Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (35)

LESKOVAC

Kada su inženjeri iz „ZMAJ“-a hvalili kombajn, koji pokupi sva zrna pšenice sa njive, čiča Mirko im je rekao da to ne rade, jer je jedan deo žita Gospod namenio pticama i ostalim božjim stvorenjima. Ne znam da li su ga poslušali, ali znam da je ispoštovan jedan drugi njegov savet. Naime, jedan bogati momak iz naše familije odlučio je da se oženi devojkom lepoticom, ali lošeg materijalnog stanja. Ili nju ili nijednu! Majka momka dođe kod čiča Mirka da se posavetuje šta da radi. Čiča Mirko joj da savet da oni noću, da niko ne bi video, prebace u kuću mlade nameštenu sobu, mekane stvari, mladine darove za kumove i familiju, piće, pečenja, i ostalo potrebno za doček svatova kod mlade. Na dan svadbe, kada su mladoženjeni svatovi, na čelu sa barjaktarom i orkestrom Sejdića iz Bojnika, stigli pred mladinu kuću, okupljenom narodu oko mladinog dvorišta nije bilo jasno kako, iz podruma, izvire tolika količina pića, pečenja i ostalih specijaliteta, a tek su se čudili kada su, iz kuće, u traktorsku prikolicu utovarali kombinovanu spavaću sobu, jorgane, ćebad, jastuke, bicikl marke „Pionir“ crvene boje, mladine darove. Došli su da vide poraz siromaštva, a ugledali su pobedu bogatstva. Zbog toga su se razišli pognute glave, poraženi brzom radošću banalne rutine življenja. Moj stric je bio zadovoljan: „Sve smo gi zadušili!“
Žiko, moram da ti kažem da sam već stekao naviku da moj neki problem, ili neki moj slučaj, iznesem javno radi pomoći ili radi traženja povoljnog rešenja. Međutim, pre trideset i više godina, kada sam bio pretsednik Saveta projekata za prototipno vojno vozilo TARA, na iznošenje u javnost svog slučaja nije se gledalo sa simpatijama. Pre je to bio znak nesposobnosti ili neznanja.
Preduzeće „IKARUS“ je koncepciju rešetkastih nosača kod autobusa primenilo i kod vojnog vozila, pa su šasija i kabina pretstavljale jednu celinu. Međutim, „IKARUS“ nije hteo da nam dostavi konstrukcionu dokumentaciju dok mu ne platimo. Ugovor sa vojskom to nije predviđao, a i vojska nije, u tom trenutku, imala novca. U teškoj situaciji, jer se približavaju rokovi izrade prototipova, pitam inženjera Mijata Miljkovića: „Znaš li nekoga ko zna, osim IKARUSA, da peče palačinke?“ „Znam“,-kaže Mijat. Isti onaj Mijat što se nije slagao sa mišljenjima FAP-ovog probnog vozača Hasiba. „Zove se doktor Dušan Kecman i radi kod profesora Jovana Todorovića, ali mora da sa njim razgovaram“,- za ovu dobru informaciju hoće Mijat da popijemo po jedan bladimeri. Sećam se da smo to pili i u Kairu i u Londonu. „Razgovaraj odmah danas“, – molim i kukam istovremeno.
Doktor Dušan Kecman se zalaže da sve sile primi šasija, a da se kabina samo montira. Ova koncepcija se meni i Mijatu jako dopala i odlučili smo da potpišemo ugovor sa doktorom Kecmanom, koji će nam ispostaviti konstrukcione crteže šasije sa detaljima i čvorištima sila. Nismo mogli da dobijemo softver.
Ova šasija je bila izuzetno teška za izvođenje i varenje, pa smo zatražili pomoć od Instituta „KIRILO SAVIĆ“. Prve dve šasije uspešno je zavario moj kum inženjer Vasilije Sarić.
I kada sam već pomislio da se poslovi dobro odvijaju po usvojenom mrežnom dijagramu, odjednom je iskrsnuo problem izrade pet komada prototipnog sinhronizovanog petostepenog mehaničkog menjača vojnog vozila. Predviđeno je bilo da menjač izradi OOUR Vozilo, iz koga sam potekao. Smatrao sam da kolege mašinci i iskusni majstori, uz neophodnu minimalnu kupovinu specifičnih alata, mogu da urade menjač. Međutim, u najnezgodnijem trenutku, predočeno mi je da OOUR Vozilo neće da radi ništa improvizovano, već sve po tehnološkim propisima, što bi iziskivalo velike troškove. Vratili su mi kompletnu dokumentaciju. Bilo mi je jasno da je rukovodstvo protiv programa vojnog vozila, ali su potpuno u pravu, jer poštuju uzanse IMR-a. I tako me, jednog dana, u toj mojoj zabrinutosti šta dalje da se radi, i kuda ću i šta ću, kukavac, sam sa sobom i hrpom vraćene dokumentacije, nađe inženjer Novak Hadžić, direktor održavanja. Iznesem mu moj slučaj. „Stari, daj mi rok od tri dana da pogledam dokumentaciju.“ Posle tri dana, Novak mi predlaže: „Stari, ovo može da se uradi kod nas, u održavanju. Majstori Luka Baroš i Moma Savković mogu to da urade.“ Poslušao sam ga i nisam pogrešio. Sa minimalnim ulaganjima urađeno je pet komada prototipnih menjača. Ni jedan nije otkazao ni na ispitivanju na vozilu, ni na ispitivanju na probnom stolu u Fridrihshafenu u firmi ZAHNRADFABRIK.
