Časovničar i njegov poni

LESKOVAC

Ima već četiri godine kako je umro poslednji stanar te ulice. Od onda, stalni gosti su tišina, promukli vetar i osećaj sa drugog sveta. Zimi, hujaju vetrovi niz prazan sokak, a suvomrazica lomi ono malo života što ostane na čistini januarskog dana. Tama se spusti na tu uličicu, tesnu i nepreglednu, koja jednim krakom ubada u Veternicu, a drugim, onim širim i utabanijim, u trg na kom leže jevrejski i drugi dućani, berbernice i pekare. Pokrije sve, sem jedan mali, zamagljeni prozor neke radnje, ne previše komotne,  niti tople. Tu se vazda vidi plamičak dogorele sveće. I ništa više. Onoga ko nije čuo za Aćima Novakovića, bogami, moglo bi silno zlo da strefi kada u gluvo doba, prolazeći leskovačkom kasabom, nabasa na ovaj zaboravljeni kutak varoši.

Gazda Aćima retko ko zna po prezimenu. Možda samo drugovi iz šegrtskih dana, ili poneki zelenaš, koji revnosno beleži osobenosti svojih mušterija. To je čovek rumena, puna lica, kratkih nogu i širokih grudi, uvek raspojasan, a još češće silan u govoru i smehu. Na svetu ima tu skučenu radnju, časovničarski zanat, i jednog crvenog  ponija. Zato je po čaršiji poznatiji kao Aćim Poni. Bogami, smeh se čuje Masarikovim trgom kada prođe gazda Aćim sa svojim vernim, zdepastim saputnikom. Ali se on na gunđanja sitnih ljudi ne obazire, već dostojanstveno, onoliko koliko to može biti čovek kome košulja nejednako viri iz mrkih čakšira, prolazi ulicom i gleda svoj posao. Niko, sem možda Ciganina Radže, muzikanta koji vazda sedi na korenu turske ćuprije, nije pamtio odakle je došao taj groteskni stvor što svog ponija šeta uzdignuta čela kao da vodi rasnog lipicanera.

Ako je i znao, Radža nikome, da ja znam, nije o tome pričao. Nije hteo ni meni da se poveri. Tri dana sam pokušavao da ga privolim na besedu, ali taj muzikant beše od onog tvrdoglavog i ćutljivog soja ljudi, tako da svi moji napori behu uzaludni. Prvo, pokušah starim dobrim načinom rešavanja problema u Srba. Tutnuh mu dva dukata u šešir. Ništa. Onda mu pretih da ću ga prijaviti Turcima jer mlade kasablije uči nekim stranjskim idejama slobode i prosperiteta. Ne pomaže. Na kraju, očajan i suzama okupan, rekoh mu da mi od njegove priče zavisi dalje školovanje. Jok. Na svaki moj nasrtaj, branio bi se krezubim osmehom i šištavom rečenicom „Ne se sekiraj, će si bude.“.

Tako da se nadam da će uvaženi čitalac ovih redova imati razumevanja za muke pisca.

Niko normalan sa Leskovčanima ne može da izađe na kraj.

Kako bilo, priča se da je taj Aćim Novaković rodom iz nekog vranjskog sela, da otuda njegovi behu došli u leskovački pašaluk negde u vreme smrti Šašit-paše. Prebegohu zbog silnog arnautskog zuluma, u Leskovcu se naseliše i kuću zakućiše. Izrodiše šestoro dece, a Aćim beše treće ili četvrto. Otac mu beše kiridžija, a majka šnajderka. Kako je sam nekoliko puta pričao u Trajkovoj kafani, pijan i uzbuđen, kao dete je vrlo često spavao sa konjima, u štali. Ono što nije hteo da kaže, to je da su ga deca zbog toga zadirkivala, govoreći mu gadosti koje samo ona mogu da smisle. Kao momčić, postade šegrt kod nekog poluslepog časovničara Vlastimira Kasnog. Ovaj beše poznat po čaršiji jer je zbog svog slabog vida uvek pogrešno štelovao satove, tako da je cela varoš uvek i svuda kasnila. Aćim se pokaza kao dobar đak, brzo je učio, trpeći muku jednoličnog posla i zlu ćud starca. Vrlo rano, možda već druge godine kako je učio zanat, kod Aćima se pojavi neka čudna boljka.

Niko, pa ni on sam, nije joj znao uzrok. Obuzimao ga je silni, neobjašnjivi strah kada bi podešavao skazaljke na satu. U početku, drhtavica ga je uzimala ponekad, jednom u par meseci. Kasnije, kada je već sazreo i postao svoj čovek i gazda, muka bi ga hvatala sve češće i trajala bi sve duže. Obično predveče, u danima bez sunca ili u maglovita jutra. Aćim se poče plašiti vremena koje prolazi mimo njega, nehatno i naizgled, neprimetno. Strepeo je od budućnosti koja gazi sadašnjost i od prošlosti koja će jednom sve to, đuture, progutati.

