Danima već, centralna tema u Srbiji (bi trebalo da budu) protesti nezadovoljnih poljoprivrednih proizvođača, koji su borbu za svoja elementarna prava preneli na, kako nas bliska prošlost uči, jedinu instituciju koja funkcioniše – ulicu.
Zahtevi koje imaju za Vladu Srbije su jasni – isto se ne može reći i za drugu stranu, koja pokušava da, po ko zna koji put, prikaže zahteve poljoprivrednih proizvođača kao “neutemeljene, neozbiljne i neodgovorne”.
Uostalom, to je lako i reći, jer se ne radi o velikim stranim investitorima, čije je privlačenje od najveće važnosti za vladajuću političku elitu. Tako ratari (zasad) nisu uspeli da dobiju 700 evra po toni suncokreta, ukidanje akciza na gorivo, i ograničenje marže na suncokretovo ulje, uz objašnjenje da budžet države “nije ćup bez dna”.
Jedino u slučaju davanja subvencija od po više hiljada evra po radnom mestu stranim investitorima, isti taj ćup nema dno, uz pompezno obrazloženje da je za Srbiju od vrhovne važnosti da ima fabrike guma i kablova. Hrana, izgleda, ne spada u rang prioriteta.
Protesti, kao i pregovori, se nastavljaju, a ako je sudeći po izveštajima “sa fronta”, vrlo lako mogu preći u narednu fazu – poljoprivrednici, koji treći dan blokiraju brzu saobraćajnicu Kragujevac-Batočina, na raskrsnici u opštini Lapovo, kod naplatne rampe autoputa E 75, posle sinoćnih vesti o pregovorima u Vladi Srbije dodatno su blokirali izlaz na autoput, koji je do juče bio otvoren.
Da li će do dalje radikalizacije doći, ostaje da se vidi. Do tada, Leskovčani…
Leave a Reply