Piše: Nebojša Veljković
Za pola veka svog postojanja, kako je predstavljeno u ovom serijalu, rok muzika je prošla na više načina u muzičkom smislu kroz mnogostruka istraživanja i izražavanja, ali je tematski što se tiče ukazivanja na ekološke probleme ostala dosledna svom načinu izražavanja.
Serijal je integralno poglavlje iz autorove knjige „Ekološka čitanka“ objavljene 2021. godine.
KAKO JE ROCK’N’ROLL POSTAO DRUŠTVENO ANGAŽOVAN?
U muzičkom smislu sve je počelo i pre pojave liverpulske četvorke, ali sa njima ništa nije bilo isto kao pre. Bitlsomanija koja je zahvatala mlade poklonike nove muzike postala je kulturni obrazac nečeg novog. Međutim, ono što se odigralo 4. marta 1966. godine preraslo je u globalni kulturni šok. Tog dana je nedeljnik London’s Evening Standard objavio intervju sa članovima već mega popularne grupe – The Beatles. Sve bi bilo zaboravljeno da Džon Lenon nije rekao:
“Hrišćanstvo će proći. Smanjiće se i nestati. Ne treba da se svađam oko toga – u pravu sam i pokazaće se da sam u pravu. Mi smo trenutno popularniji od Isusa. Ne znam šta će prvo nestati – rokenrol ili hrišćanstvo. Isus je bio u redu, ali njegove pristalice su slabe i obične.”
Intervju nije izazvao nikakve reakcije u Velikoj Britaniji, ali dan nakon toga objavljen je u jednom američkom tinejdžerskom magazinu sa naslovnom stranom: “Ne znam šta će prvo nestati – rokenrol ili hrišćanstvo”. Onda su širom, tada puritanske, Amerike izbili protesti protiv turneje na koju je grupa trebalo da krene, pojedine radio stanice prestale su da puštaju njihove pesme i javno se ograđuju od takve vrste muzike, a bilo je i slučajeva javnih lomljenja i spaljivanja ploča. Zloglasni Kju Kluks Klan, “čuvari” bele Amerike, čak su javno pretili smrću članovima grupe ukoliko se usude da kroče u Ameriku. Protesti su se proširili i na Meksiko, a pesme Bitlsa službeno su zabranjene u Španiji i Južnoj Africi. Džon Lenon se izvinio svim hršćanima kojima je povredio osećanja i rekao da je njegova izjava “istrgnuta iz konteksta”. Vatikan je četrdesetdve godine kasnije odlučio da Lenonu oprosti ovu izjavu. U svom listu “L’Osservatore Romano” (novembar 2008) objavio je da ta izjava “sada deluje više kao hvalisanje britanskih mladića iz radničke klase koji pokušavaju da se izbore sa naglim globalnim uspehom”.
Mark Dejvid Čapman, čovek koji je 8. decembra 1980. ubio Džona Lenona upravo je tu izjavu nazvao “bogohulnom” i nju naveo kao jedan od razloga zašto je pucao. Ironija ovog sveta je da bude ubijen muzičar koji je pevao o tome da zamislimo svet bez granica i teritorija, bez netrpeljivosti među religijama i nacijama i da celo čovečanstvo bude bez zavisnosti od materijalnih stvari.
O svetu bez granica je govorio tekst pesme Imagine (1971), naslovne numere solo albuma Džona Lenona: Ti ćeš možda reći da sam samo sanjar Ali nisam jedini Nadam se da ćeš nam se jednoga dana pridružiti I svet će biti kao jedno. | Rok magazin Džuboks br.1 (1966) |
Iako svet nije postao “jedno”, suočio se sa novom masovnom društvenom porukom. Sada znamo da je rok’n’rol (Rock’n’Roll) muzika obeležila drugu polovinu 20. veka tako što je stvorila nove heroje na međunarodnoj sceni i u sebe usisala čitav niz muzičkih tokova. Rok’n’rol je nastao iz potrebe mlade generacije za svojom muzikom koju njihovi roditelji neće razumeti i prihvati, a to je bila generacija kojoj užas svetskog rata nije bio trauma i koja nije marila za mišljenje svojih roditelja o tome. Dogodila se svetska revolucija izvedena bez prolivanja krvi, tako što je rokenrol promenio sve. Muziku od melodije, harmonije i ritma, do mode, govora, hoda i plesa. Promenio se pogled na svet tako što je ova muzička revolucija nametnula nove autoritete i nove odnose između dece i roditelja. Rok’n’rol je pomerio granice zrelosti mladih ljudi koji su već u dobu dvanaestogodišnjaka postali tinejdžeri. Kako se to odigralo?
