LESKOVAC
(Za Novu Našu reč govori Zlatko Čobović, sudski veštak za novinske tekstove i publicistiku)
– Kad god je to moguće treba pribeći sporazumu i vanusudskom poravnanju jer sudski postupci dugo traju, a i troškovi su orgomni, kaže Zlatko Čobović, koji za Novu Našu reč govori o zaštiti i povredi autorskih prava u novinarstvu
– Zaštitu autorskih prava u novinarstu uživaju samo oni tekstovi, kao što su komentari i rubrike, koji su autorska dela, što znači da moraju biti originalna tvorevina ljudskog duha, u originalnoj formi. Izveštaji ne spadaju u autorska dela
NNR: Da li je česta praksa kršenja autorskih prava u našem novinarstvu, šta je Vaše dosadašnje iskustvo kao sudskog veštaka za medije pokazalo?
Z. ČOBOVIĆ: Pokazalo je da to jeste česta praksa da ima kršenja autorskih prava u novinarstu kod nas, i ona se najčešće ogleda u prenošenju novinskih sadržaja bez navođenja autora i bez navođenja medija u kojima je taj tekst objavljen. Po sudskoj praksi dozvoljeno je preuzeti maksimalno do jedne četvrtine teksta, uz obavezno navođenje autora i izvora informacija. Kod nas se često ta mera prevazilazi i ponekad se i celi tekstovi preuzimaju, i pri tome ne samo da se ne navodi ko je autor i koji je mediji, nego se navodi kao autor samo onaj mediji koji je preneo, koji je zapravo ukrao tekst.
NNR: Koje vrste novinskih tekstova uživaju zaštitu autorskih prava, što se novinarskih žanrova tiče? Odnosno, da li autorska prava važe i za vest, izveštaj, ili samo za komentare, kolumne…
Z. ČOBOVIĆ: Zaštitu autorskih prava uživaju rubrike, komentari. Izveštaji nisu autorsko delo, izveštaji su pregled činjenica koje su svima dostupne. Da bi jedno delo bilo autorsko mora da bude originalna tvorevina ljudskog duha, i mora da bude u originalnoj formi, da ima karakteristike koje nema izveštaj sa javnog skupa. Izveštaj je obavljanje zanatske delatnosti, tu nije bitno da li je prisutan jedan novinar, čovek ili redakcija, ili više njih, to je potpuno nebitno. Javno izveštavanje sa javnog događaja, dakle, nije autorsko delo.
NNR: Šta je vaše iskustvo pokazalo, zbog čega se najčešće traži vaše veštačenje i zbog čega se ljudi najčešće odlučuju da tuže?
Z. ČOBOVIĆ: Kod mene najčešće dolaze da traže moje veštačenje u slučaju neisplaćenih honorara i autorske naknade. Tuži se takođe za neovlašćeno prenošenje, ne samo tekstova, nego i fotografija. Onaj ko prenosi fotografiju dužan je da naznači odakle prenosi i ko je autor. Obično se fotografija prenosi ili bez te naznake, ili se samo stavi naznaka onoga ko je preneo, a ne agencije ili autora koji su izvorni autori fotografije. To su najčešći slučajevi. Nešto manje se bez dozvole preuzimaju rubrike, a gotovo da nema komentara. Uvreženo je da se preuzimaju teze iz komentara pa se napravi drugi komentar, drugim rečima, što komentar sam po sebi i jeste, autorsko delo, a to što je preuzeta ideja kao tema iz drugog komentara ne znači da je komentar prepisan, ako su te teze uobličene na poseban način koji je originalan, i koji je različit od komentara iz kojeg su uzete te teze. Samo prenošenje činjenica nije plagijat. Mora da se sagleda cela suština dela, da li je narušen autorski habitus tog dela, na taj način na koji su prenete činjenice. Jer prenošenje fotografije, činjenica, nekih podataka, to mehaničko prenošenje, nije plagijat.
NNR: Imate li neki zanimljiv primer iz svoje šestogodišnje prakse veštaka za medije i publicistiku?
Z. ČOBOVIĆ: Ima dosta zanimljivih slučajeva, ali bih izdvojio jedan koji je zanimljiv u smislu da je trajao u prvom stepenu, mislim da je sada to otišlo na drugi stepen, oko 26 godina. To je bilo po tužbi za kršenje autorskih prava oko autorstva za idejnu koncepciju jednog vrlo tiražnog ženskog časopisa. Autorka koja polaže pravo na idejnu koncepciju tog lista je tužila, međutim, zbog raznih reformi našeg pravosuđa, promene sudija, to je trajalo skoro 26 godina, u prvom stepenu. Ja sam tu veštačio u komisiji veštaka, drugi veštak je bila jedna profesorka privatnog Pravnog fakluteta u Beogradu i treći jedan poznati novinar. Naš zadatak je bio da utvrdimo kolika je njena naknada za idejnu koncepciju, i da utvrdimo koliko je ona pretrpela štetu, zato što je 47 brojeva tog čaopisa objavljivano, i u to vrlo velikom tiražu, pojedini brojevi su štampani i u 250-300.000 primeraka. Mi smo trebali da utvdimo kolliku je štetu ona pretpela zato što je njena koncepcija primenjivana. Prema našoj proceni, za autorsku naknadu za njenu koncepciju, mi smo odredili iznos od 5.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. Mi smo odredili maksimalnu dinarsku protivvrednost, pošto je i tendencija Zakona o autorskom pravu maksimalna zaštita autora, a to je i ideja kojom se ja vodim u svom poslu. Posebno smo utvrdili, milion i 780 hiljada, iznos materijalne štete koju je ona pretrpela na taj način što je njena idejna koncepcija bez njenog odobrenja korišćena u 47 brojeva tog ženskog časopisa. Taj predmet je završen u prvom stepenu i mislim da je sada po žalbi izdavačke kuće u drugom stepenu.