Najpre, nije znao šta će sa sobom. Proredio je, ranije, redovne odlaske do berberina, koji je radio blizu turskog groblja, jer mu se, svaki put, ono činilo veće i teže. Posekao je šljivu ispred radnje, jer ga je mučilo listanje, cvetanje, opadanje i skapavanje voćki. Nije hteo ni da se ženi. Tresao se od pomisli da bi mogao da gleda svoju ženu kako stari, kako vene i propada. Mrzeo je komšijsku decu, jer su, svaki put kada bi ih video, bila sve veća i ozbiljnija. Na kraju, prodao je staru radnju, koja je bila blizu Mamut-begovog konaka, i preselio se u ovu sadašnju, u pustom kraju, među zidove i aveti. Kupio je sebi ponija, malenog i zdepastog, večnog. „Ti mi neće ostariš, toj je sigurno.“-govorio bi svom drugu, dok ga je gladio po kratkoj grivi.

Aćim se povukao iz života kasabe. Zaboravio je staro društvo, stara mesta i događaje. Svi su ga podsećali na surovu ćud prolaznosti. Više ni u Trajkovu kafanu ne svraća kao nekad. Pravda se kako ima neodložnog posla, kako treba da namiri ponija ili da zgotvi pasulj. Ljudi bi ga u čudu, načas, posmatrali, a onda bi nastavili sa svojim pričama, a u njima nema mnogo interesovanja za sudbu poludelog časovničara. Jedino na pijacu ide svake subote: „Ma sve ima da se izmenja u ov’j Leskovac, al’ ov’j pijac nema da se promeni.“ Tada bi se, praćen svojim nežnim saputnikom, izmešao među leskovačke trgovce i zanatlije. I svaki put bi mu se činilo da se vratio unazad. Ista cika i dreka, ista štrokava dečurlija, iste debele ženetine, isti pijani prodavci.

Ali bi se tu, Aćim osećao kao svoj na svome. Šetao bi hodnicima prošlosti, uživajući u svom ludilu i težnjama zanesenog čoveka. Tako je jedino mogao da preživi svet koji uvek negde žuri i život koji nikoga ne čeka. Pa ipak, njegova sreća se približi svom svršetku negde pred kraj 1877. godine. Svrativši načas do Trajkove kafane, da popije kafu i pojede vruću banicu, časovničar ne htede da se obazire na besposličare koji tu vazdan pričaju i planiraju. I oni su, bogami, naučili da pred Aćimom prećute vest o smrti toga i toga, o udaji te i te i o svemu što se tiče promena u kasabi. Ali se desi da baš tog dana kod Trajka u kafani beše neki Grubiša Niški, poslastičar i veliki govornik, koji ne mogaše odoleti svome porivu: „Kazujem vi, Turci nema kude da begav. Čuja sam da će za dva dana uđe vojska u varoš. Da si budemo svoji na svoje, fala bogu i Skobaljiću, pa da naredne nedelje pijemo u Srbiju, a ne u Tursku.“ U smehu i ushićenju ovih ljudi, Aćim prepoznade svoj kraj.

Sve je mogao da preživi, da ga deca oslovljavaju prvo sa „čiko“, a onda sa „dedo“, da kupi već trećeg ponija po redu, kako bi produžio svoj san, da kasni svugde, jer je napravio sat koji meri vreme unazad, ali da se čitava varoš odjednom promeni i otuđi, to je već bilo van njegovih granica moći. Dogodi se ono što Grubiša reče, srpska vojska uđe u kasabu. Svrši se tursko. Ubrzo potom, raja poče da lomi plotove, pa da ih opet podiže, da širi ulice i da pali džamije. Čak i Šašit-pašin saraj nestade pod nogama besnih Kaura. Leskovac dobi novi lik, iako se malo šta suštinski promeni. Ipak, beše to previše za srce Aćima Novakovića Ponija. Nakon što je lutao svojom pijacom, prošetao Masarikovim trgom, popio kafu kod Trajka u kafani, on se u sitne sate vrati do svoje radnje, pripit i malaksao. Kažu da je vrištao do kasno u noć. Sutradan ga pronađoše mrtvog na pragu radnje, pored zaklanog ponija. Na hrastovom stolu nađoše pismo ispisano drhtavom rukom.

Tražio je da ga ne sahranjuju, da se ne bi crvi gostili i zemlja plodila, nego da i njega i ponija spale, pa da pepeo prospu istog dana, predveče, u vazduh iznad reke. Tako će ostati doveka vezan za nešto što se ne menja, nešto što je stabilno i trajno, nešto što ne može poremetiti zla ćud ljudi. Njegovi prijatelji, malobrojni i nestrpljivi, ispuniše poslednju želju poludelog časovničara. Razbacaše vruć pepeo u zimski sumrak i vrlo brzo zaboraviše na ono što Aćim Novaković, u čaršiji poznat kao Poni, beše.

Od onda ostade priča da njegov duh hoda laganom površinom Veternice, obično tokom dana bez sunca i u maglovita jutra. Tada se pojavi, raspojasan i punokrvan, u društvu svog crvenog ponija. Posmatra negdašnju kasabu, plače i proklinje vreme koje je došlo i prošlo, žaleći za svetom drukčijih kvaliteta i sklonosti. A onda, kada završi sa svojom tužbalicom, iščezava u rečni horizont, šetajući polako i spokojno. Priča se, takođe, da će svako ko se zadesi kraj reke u vreme kada Aćim poje svoju pesmu, i sam postati nespokojan i ćudljiv. Da će slutiti dugo i tiho. Da će disati, što hoće, a uzdisati, što mora. Da će spavati malo, i sanjati retko. I da će na kraju poželeti samo jedno. Časovnik.

Aleksandar Stojanović

1 Trackback / Pingback

  1. Časovničar i njegov poni - JUGPRESS

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*