo i inicijativu koja se pre par godina pojavila u Velikom Trnjanu, iz koliko se sećam, dva razloga. Jedan je bio nedostatak vode za piće i mreže za vodosnabdevanje, a drugi razlog je bio nerešavanje problema oko poplava koje su izazvane od podzemih voda, pa su stanovnici bili ugroženi. Sami stanovnici su se organizovali kroz jednu inicijativu i imali su velikog uticaja na lokalnu samoupravu.
Glavno pitanje je koliko su te inicijative spremne da se udružuju, koliko su im bliski ciljevi, da li mogu da se dogovore oko nekog zajedničkog cilja pa da onda zajedno nastupe… Ja bih se opet vratio na inicijativu koju smo pokrenuli 2000-e u Leskovcu i koja se zvala Jugoistočna mreža. Inicijativno je bilo uključeno 36 organizacija, a na kraju, kad smo se formirali, je brojala 40. Bez obzira što su imale iste ciljeve, našao se jedan zajednički imenitelj koji ih je okupio i to je bio promena sistema u kome niko od njih nije mogao da funkcioniše normalno. I onda se to i desilo, napravile su veliki uticaj na izbore 24. septembra 2000. godine, došlo je do promene vlasti, izlaznost je bila ogromna, sećam se da je samo u Leskovcu bila 87%, što je rekord svih rekorda u izlaznosti. Opet, to je zahtevalo veliki volonterizam, rad bez novca, odricanja od mnogo stvari, suočavanjem sa pritiscima od strane vlasti, policije, neki od nas su bili privođeni, završili u zatvoru, ali to nas nije sprečilo da nastavimo dalje da radimo na tim idejama i ciljevima koje smo zacrtali.
Ljiljana Stojanović
Leave a Reply