Zima bez vrabaca: Sećanje jednog murdžomalca (2)

LESKOVAC

Na spoljnim zidovima Katoličke crkve u Pasau, u samom centru grada, preko puta hotela „King“ u kome smo mi iz Industije motora Rakovica redovno odsedali, postavljene su tri bronzane ploče na kojima su podaci o nemačkim regimentama, koje su krenule na Srbiju iz Pasaua u prvom svetskom ratu. Nemačka pedanterija je ostala nepoznata našim istoričarima, jer nigde mi Srbi ne možemo pronaći podatke o tome
koliko je Nemaca udarilo na Srbiju, a koliko vratilo iz Srbije, osim na crkvi u Pasau.
Nikada nisam pokušavao da pronađem moga Švabu, jer bi to bilo pogubno za moj komunistički pedigre. Sekretar bi morao da upozna partijsku organizaciju: „ Drugarice i drugovi, našeg člana Saveza komunista, druga Kostića, za vreme rata je milovao narodni neprijatelj i okupator Švaba.“ Sva pravdanja su suvišna i glupa. Neprijatelj te milovao, a to nisi napisao u molbi za prijem. Bedno i žalosno, druže Kostiću.
Posle sedme godišnjice pomenutog ugovora, saveznici su drugi put bombardovali Leskovac, baš na dan Kraljevog rođendana. Mlin Javorke Misirke je sravnjen sa zemljom. Krsta Simidžija je ostao i bez kuće i bez mlina. Pretila je opasnost da ga baba Javorka nadživi, ali je Gospod bio pravedan. Ipak je Krsta Simidžija oplakao babu Javorku Misirku.
Krsta Simidžija je kratko vreme bio džambas, a pošto mu se taj posao dopao proglasio se brzo za šefa svih Cigana džambasa, u području „… od prugu do reku i od planinu do dolinu …“ Svako je u tom poslu imao svoj položaj, svoje obaveze, svoj novac i svoj ugled. Međutim, kada je država dopustila Italijanima da kupuju konje, džambasi se nisu snašli. Država je počela da ih isključuje iz posla, jer je više verovala Italijanima nego Krsti Simidžiji. Posle par godina nestalo je konja, Italijana i džambasa. Država se držala na nogama još dvadesetak godina, pa je i ona nestala.
Kao drveni advokat, Krsta Simidžija je nama, Murdžomalcima, pisao žalbe i molbe. Tražio je da mu natenane ispričamo svoj slučaj i da mu presudu stavimo u koverat i napišemo ime i prezime i nadimak ( ako ga je neko od Murdžomalaca imao ). Govorio je: „Ja ću da napišem kao za sebe. Razbiraš li me?“ Razumeli, ne razumeli, predavali smo se u ruke Krste Simidžije, koji nije pisao tužbe zbog nepoznavanja zakona i pravnih začkoljica. Imao je lep rukopis i verovao da ga zbog toga poštuje Ljuba Sudija.
