Neobična muka jednog sasvim običnog žandarma

LESKOVAC

Zimske su noći duge i ujednačene, samo ponekad prekinute mekanom silinom snega i vetra od kojeg čak i sove u svojim gnezdima slute skoru smrt i zaborav. Tišina je duboka, naročito onda kada težina jednog zimskog sna, obuzme sve – radničku nejač, buržujsku golotu i pokvarenjaštvo iskonskih fukara.

No, to ovo zimsko jutro po svom kvalitetu, nije. Gradom se širi šapat da je rano jutros, izgoreo automobil čuvenog novosadskog žandarma Proke. Ovaj je čova, ogromnog stomaka i brčina koje podsećaju na kakvu četku za odžake, u ondašnjim banditima izazivao smeh koliko i strah. Zna da udari tamo gde najviše boli. Pri tom, pisac ne misli na jezičinu jednog vraškog intelekta, već na hrapavu širinu, gotovo, medveđih šapa, kojima je Proka sebi krčio put kroz život i profesiju. Nekom po turu, nekom po novčaniku, a bogami, samo su retki zaboravili onaj silan belaj, kada oštrinu žandarmske volje, osetiše rebra Cigančeta, koje se drznu da elegantnu popunjenost čika – Prokinu uporedi sa gabaritima kakvog brava spremnog za klanje.

Kako bilo, taj je policajac u ovdašnjem svetu budio ona oprečna osećanja, koje izaziva čovek koji je spreman na dobro koliko i na zlo. Na potonje je, gotovo uvek spreman, kada sabajle kasni na posao, jer mu je opet otpao auspuh sa njegovog auta – jedine stvari koju je iskonski voleo pod ovim nebom večitog opadanja. Ta je „škoda“ u ovom osobenjaku budila onu radost i ushićenje prve ljubavi i večitog sadruga, posle čega nije bio naročito sklon društvu ni pohvalnoj reči. Beše, priča se, prisutna i druga strana života ovoga brkajlije, ona o kojoj se ne znaše puno, i koja beše čuvana na mestu mračnijem od podbulih očiju i brkova koji pamte mnogo zima. Tako se, makar, priča.

Renesansna ljubav čoveka i mašine, pak, doživi svoj svršetak ovog zimskog jutra, kada grad beše prekriven debelim slojem ravničarske magluštine i smrada raznorodnih isparenja. Do ovog jutra, kada nestade jedan deo Prokinog života.

Reakcije na događaj, kada je žandareva „škoda“ izgorela plamenom kakvog praistorijskog vulkana, različite su.

Gospođa Ruža Cvetković, pekarka iz ulice Ilije Birčanina, svoj posao obavlja duže od četrdeset godina, ali još uvek ne pamti da ju je iz jutarnjeg rada prenuo tinjajući plamen koji se video na drugoj strani avenije, kao ni zadah ulja i goretine.

  • Strašno je ovo šta nam se događa. Imam unuku koja se često vraća kući u to vreme kad ide na korzo. Ne na korzo, nego do grada kad ide, više nema korzoa kao kad sam ja bila mlada. Elem, ne smem ni da zamislim šta može da se desi da je srela onog ko je zapalio auto…Još bi strašnije bilo da je plamen zahvatio krov i antene. Kako onda da gledam rijaliti?!

U gradskom MUP-u, kažu da je policija obezbedila mesto događaja, te da će se više znati u narednim danima, kad budu bile završene sve analize. Navode da u Srbiji neće biti tolerancije prema nasilnicima, te da se po tome, stvar razlikuje nego u vremenima onih nekadašnjih. Nekoliko minuta nakon ovog odgovora, pak, stigoše nove vibracije iz sabirnog centra ovdašnjih čuvara reda. One afirmativno govoriše o čvrstini i fleksibilnosti najnovijeg policijskog pendreka, koji je stigao u paketima na kojima je bila naznaka „Made in North Korea – specijalno za srpsko tržište“.

Milan Aleksić, pozorišni reditelj i modni kritičar, čovek nauljene kose i uzanih pantalona, kaže da je očigledno na delu obračun unutar gangsterskog miljea vladajuće oligarhije.

  • Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. Izgleda su se lokalni moćnici malo zaigrali. Očekujem još ovakvih slučajeva. Ali, ako je narodu dobro, onda ništa.

Priča se da su Aleksića, nekoliko dana nakon razgovora, našli skrhanog od bola u mračnom kutu motelske sobe, jer je, prilikom posete jednom od silnih vojvođanskih salaša, upropastio lakovane salonske cipele.

Kako stvari imaju svoj sled i svoje trajanje, kao i prirodu koja nije uvek i svakom, očigledna, logika tražiše odgovor od onoga ko se razume u ontologiju automobilskih sistema. Malo boljih i upućenijih u tome, beše od najpoznatijeg sreskog automehaničara, Zdravka Kvake. Ovaj je, večito izmazan i začuđujuće mlad majstor, imao svoje viđenje stvari.

  • Moguće je da su dogorele instalacije, bilo zbog loše ugradnje ili zbog lošeg održavanja. Verujem da je loše održavano. Veliki problem u Novom Sadu je taj što imamo malo zanatlija – u automehaničarskim radnjama rade svršeni farmaceuti i lekari, politikolozi i psiholozi. Kako može auto da bude zdrav, ako ga lečiš Frojdom? Kako zemlja može da bude čitava, ako je vode magarci?

Priča se, da je, ubrzo nakon objavljivanja ove sažete priče, Zdravko Kvaka sudbinu pronašao u onom trenutku, kada su na vrata njegove radnje stigla dva oveća momka i jedna standardna batina.

Dok zimski dan guši nebo, ljudska volja diše na škrge. Željeni vetar promena nikako da stigne. Pekarka Ruža snishodljivo mesi burek, živo prateći idole jednog bolesnog vremena. Pendreci se za pojasom, smeškaju. Aleksić ljubomorno gladi arijevske cipele. Zdravko Kvaka nestrpljivo cupka u čekaonici Svetog Petra.

Proka je skrenuo. „Škoda“ je izgorela.

Nama je dogorelo.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*