Buntovnost bez razloga je nagovestio Marlon Brando u kožnoj jakni na motoru u filmu The Wild One (1953), da bi u filmskoj priči East of Eden (1955) smeštenoj istočno od raja Džejms Din odigrao ulogu novog generacijskog junaka. Istovremeno se američka buntovna belačka mladež suočila sa nadolazećim interesovanjem za crnačku muziku. Raniji zvuk usamljenih krugova crne publike, čije se ploče danas emituju kao rani primeri rokenrola, zahvaljujući belim pevačima i muzičarima postaje šire prihvaćeniji. Pojedini izvorni izvođači bluza su govorili da je rock’n’roll ustvari brzi blues. Može se reći da je u samom početku rok’n’rol bio crnačka muzika u interpretaciji belaca. Za rođendan rok’n’rol se uzima 5. juli 1954. godine kada je Elvis Prisli snimio singl ploču sa pesmom That’s All Right. Ovo nije potpuno tačno! Ovu pesmu je 1946. godine komponovao i snimio crni izvođač Artur “Big Boy” Krudap. Od muzike nije mogao da živi i vratio se poljoprivredi. Uostalom, Bil Halej koji je napravio prvi pravi svetski rok’n’rol hit sa pesmom Rock Around The Clock (1955) nije bez uzora svirao gitaru i komponovao. Njegov uspeh zasnivao se na novim viđenjima već poznatih pesama crnih autora. Sve jedno, nova generacija mladih koja se nekoliko godina ranije manje ili više srećno uklapala u predstave svojih roditelja i po njihovoj želji ih imitirala u potpunosti u važećem sistemu vrednosti, više nije marila da li su njihovi idoli imali uzore ili ne. Sredinom pedesetih godina 20. veka američko društvo je bilo na vrhuncu industrijalizacije sa kojom je stasala i mlada generacija koja je kao što se dete potvrđuje suprotstavljanjem našla u prilici potpunog raskida sa prethodnim. Sa kim i sa čim je rok generacija želela raskid? Želela je raskid sa svetom i društvom onih koji su takav svet izgradili. Najveći pesnik rok kulture Bob Dilan je u pesmi Masters of War (1963) opisao lažne vrednosti industrijalizma, posledice moći novca, vladavinu nepravde i ratove:
Uvek ste samo zato gradili da bi ste posle uništavali. Sve ludosti koje ste činili nikada vam neće spasiti dušu.
Uz novu muziku zasnovanu na energičnoj ritmičkoj igri električnih gitara i bubnjeva savršeno se uklopila i nova filozofija „živi brzo – umri mlad” koja je postala ne samo sudbina Džejmsa Dina već i geslo cele generacije. Novu generacijsku poruku je izrazila na najbolji način engleska grupa The Who u pesmi My Generation (1965):
Ljudi pokušavaju da nas unize Samo zato što se krećemo
Stvari koje čine izgledaju užasno hladno
Nadam se da ću umreti pre nego što ostarim Ovo je moja generacija
Ovo je moja generacija, dušo
Rok muzika je postala najdemokratskiji odraz zapadnog društva – više od masovnih medija iako su u to vreme mediji dostigli vrhunac tehnološkog razvoja. Zahvaljujući rok muzici glasovi sa margine društva mogli su se čuti glasno i daleko, toliko daleko da je jedan festival stigao najdalje – u istoriju. Tri dana u avgustu 1969. godine zauvek su otišla u nezaborav tako što je festival u Vudstoku, održan na jednoj američkoj farmi od 240 hektara, promenio svetsku muzičku scenu uz nastupe legendarnih rok izvođača. Prisustvovalo je 400.000 mladih ljudi od kojih 300.000 nije platilo ulaz, a ukupan broj posetilaca bi verovatno bio i veći da nije bilo neverovatnih gužvi u saobraćaju. Festival je bio zenit jednog vremena, jedne generacije i ostavio je duboke tragove na muziku i kulturu uopšte. Muzika sa festivala objavljena je na trostrukoj LP ploči sa fotografijom na omotu zagrljenog para koji omotan jorganom stoji u blatu (Slika 6.2). Venčali su se dve godine kasnije i u ljubavi su bili i na pedesetogodišnjicu festivala koji se održao pod sloganom “Vodimo ljubav, a ne rat”.
Ukoliko zadržimo istorijski pristup videćemo da je dalji razvoj manje uticao na poruke u tekstovima nego na samu muziku. Engleska grupa Jethro u pesmi Too Old to Rock’n’Roll: Too Young to Die (1976)kao dajenagovestila umor druge generacije rok muzičara:
Stari roker imao je predugu kosu
Sada je prestar za rokenrol Ali suviše je mlad da bi umro
(Nastaviće se)
Leave a Reply