NNR: Koji su to elementi koji se uzimaju u obzir prilikom veštačenja, po onome što ste pričali može se zaključiti da je to jedan jako komplikovan i obiman posao?
Z. ČOBOVIĆ: Ima mnogo elemenata i sve zavisi od zadatka veštačenja. Ako je, recimo, novinski tekst u pitanju, pa je zadatak da se utvrdi da li je penešen bez ovlašćenja, prvo utvrđujemo da li je reč o autorskom delu i onda da li je povređeno autorsko pravo. Ako je novinski tekst, onda se vodi računa o tome, pored ostalog, odakle je preuzet tekst, da li je to dnevna novina, ilustrovana, gde je plasiran taj tekst, koliko je veliki, da li je bio sa fotografijom. U nekim slučajevima treba da se utvrdi koliki je obim teksta preuzet, dozvoljeno je do 25 posto, uz označenje ko je autor, postoje metodi kako se to računa po broju karaktera.
NNR: Vi ste veštak i za plagijate, kakva je u tom pogledu situacija kod nas?
Z. ČOBOVIĆ: Plagijati su sastavni deo autorskog prava. Imao sam do sada samo jedan slučaj gde je tužba bila za plagiranje delova jednog naučnog rada. Uvek se držim zahteva za veštačenje, odnosno zadatka veštačenja koji određuje sud. Ako mi sud kaže da utvrdim da li je ceo udžbenik preuzet, onda se veštači ceo udžbenik. Ako su to delovi određenog udžbenika, onda se ti delovi uporede sa udžbenikom za koji se tvrdi da su u njega preneti ti delovi. Da to uprostim maksimalno – ako u originalu piše „seo je“, a ja napišem „je seo“, tu nema razlike. Određuje se po smilu, količini teksta. To nije tako jednostavan proces da bi mogao da se opiše u četiri – pet rečenica. Ali, i plagijati su deo mog posla.
NNR: Koja bi vaša preporuka kao sudskog veštaka bila, budući da se iz svega što ste rekli može zaključiti da je sve to jako skupo, da sudski postupci dugo traju?
Z. ČOBOVIĆ: Moja preporuka je da sve što može da se rešava, da se rešava dogovorom, sporazumom pre suda, da se ne ide na sud ako ne mora, jer ne samo što to dugo traje, nego su i troškovi ogromni. Svako veštačenje se plaća, na tužbu se plaća taksa, tu su i troškovi advokata, sastavljanje tužbe, odgovor na tužbu, troškovi izlaska na rasprave advokata. Kada se sve to sabere, ako se uzme u obzir da u prvom stepenu postupak može da traje po godinu dana, da u drugom stepenu traje sigurno godinu dana, podnošenje žalbe, da troškovi veštačenja takođe koštaju, i sve to minimalno traje oko dve godine. Onda se može desiti da vi dobijete naknadu štete od recimo 50.000 dinara, ali vam sudski troškovi izađu na 150-200.000 dinara. Tako da to nije racionalno, i gde god se ne mora bolje je rešiti stvari dogovorom, vansudskim poravnanjem, nego izlaskom na sud. I ono što je tu zanimljivo, a što stranke retko koriste, je to da od pre tri-četiri godine postoji mogućnost da se uz tužbu za kršenje autorskih prava priloži nalaz i mišljenje veštaka. I tu se skraćuje postupak za pet-šest meseci i olakšava se sudu, i finansijski je to mnogo isplatljivije nego da se izađe tužbom pred sud, a onda sud da donese rešenje o veštačenju i onda da taj posao veštačenja krene. Onda su troškovi veštačenja za oko 40 posto veći, a izgubi se najmanje šest meseci. Ako se prilože nalazi i mišljenje veštaka sudu, kada je već došlo do suda, a rekao sam da bi bolje bilo da se to reši bez suda, onda je ušteda u vremenu najmanje šest meseci, što i te kako znači kada se pomenu svi troškovi, kao što je izlazak na ročište, pisanje podnesaka. Recimo, jedan advokatski izlazak na ročište je 16.000 dinara, a koliko tu ima rasprava, tako da su to ogromni troškovi.
NNR: Vi ste jedini sudski veštak za novinske tekstove i publicistiku u Srbiji. Od kada se bavite ovim poslom?
Z. ČOBOVIĆ: Ja sam 40 godina novinar, inače sam po obrazovanju diplomirani pravnik. Veštačenjem se bavim od 2010. godine i na spisku sam ovlašćenih sudskih veštaka Ministarstva pravde Srbije.
Razgovarala
Sonja Petrović
Leave a Reply