Piše: Aleksandar Stojanović
Čuči na livadi, ćuti na krovu.
Ne liči na anđela, devicu, ni sovu.
Priča latinski, zna žene, Hrista i reke,
Razume greh, smrt i neke događaje, daleke.
Zadah mu gori, srce truli, pogled plaši,
Nalazi se u bludu, sumnji, svuda gde su strahovi naši.
Ime mu je Šejtan, Lucifer ili Đavo,
Predajemo mu se, ponekad, svesno i pravo.
Tugu briše, srce leči, dušu teši,
Nekad se jedino on, na kraju dana, smeši.
Kad u čamotinji samoće, ćutiš,
Kad se na nekog, žestoko i neopravdano, ljutiš.
Znaj da u tvojoj glavi, potajno živim ja.
Đavo sam, od rođenja do beskraja.
Leave a Reply