Više od devet godina sam bio direktor u uslovima socijalističkog samoupravljanja. Teže je bilo tada biti direktor nego sada. Prvo, direktor je bio obavezan da plati zaposlenima dolazak na posao. Danas svako dolazi na posao o svom trošku. Drugo, direktor je bio obavezan da obezbedi doručak i ručak za zaposlene, takozvani topli obrok. I to ne bilo kakav ručak, već ručak sa određenom količinom proteina. Dođu iz Palmotićeve ulice i mere proteine. Ako ih nema dovoljno, zaseda i partijska organizacija. Direktori se znoje i obećavaju da će, ubuduće, značajno poboljšati ishranu, te da će proklete proteine da dovedu u red. Danas svako jede ono što je poneo od kuće. Treće, direktori mora da slušaju psihologa u firmi. Ne može direktor da traži od zaposlenih samo rad, već treba da pronikne u psihu zaposlenog, a tu mu pomaže gospodin psiholog savetima da razume bračnu, porodičnu, socijalnu i drugu situaciju druga radnika, kao i da se tako postavi da je zaposleni ispred svih planova i normi, što praktično znači da ako mu se ne radi to je zbog njegove psihe, i to direktor ne sme da sankcioniše, već treba da se ponaša kao roditelj. Danas, ako neće neko da radi, ne pitaju ga za njegovu psihu, već mu odmah uruče otkaz. Četvrto, direktori su odgovorni za nepovoljnu mikro klimu u proizvodnim halama. Dođu iz Palmotićeve i mere. Ako su neke čestice porasle od prošlog merenja, direktori se preznojavaju i spajaju nebo sa zemljom, samo sa željom da im, zbog nesrećne mikro klime, ne obustave proizvodnju. Danas se ne meri mikro klima, jer niko više ne radi u dve smene, a kamoli u tri. Peto, kada zaposleni navrši tri godine rada u firmi piše molbu za stan i zauzme red na rang listi za stanove. Partija i Sindikat propituju direktore kada će stanovi biti gotovi, a direktori obećavaju izglednu sutrašnjicu, ne bi li zadržali svoja mesta. Danas, direktor lepo uputi zaposlenog na bankarski šalter da uzme kredit za stan. Šesto, Sindikat upoznaje direktore da su ljudi umorni i da zaslužuju da deo godišnjeg odmora provedu na moru. Planina ili nešto preko ferijalnog saveza ne dolazi u obzir. Opet direktori nešto petljaju, obećavaju, muče se i shvataju da je Sindikat u pravu. Nalaze neka odmarališta na moru. Po povratku sa odmora, pišu se izveštaji o propustima u organizaciji odmora. Sledeće godine Sindikat neće više tolerisati greške i propuste direktora. Danas, direktor uputi zaposlenog na brojne agencije preko kojih može da se uplati letovanje u bilo koji deo sveta. Tu se vidi napredak. Svaka čast. Sedmo, za Prvi maj i Dvadeset deveti novembar, Partija i Sindikat traže da direktori, po svom starom običaju, ne skrivaju pare, nego da podele svakom zaposlenom onoliko para koliko košta jedno prasence. Odjednom se stvore pare i padaju viškovi za ta dva praznika. Omrse se i direktori, a ovamo kao nema para, pa ne bi bilo finansijski opravdano. Pusti priču. Ima da padne višak i gotovo! Danas, direktor uputi zaposlene da pečenje mogu da kupe na pijaci, a „višak“ je tvorevina samoupravljanja sa kojim smo, hvala Bogu, definitivno i neopozivo raskrstili. Osmo, sistem samoupravljanja traži da svi zaposleni budu blagovremeno i tačno informisani o stanju u firmi, kao i o stanju u opštini, gradu i Republici. Od direktora se zahteva iscrpnost i preciznost izveštavanja, a ponekad mora da se seti kada je majku za sisu ugrizao. Danas, ljudi ne mogu da se sete kada su zadnji put videli gospodina direktora. Deveto, Služba društvenog knjigovodstva nije smela da pusti platu zaposlenima ako, prethodno, nisu plaćeni doprinosi za penziju, socijalno, računi za vodu, struju i gas. Danas, nema ni za platu ni za doprinose, pa su zaposleni zadovoljni ako plata kasni samo šest meseci.
Zato, hvala državi, što bi rekao David Štrbac, što nas je oslobodila fabričetina i brige za proteine, mikro klimu, viškovima, psihu, odmorima, tople obroke za čije smo bonove mogli da kupujemo i obuću i odeću; oslobodila Službe društvenog knjigovodstva; oslobodila socijalističkog samoupravljanja; oslobodila radničke klase u IMR-u, koja se slagala sa mišljenjem moje tašte gospođe Sofije Veličković: „Znate, moj zet je crveni buržuj!“; oslobodila saznanja da smo, otplaćujući mašine od naših usta, mi postali vlasnici tih mašina, a ne država; oslobodila želje za pobunom gde odoše te fabričetine; oslobodila želje da nešto spasimo; oslobodila saznanja da smo možda već propali; oslobodila nas samih; oslobodila nade da može nešto da se promeni; oslobodila vere u povratak naše dece u Srbiju; jednom rečju, hvala državi za ova i buduća oslobađanja.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*