LESKOVAC
Rupa je zjapila na metar udaljena od naših nogu. Iz dubine je dolazio muk, dopirala memla, vazduh koji je izbijao odozdo bio je vlažan, težak, gust, kiseo i čak mi se činilo da miriše na šalitru.
Prole je klekla na travu. Ramena su joj zadrhtala kao kad zaplačemo, a jecaji nam kao zaprečeni i u grču ostaju u grlu. Kada je, upirući se šakama o zemlju, glavu stavila u rupu nekoliko trenutaka se ništa nije čulo. A to je, pomislio sam, zato što viče u sebi da ono što kaže ostane u njoj. A onda je izvukla glavu iz rupe, stavila je u krilo između kolena i ono što je maločas u rupi rekla „bezglasno'', ili nije rekla ali i dalje drži zaključano u sebi, kako sam pomislio, iz nje je sada izašlo kao jauk, jauk se pretvorio u krik i čulo se daleko: - Moj otac voli ovu našu zemlju, odan je Partiji i nije kriv!
Sutradan je pitala da li bi hteo da odemo na železničku stanicu. Pristao sam, naravno, iako nije objasnila zašto to želi. Dok smo stajali nedaleko od železničke restoracije i gledali kako ispred staničnog magacina manevrišu vagoni rekla je da su joj oca pre nekoliko dana od kuće odvezli džipom i istoga dana večernjim vozom otputovali u Beograd.. Tamo će, kako su drugovi objasnili majci, otac stupiti na novu dužnost. On se, međutim, od tada nije javio ni poštanskom kartom. Zato će se ona popeti na papučicu poslednjeg vagona, vozom otputovati u Beograd i razgovarati s ocem.
Zatim je maramicom obrisala suze i sležući ramenima rekla da ne razume šta se to događa. Da majka misli da iznenadni odlazak oca u Beograd sigurno nije slučajan i da to ne sluti na dobro. Da je u pitanju službeni premeštaj on bi to znao nekoliko dana ranije. A ovo je bilo iznenada, bez ikakve prethodne najave. Nije stigao ni da se spakuje, da ponese najnužnije stvari. Rekli suda nema potrebe za to, da to što mu treba već ima tamo u Beogradu. Makar dan ranije su mogli da mu saopšte da je premešten, kao što su to do sada činili.A i zašto im se toliko žurilo da otputuje istog dana kada je saznao za premeštaj. Ako su ga za nešto optužili, ako ga za nešto terete to su mu sigurno namestili i nakalemili, jer otac nije ništa radio mimo partije i svojih partijskih drugova. Ali, zlih ljudi ima svuda i uvek i zašto ih ne bi bilo i sada, pa čak i među njegovim partijskim drugovima i saborcima. Skrhana od straha i tuge stavila je glavu na moje grudi. Prihvatio sam je u naručje, milovao po kosi i da bih je umirio brbljao neke nesuvisle reči. Rekao sam da ne treba da se penje na papučicu vagona, da tako može da nastrada. Da će sve biti dobro, da je otac sigurno već našao odgovarajući stan i sada ga sređuje za njih troje kad ona i majka odu kod njega.
Pogledala me je ne krijući suze. - Da li zaista veruješ u to!
- Potpuno siguran, odgovorio sam, a onda ponovio ono što sam već rekao – da je vrlo opasno skakati na papučicu vagona, da može da se povredi, pa čak i pogine, da će se otac sigurno javiti jer tek što je otišao. Možda je poslao poštansku kartu, ali svi znamo koliko je pošta spora. Osim toga ulicama daju nove nazive i lako je moguće da je karta zalutala i otišla na pogrešnu adresu. Posle dugog razmišljanja prihvatila je moje objašnjenje da se otac verovatno još nije sredio u novom stanu, da je nevičan u tome i da je za to potrebna ženska ruka… I dok smo stajali u senci staničnog magacina brzi voz je prošao kraj nas i napustio stanicu. Gledajući kako uz snažno kloparanje točkova ide prema izlaznom signalu rekla je:
- Bio si u pravu kad si jednom rekao da ćemo ovo što nam se sada događa pamtiti kao vreme klenova……
… … …
- Bio si u pravu kad si jednom rekao da ćemo ovo što nam se sada događa pamtiti kao vreme klenova……
Sećam se da je još od samog svitanja počela da pada kiša, ona sitna, dosadna i prohladna, što rominja po ceo dan. Tog jutra uzalud smo skretali pogled prema vratima nadajući se da će se Nada Prole, kao i uvek sa nasmejanim očima pojaviti i paradirati učionicom. Ali, ona se nije pojavila na vratima. Pomislili smo da se sklonila ispod neke streje i čeka da prestane kiša. Kiša je zaista prestala posle drugog časa, ali Nada Prole toga dana nije došla u školu. Pošto se nije pojavila ni u naredna dva dana neko je spomenuo da se verovatno razbolela.
