LESKOVAC
Kafana, kraj crkve, blizu šume, stoji,
Kao da ni bog, ni đavo, ovde ne postoji.
Konobarica se Kata, među stolovima njiše,
Izgleda da zna kako ovaj narod diše.
Kockaru Marku pivo, lihvaru Žarku konjak,
Sakatom pukovniku Branku, pelin, jer mu je život gorak.
Podvodaču, šamar, građevincima, samar,
Kurve će međ’ gospodom u uglu, napraviti pravi dar-mar.
Kroz prozor se debeli pop krsti,
Mašću, pohlepom i grehom, izmazani mu prsti.
Golubovi ogoljene cigle na plotu, ližu,
Dok za kafanskim stolom, stare zablude na naplatu, stižu.
One ženske oči, stas i smeh,
Kaže se, nije ni čudo što jednom nateraše na greh.
Rana mladost, škola, drugarstvo i noć,
Ove zemlje i ovi ljudi, nikada neće shvatiti kakva to beše moć.
Sećanja se u serijama, roje,
Dok usamljeni slavuj, u ukletoj šumi, otužno poje.
Sa crkvenog tornja se dosadna zvonjava čuje,
Katin mig, kao da kaže: „Ta idite, fajront tu je!“
Pijancima i uličarkama se ne svidi ono što Kata zbori,
A iz mene, kao da Faust progovori:
„Đavolu bih se predao pravo,
Da sam nisam, slučajno, đavo!“
Pregojeni gazda Vlada, nervozno cigaru puši,
Pa reši da snove, veselom društvu, silom razruši.
Krvavim očima seva, iz šanka vadi kratež,
Strah i beg opsednu stare, a bogami i mladež.
Svetla se gase, stolice dižu, mehana tone u san,
Naravno, dok ne svane novi dekadentni dan.
Kafana, kraj crkve, blizu šume, stoji,
Ni bog, ni đavo, ovde odavno ne postoji.
Aleksandar Stojanović
Leave a Reply