Selim Alijević, sveštenik Protestantske evandjeoske crkve

LESKOVAC

Rođeni Leskovčanin, Selim Alijević, već 25 godina je sveštenik Protestanske evanđeoske crkve.

Osnovnu školu je završio u Leskovcu, nakon čega su ga misionari iz Engleske pozvali na dvogodišnje studije.

„Ja sam se sa 12 godina predao Bogu, odnosno došao sam u crkvu. U kontakt sa misionarima sam došao tako što su nama dolazili u goste i ljudi koji nisu sveštenici. Oni su posećivali zajednice gde su bili samo Srbi, ali je njihova želja bila da reč Božiju prenesu i među Rome. Tako sam ja krajem 1988. godine krenuo u njihovu Bibilijsku školu i postao prvi Rom u bivšoj Jugoslaviji koji ju je završio. Tamo sam imao sve, što se kaže „od ptice mleko“. Prvi put u životu sam imao svoju sobu i svoj radio, što je meni bilo neshvatljivo. Mogao sam tamo da ostanem, da se oženim, da živim. Da sam ostao, u materijalnom smislu bih imao mnogo više nego što imam sada. Ali, ja nisam hteo to, hteo sam da pomognem zajednici u kojoj sam odrastao. Krajem 1991. se vraćam u Leskovac, a zvanično sam postavljen za sveštenika leskovačke parohije hrišćanske protestanske crkve 1993. godine. Crkva se nalazila, kao i sada, u ulici Maskima Gorkog.“

Početak

Krajem prošlog veka 90% Roma u Leskovcu je po tradiciji, veri i kulturi bilo muslimanski opredeljeno. Nisu bili neki vernici, nego je to više bilo patrijahalno nasleđe. Svojim požrtvovanim i napornim radom Alijević je uspeo da većinu Roma pridobije za hrišćanstvo.

„Možda ih je bilo 30-40 koji su dolazili u crkvu. Mi smo polako počeli da pozivamo ljude u crkvu, da dolaze, da čuju šta mi to radimo, šta propovedamo, šta preporučujemo. Vremenom je sve više ljudi počelo da dolazi. Delom je to bilo i iz razloga što su neki dolazili bolesni, ali je naša uporna molitva uspela da doprinese njihovom izlečenju. Radilo se o teškim bolestima, rak i srčani problemi. Obojica bolesnih su imali lekarske nalaze i trebali su da idu na operacije. Moram da napomenem da se mi nismo bavili alternativnom medicinom, da tim ljudima nismo davali nikakve medikamente, nikakvu terapiju, nego smo se samo molili za njihovo zdravlje. Mnogi su to protumačili kao primer da, kada je i medicina digla ruke od ovih ljudi, Bog nije! Što je najinteresantnije, ovaj što je imao srčanih problema je trebao da ide na operaciju da mu ugrade baj-pas zbog zakrčenja krvnih sudova, ali su se i lekari plašili da ga operišu zbog velikog rizika. On je na kraju opet otišao na kontrolu i kad su lekari videli da više nema zakrčenja, da je sve normalno, rekli su mu bukvalno da je njemu, izgleda, Bog pomogao da ozdravi. Nakon toga se ljudi sve više okreću crkvi, tako da nam je objekat u ulici Maksima Gorkog postao premali, jer se dešavalo da i po 200 ljudi bude na jednoj službi. Mi smo onda službe držali od tri, pet ili sedam sati… Taj problem smo rešili pokretanjem nove crkve, ove koju svi znaju pod nazivom „crkva pod šatorom“.“

Danas

Danas na službama dolazi i do 800 ljudi na službi. U početku je bilo i ljudi koji su bili protiv Alijevića i njegovog rada, ali se vremenom sve više njih priključilo crkvi.

„Dosta onih koji su u početku bili protiv, u stvari, nisu želeli da ostave svoj život. Mi smo govorili da ljudi treba da vode računa o svojim porodicama, da se ne svađaju, da se ne biju, da ne piju, praktično da se pridržavaju deset Božijih zapovesti. Njima je to sve bilo nešto novo, trebalo je vreme da shvate da ne treba samo da nešto slavimo, kao Vasilj dan, kada zapalimo svećicu, pojedemo ćurke, pozovemo prijatelje i sutradan sve zaboravimo. Nije cilj da slavimo samo jednom godišnje, nego svakog dana slavimo Boga koji može da nam pomogne uvek, i kad nam je dobro i kad nam je loše. Najčešće ljudi dođu i kažu da su pogrešili, da im treba pomoć, molitva… Bilo je i onih koji su došli bez reči. E, sad, ja učim druge da praštaju, da ne vraćaju zlo za zlo, da je važna ljubav, oprost drugima, tako i ja ne mogu nikoga da osuđujem. Ako je Bog oprostio nama, kako da mi ne praštamo drugima? Ničiji put nije lak, zato moramo da pomažemo i prihvatamo jedni druge. Zato mi danas i funkcionišemo dobro, imamo sve više mladih, a u samoj Srbiji dosta novih romskih crkava. Pomažemo i neke crkve u Bugarskoj i Makedoniji. Praktično smo, takoreći, centar za rad. Ja sam govorio i u nekim neromskim crkvama i bio odlično prihvaćen, bez ikakvih problema.“

Hodžina podrška

Nekada su se Romi sahranjivali tako što je obred držao hodža koji je dolazio iz Niša, jer u Leskovcu nije postojala muslimanska zajednica… Danas se i to menja, sve više je sahrana koje se odvijaju po hrišćanskim običajima.

