LESKOVAC
Javnost je ostala zgrožena. Sa jedne strane, oni koji prate tzv. „medije sa nacionalnom frekfencijom“, gledajući besomučno pokazivane slike režiranog nasilja pripisivanog nekim opozicionim političarima. Nazivani su rušiteljima države i označeni kao organizatori protesta koji su odgovorni za nasilje. Sa druge strane, javnost je zgrožena nasiljem koje su primenile specijalne snage. Ta javnost bila je potpuno poražena, jednostavno nemoćna da se na bilo koji način suprotstavi zloupotrebi MUP-a. Nezavisni mediji su učinili i više nego što su mogli, ali su na globalnoj medijskoj sceni unapred pobeđeni dvocifrenom razlikom u odnosu i samo na jedan „medij sa nacionalnom frekvencijom“.
Kada je sredstvo postiglo cilj (ne, nikako ga ne opravdava), onda je mogao blagovremeno da reguje jedino zaštitnik građana. Ali čime? Hemijskom na pendrek? Ipak, sprovedena je neka istraga u pravnim okvirima zaštitinika građana te je sačinjen i objavljen tematski izveštaj „Postupanje policije prema licima lišenim slobode tokom javnih okupljanja u Beogradu“. Generalni je zaključak da je policija upotrebila brutalnu i nesrazmernu silu.
Kada se sve završilo, učvrstila su se pitanja: ko je vršio nasilje, ko ga organizovao, a ko odobrio? Ista pitanja u vezi sa nasiljem u Hercegovačkoj ulici, ostala su bez odgovora.
Kako opisati mogući scenario po kome kriminalci povezani sa političarima zloupotrebljavaju MUP? Dokle može da ide to nešto, što više ne možemo zvati zloupotrebom jer je ona koliko god teška, ipak blaga da bi se njome opisao taj pretpostavljeni scenario.
. . .
Šta je zajedničko opisanim događajima? Upravo subjekt vladavine prava kome je posvećeno ovo istraživanje – MUP. Nakon što smo prikazali njegovo mesto i ulogu u sistemu vladavine prava, trebalo bi da možemo da odgovorimo na pitanje:
Može li se u Srbiji bez MUP-a vladati?
Politička teorija bi se upustila u razmatranje ovog pitanja, ali pravna teško.
Što je manje demokratije u društvu, to je uloga MUP-a izraženija. Kako vladavina prava gubi na značaju, tako MUP dobija. To deluje paradoksalno čak i materijalno netačno, ali je realan život surov. Značaj koji MUP tada dobije je – negativan!
Kako MUP treba da postupa? Bilo bi dobro kada bi ga neko pitao, no neće. MUP će uvek postupiti onako kako to žele najmoćniji, u krajnjoj instanci samo jedan čovek. On je do sada uvek postupao onako kako to samo njemu lično ide u korist, i nikako drugačije.
Dva su teorijski moguća odgovora na to pitanje, što ga čini ne samo suvišnim, nego i bizarnim. Jedan je: Onako kako pravo kaže a zakon nalaže!Drugi je protivno tome, tj. nezakonito! Svako će reći da MUP treba samo po zakonu da postupa. Da li to u praksi čini? Svi odgovor znamo, ali se ustežemo da ga kažemo. MUP svakako po zakonu postupa u velikoj većini predmeta, ali ne u svakom. U kojim to predmetima je zakon suvišan?
To su predmeti političke korupcije, u širem smislu zloupotreba političke moći.
Ko određuje kada će se zakon sprovoditi a kada kršiti?
Neformalni centri moći.
Šta smo utvrdili ovim istraživanjem, da vladavina prava postoji ili da se krši? Da li je kršenje pojedinačno, parcijalno, ili masovno?Kada sve sagledamo, stiče se utisak da se država okitila vladavinom prava kao božićna jelka svećicama. I tu smo negde blizu metaforične istine. Vladavina prava realno toliko i znači, tek da svetluca šarenilom boja.
Letimičnim pogledom na vremenski okvir istraživanja lako se uočava da vladavina prava u našem društvu nije ostvarena. Politička moć ne pristaje da deli primat bilo sa kim, a posebno ne sa nekim ko bi je ograničio. Stoga vladavina prava ima male šanse u nestabilnim društvima, posebno u onima gde je demokratija pojam na koji se ljudi čude, ili mršte, neki čak i kiselo nasmeju. Gde je u toj oceni MUP? Na putu kojim zloupotrebljena politička moć eliminiše vladavinu prava, on je prva žrtva.
(Kraj)
Leave a Reply