Posle škole prošao sam njenom ulicom i zastao ispred kapije kuće u kojoj je stanovala i zurio u vrata i ona dva prozora do kapije. Vrata su bila zatvorena, prozori prekriveni zavesama. Nije bilo ničega – ni zvuka ni glasa što bi ukazivalo da u kući ima nekoga. Pomislio sam da sa Nadom Prole nikad nisi mogao da budeš siguran šta sve može da uradi. I da se možda ipak odlučila na ono što je nameravala da uradi – da je skočila na papučicu poslednjeg vagona i vozom otputovala kod oca u Beograd. Pustio sam mašti na volju – da je to bila topla vedra noć, nebo osuto krupnim zvezdama sa mesečinom koja se kao rastopljeno srebro razliva po bankinama i poljima duž pruge, da ona stoji na papučici vagona, točkovi vagona kloparaju dok voz juri kroz noć, da na krivinama, prelazima preko pruge i pri ulazu i izlazu iz stanice dugim piskom lomomotive voz najavljuje dolazak i odlazak sa stanice, da joj masa putnika maše pozdraljajući je dok ona hrabro stoji na papučici i drži se za gvozdeni gelender, da na pružnim prelazima ispred spuštene rampe čekaju volovska kola sa upaljenim fenjerima i mašu joj oni koji su te fenjere skinuli sa zadnjeg vagona i okačili na kanate da im svetle dok po noći idu seoskim putevima. Njena duga kosa mrsi se preko njenog lica. Biće dobro ako na sebi ima neki od vunenih džempera sa kojima je dok pada gust sneg i krupne pahulje zasipaju oči dolazila u školu, jer noći znaju da budu veoma hladne, a ona putuje na otvorenom, i ako je samo u puloveru lako je moguće da nazebe… I dok u mojim maštarijama voz juri kroz noć pitam se da li Nada Prole još putuje ili je već stigla u Beograd. Ako je već stigla možda već razgovara sa ocem i pomaže mu oko sređivanja stana.. Odjednom mi je sinulo u glavi – a šta ako nije uspela da skoči na papučicu i uhvati se za gelender vagona…
Sutradan sam otišao na železničku stanicu. Čekaonica je bila prazna. Na peronu nije bilo nikoga. Iza stakla šaltera gde se prodaju karte sedela je žena čerdesetih godina sa velikom punđom na glavi. Pogledala me je pospano. Pomislio sam da će zevnuti, ali nije već me je pitala:
– Dokle? Koja klasa?
– Ne putujem, rekao sam.
– Pa šta onda hoćeš? Zašto stojiš tu ispred šaltera?. Nešto sigurno želiš kad si došao! Ovo je šalter, ovde prodaju karte a ne zjala! – Za trenutak je zastala i nasmejala se. Dok se smejala njene velike grudi spakovane u kao sneg belu bluzu udarale su po pultu. Onda se nagnula napred. Pomislio sam da će promoliti glavu kroz prozorčić na staklenoj pregradi šaltera kroz koji je davala karte i uzimala novac i nastaviti da viče. Umesto toga, mirno je rekla:
– Ako želiš informacije popni se na sprat. Hodnik levo. Soba broj četiri! Tamo je Ljiljana Nestorović Piše na vratima. Ona je zadužena za informacije, žalbe i primedbe putnika! Ali, pripazi šta ćeš da pitaš ili kažeš – ona ne voli one koji dođu tek da nešto pitaju ili se žale i počnu svašata da baljezgaju!
Očito je bilo da je ženi na šalteru, s obzirom da nije bilo putnika koji čekaju u red da kupe karte, bilo dosadno i da ima potrebu da s nekim razgovara. Sada sam se ja nagnuo i skoro provukao glavu kroz prozorčić na staklenoj pregradi.
-Da li je možda primećeno da neko pokušava da se popne na papučicu poslednjeg vagona i vozi se kao slepi putnik?
To je potpuno izvuklo iz dremeža, njene grudi su još jače zalupale po pultu. Nasmejala se i rekla da slepih putnika nije bilo, ali da je prošle noći neko opet skinuo fenjer sa poslednjeg vagona. To nije prvi put, a verovatno neće biti ni poslenji i objasnila da ove ukradene fenjere seljaci stavljaju na seoska kola – na zadnju kanatu da im svetle po noći. A da je neko skakao na papučicu vagona? Sačuvaj Bože! – prekrstila se. Tako nešto ili bilo šta drugo da se dogodilo u železničkom saobraćaju – već bi se čulo.Ako si po to došao da pitaš i želiš da znaš – ne moraš da se penješ na sprat i dosađuješ Ljiljani! Naročito ne njoj! Ona je stara devojka, Njeni živci su se istanjili, strpljenje je izanđalo, istrošila se u čekanju da će joj neko prići i udvara joj se, reći joj da je lepa, makar da mu se sviđa frizura, bluza ili bilo šta što bi moglo da bude lepo – to ne! Da je NEKO pozove u biosokop ili na kafu.. kamo sreće! Ali,ona nije te sreće za tako nešto. Kod starih devojaka raspoloženje se menja iz časa u čas! Kao vremenska prognoza na radiju. Ne daj Bože da je uhvatiš na levu nogu– to će biti kao da si joj stao na žulj! – nasmejala se ovoj svojoj upadici i zatvorila šalter.
Odahnuo sam. Znači, Nada Prole ipak putuje ili je već doputovala u Beograd…
Prazninu koja je nastala njenim odsustvom ništa nije moglo da zameni. Kao da smo se svi od nečega razboleli – nedostajao nam je njen smeh, pa čak i njene grimase i namigivanje dok Icić čita literarne sastave! Posebno nas je začudilo što ni profesor fizike pri redovnoj prozivci učenika pred početak prvog časa nije pročitao njeno. A meni se, ipak učinilo da to namerno nije uradio, da je znao zašto nije došla u školu, ali da ne želi bilo šta da kaže o tome.
( Nastaviće se )
Sava Dimitrijević
Leave a Reply