„Sada mi vodimo sahrane i to ne naplaćujemo“ kaže Alijević u razgovoru za leskovački nedeljnik Nova Naša reč.

„Mi činimo uslugu ljudima i stalno im govorimo da Bog voli čoveka, da ćemo jednog dana stati pred njega i da je na nama da tada smemo da ga pogledamo u oči. Desilo se jednom da je hodža došao zbog sahrane, ali je ta preminula bila članica crkve, a deca su želela da sahranu vodim ja. Hodža, koji je već bio star čovek, nije se ništa bunio, sklonio se u stranu i na kraju je samo želeo da se obrati okupljenima i rekao da ono što bi on rekao vredi dinar, a ono što sam ja rekao vredi tri dinara! Praktično, dao nam je podršku i mogu da kažem da nemamo nikakve sukobe niti razmirica. Bio sam u Nišu, razgovarao sam sa hodžom, sa dervišima i složili smo se da mi treba da živimo zajedno, jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Mi nismo crkva zatvorenog tipa koja želi da nema nikakve odnose sa svima. Poštujemo vlast i imamo izuzetnu saradnju sa institucijama u gradu. Uostalom, mi živimo u ovom gradu i ovoj državi i dužni smo da poštujemo zakone ove države.“

Rezultati 25-godišnjeg rada

Nakon 25 godina rada mogu polako i da se sumiraju neki rezultati rada. Alijević kaže da ima dosta pozitivnih rezultata.

„Više puta su mi iz policije tvrdili da se broj problema sa Romima znatno umanjio. Crkva ima uticaja i to se vidi. Mi se trudimo da ljude ne delimo na nacionalnoj osnovi. Činjenica je da, npr. među omladinom, bez obzira na nacionalnost, postoji neka netrpeljivost, to je na socio-ekonomskoj osnovi, to su mladi ljudi, željni su nečega novog, nemaju ništa od toga, nakupi se negativna energija… E, tu mi kao crkva pokušavamo da delujemo… Da smirujemo strasti, da usmeravamo na pravi put. Zato uporno ističem važnost nečega što se može definisati kao „izvini i oprosti“. Svako od nas pogreši, ali je ljudski da kada pogrešimo uputimo izvinjenje i tražimo oproštaj. Ne morate da sa nekim živite ne znam kako prisno, ali uvek možete nekom pomoći, pitati ga kako je. Tu se trudim da budem primer, jer i ja sam samo živ čovek, desi se da se iznerviram i to se, svi mi kažu, itekako primećuje… Najviše me nervira neiskrenost, nepravda i ono kad ljudi ne žele da priznaju da su nešto uradili. I to mi najviše smeta kod moje dece, a imam dve ćerke i sina.“

Savet mladima

Poslednjih godina sve više se ukazuje mladim Romima na greške zbog tradicionalnog preranog stupanja u brak. I sveštenik Selim Alijević zastupa tezu da ne treba žuriti.

„Razgovaramo i sa njima, ali i sa roditeljima. Tu su, po mom iskustvu, mnogo veći problem roditelji, nego sama deca. Roditelji su ti koji teraju decu u maloletničke brakove, najčešće to obrazlažu time što je romski životni vek kratak, pa se boje da neće da dočekaju unuke… Mi hoćemo da našim odraslima „usadimo“ u glavu da treba decu učiti da ne zavise od nas starijih, nego da traže svoj put, da budu samostalni, nezavisni, da se obavezno školuju… Mada, imao sam upravo ja veliki problem, jer je moja ćerka „pobegla“ od kuće i udala se sa 17 godina. Taj brak nije dugo trajao, svega par meseci, jer je muž istukao. Ona se vratila kući, ali sam ja, priznajem, sve to jako teško podneo i nisam lako prešao preko toga. Ali, tu su mi se našli prijatelji koji su mi rekli da sam ja taj koji savetuje ljude da moraju da oproste, da pomažu drugima da uvide grešku… I ako ja ne radim u skladu sa načelima koja propovedam, čemu sve ovo? Kad vratim film unazad, kad pogledam poslednjih 25 godina mog života, shvatim da sam ja, ipak, srećan čovek. Žao mi je što nisam uradio više, jer se uvek može više i bolje. Jedino mi je žao što sam zapostavio porodicu koja je trpela to što sam mnogo više bio sa drugim ljudima i crkvom. Ali, čovek ne može sve da ima. Ja ću da se trudim i dalje da pomažem, makar još 25 godina, a posle ćemo da vidimo za dalje.“

1 Trackback / Pingback

  1. Selim Alijević, sveštenik Protestantske evandjeoske crkve - JUGPRESS

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*