Priče sa konkursa (5): Biram da vjerujem

LESKOVAC – NIKŠIĆ

Obično su velike stvari one koje nas inspirišu da stvaramo još veća djela a za mene svaka greška kako u djetinjstvu tako i u godinama koje su ispred mene predstavlja jedanpočetak nečeg velikog. Mnogo puta su me upitali da li sam ikad pogriješila. Nasmiješila sam se i rekla da jesam jer Bože moj ko to nije učinio grešku ili više njih.

Ne treba se hvaliti greškama ali sam ponosna na svaku od njih. Naravno da ne kažem to bez razloga, postoji objašnjenje. Činila sam mnogo grešaka kao i svi mi. Prvo sam počela od grešaka u djetinjstvu i vjerujte da ih je mnogo. Nijesam htjela obući rozu haljinu koju je majka pažljivo birala za mene, iako mislimo da je to bilo neophodno zbog toga što sam djevojčica. Neka sam djevojčica ali haljine me nikada nijesu privlačile a i smatram da ne postoji pravilo koje nalaže da moraš nositi haljinu ako si djevojčica. Onda sam pogriješila kada sam željela da se šišam, jer znate djevojčice obično vole dugu kosu koju njeguju i češljaju svakog jutra.

Kažu da sam griješila kada sam željela da igram fudbal sa dječacima iz kraja umjesto da sam išla na čajanke sa djevojčicama. Nijesam voljela vrtić i odvajanje od roditelja iako su djevojčice jedva čekale da razmjene lutke i priče o tome kako je onaj plavi dječak sladak i kako je samo njen jer ga je ona prva vidjela. Griješila sam kada sam odbijala da jedem ono što ne volim jer hrana se mora pojesti i ne smijem biti izbirljiva.

Nijesam vjerovala u bajke i tamo neke prinčeve koji žive u dalekoj i nepoznatoj zemlji. Da, sigurno će doći po mene onda kada pređu sedam gora i mora. Ja sam više voljela da gledam albume i stare slike na kojima su đed i baba, potom otac i majka.

Nijesu bili prinčevi i nijesu živjeli u dalekoj, nepoznatoj zemlji ali su babu i majku učinili srećnima. Smetale su mi očeve kazne i majčine grdnje kada bih zakasnila kući jer nije trebalo da pomažem djeci da puste zmaja, da nahranim mačke i pse.

Nije me privlačilo to da idem na razne sekcije i budem baš u svemu uspješna jer znate, nije moguće. Znate ja sam krišom pisala, slikala i glumila. Jedno je važno a to je da sam bila srećna. Imala sam svoj kutak, malu ali odabranu družinu, par papira i olovki. To nam je bilo dovoljno da stvaramo, budemo srećni i svoji. Čak sam se i zaljubila ali nijesam pravila dramu oko toga. Bila sam tiha i povučena ali sam tako lijepo voljela.

Znala sam i da se potučem i namučim zbog onih koje volim. Nijesam nikada bila ljubomorna i zavidna iako su često bili nepravedni ali naučila sam da je sve to jedna riječ. Život. Pogriješila sam kada sam odbila da pijem alkohol, lutam po lokalima i gradu jer svi će pa onda moram i ja. E pa ne moram, vjerujte da je tako. Naljutila sam majku kada sam joj rekla da se družim sa dječakom koji je crne boje i koji je stranac jer znate ne može mi on takav biti drug. E pa može i jeste. Ocu se nije svidjelo to što pišem i slikam jer nema tu para treba da gledam nešto da zaradim, žensko sam moram da imam svoje. Svašta, ja sam mislila da je dovoljno da mi žene budemo lijepe i sređene pa će princ doći i živjećemo srećno do kraja života. O ne, nijesam tako mislila naravno to su nam nametnuli. Uh, ima tu mnogo grešaka ali najveća greška može biti samo jedno, da živimo onako kako su drugi osmislila za nas.

Mnogo je ljudi prošlo kroz moj život. Mnogo me njih razočaralo ali i očaralo. Ne ljutim se i ne žalim. Ne bih mjenjala niti jednu suzu ili osmjeh za bilo šta na svijetu. Da, i dalje bih vjerovala da dobro u ljudima još uvijek postoji. Možda je sebično ali sam zavoljela sebe. I to mnogo. Volim svoju kosu pa čak i kada je neposlušna. Volim osmijeh iako nekada plačem kroz njega.

Volim oči pa i kada vide ono loše, kada bi radije da zažmure a ne mogu. Baš zahvaljujući usputnim ljudima naučila sam da volim sebe. Ne znam, valjda je potrebno da prođemo kroz razne traume da bi savladali sve prepreke na putu. Nije bilo lako ali osjećaj kada znaš da si uspio je neopisiv. Nemoguće bi bilo da uvijek budem srećna nekako bi bilodosadno, kao da ne poznajem sve verzije sebe.

Zbog toga biram ljubav i vjeru u sebe, jer ako ne prihvatimo sebe sa svim manama vrlinama ne možemo vjerovati drugima. Kao što sam rekla mnogo je ljudi bilo u mom životu ali porodica je ona koja ostaje. Majka je ona koja mi je usadila vjeru u ljude jer ako nekada prvi ne pružimo ruku nikada nećemo saznati kakva je istina zapravo. A svako nosi svoje breme sam ali može podijeliti barem dio priče.

To će pomoći i njima a i nama, da bi izgradili vjeru kako u sebe tako i u druge.

Ne može nas sve pogoditi u srce, nije isti svaki dan, svaka godina. Pamtimo ono gdje smo se prvi put istinski nasmijali, onako od srca, ono kad smo prvog puta ustali i kazali nema predaje, možeš i hoćeš. Ono kada smo prvi put zavoljeli i osjetili se voljenim, ili ono kada smo pustili suzu za nečiju sreću ili zaplakali iz dubine duše jer smo tužni.

Pamtimo onaj pogled koji nas je poveo u bolje dane, onaj stisak ruke koji je obećao i i ispunio obećanje.

Jovana Stevović,  učenica  četvrtog razreda Prve srednje stručne škole u Nikšiću, smer zdravstveni tehničar.

Neka Vaš komentar bude prvi

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljena.


*