Njegove žalbe, osim čuvenog i prihvaćenog: „Ja, dole potpisani molim gornji naslov da …“, bile su prepoznatljive po tvrdnji da se taj i taj ne osuđuje zbog onoga što je navedeno u tužbi, nego zbog onoga što nije navedeno, te Krsta Simidžija jedini poseduje smelost da to napiše u žalbi, a optuženi će to da potpiše, jer „ … ako sada ne zakukuričemo kada ćemo?“
Sud je osudio Maršala ( ne znam mu ime, zbog čega me je sramota) na tri meseca zatvora, jer je Maršal pričao po Leskovcu ono što je čuo od Grge Zlatopera na „ Glasu Amerike“ : „ Braćo Srbi, strpite se još malo. Englezi će za kratko vreme da se iskrcaju u Boku Kotorsku i na komunisti ima da vidimo leđa.“
Krsta Simidžija, kao drveni advokat uplašenog Maršala, u žalbi je napisao: „Kada sam za vreme okupaciju slušao Radio London tad sam bio dobar za drugovi. Pitajte Baju i Stoleta iz Milanovo, a može da posvedoči i pop Gute. Nemci su mogli sto puta da me utepav. Sada ne valjam jerbo slušam Grgu iz Ameriku. Sluša ga i OZNA. Za ovoj se raspitajte kod druga Jovu. Ja da vam kažem druže sudija. Mene sud nije optužio zbog radi toga. Neko je dojavio na sud da sam u kafanu „Kozara“, na moga kumašina i šefa od moju smenu u fabriku, ispričao koje je veliki leskovački budža kazao kad su ga pitali: „ Što more ostavi ženu seljanku sa dva deteta?“ Rekao je sa veliki osmeh: „ I ja hoću da imam ženu sa svilene gaćke.“ Neko je, druže sudija, mene blamirao pred sud i sad ja da legam apsu, a cel Leskovac priča o tej gaćke. Kao pošten majstor za tkanje i porodičan čovek molim sud da uvaži ovu moju žalbu i ukine aps za mene.“
U Murdžoj mali, u kući Pere Semenkara, stanovao je Maršal, predratni majstor tkanja, sa ženom i dvoje dece. Nadimak Maršal je povezan sa kvotama za otpuštanje radnika i činovnika iz fabrika. Početak primene sistema kvota, koje su proglašene privrednom reformom, poklopio se sa dolaskom u Jugoslaviju iz Amerike prvih Trumanovih jaja, žutog sira, kačkavalja, slanog putera, kikirikija, diditija za mušice i gamad, kao i vlažnih maramica.
Ukupan broj ljudi, koji treba da budu otpušteni iz fabrike, podeljen je podjednako u tri kvote, a vremenski razmak između prve i druge, odnosno druge i treće kvote iznosio je šest meseci. Bila je obezbeđena neka ravnoteža između neizvesnosti, iščekivanja i straha kod zaposlenih, što je, zvanično, proglašeno ravnopravnošću radnika i službenika. Spiskovi kvota su, po pravilu, lepljeni oko pet sati ujutru na tablama ispred ulaza u fabriku.
Kada se pojavila prva kvota, na spisku nije bilo Maršalovog imena. Prvo se začudila njegova familija, i to zbog Grge Zlatopera, odnosno „ Glasa Amerike“. Maršalov kum Mile Procep, iz Drkine vrbe, je u berbernici čika Ratka Paljevine, oca mog najboljeg druga Boceta, promuklim glasom remetio tišinu između dva šahovska poteza: „ Deca ga spasiše. Onoliki ljudi otidoše.“ Jedino se Persa Nanularka obradovala što na spisku nema ni nje ni Maršala. „Spasismo se ovaj put!“ „Jesmo slatka sestro.“
O drugoj kvoti, koja je osvanula dva dana pred Svetog Nikolu, u Murdžoj mali se nije pričalo. Na spisku su bili i najbolji majstori iz vremena gazda Laze. Kada su vetrovi i suvomrazice raznele strah, primećeno je da ni druga kvota nije zakačila Maršala.
Između druge i treće kvote slatkastu monotoniju preživljavanja Murdžomalaca uzburkala su dva događaja.
Sin tetka Pase Naumović, čija je kuća pored kafane „ Poslednji groš“, konjički oficir Borislav oženio se, pre rata, Francuskinjom Elijanom, izrodivši dva sina. Sve vreme rata Borislav je proveo u zarobljeništvu, a gospođa Eli je ostavio dva sina, tetka Pasu, kontuzovanog oca čika Boru i vučjaka Reksa.
Gospođa Eli je govorila srpski sa tvrdim francuskim „r“, pušila na muštiklu, persirala tetka Pasi, psovala bez srpskog glagola i, u ljutnji, govorila tetka Pasi: „ Vi, nano, ne jedite govna!“ Gospođa Eli je redovno slala pakete u Hamelburg i Osnabrik, oficirske logore Nemačke, kao i fotografije dece. Na jednoj od njih je bio i Reks sa savijenim repom i tetka Pasa zabrinutog izgleda i neodređenog pogleda.
Po oslobođenju, kapetan Borislav Naumović nije se vratio u Leskovac. Gospođa Eli se raspitivala kod jugoslovenskog Crvenog krsta da li nešto znaju o njenom mužu. Posle četiri godine neizvesnosti, tetka Pasin mlađi sin Aca Gurman je doneo vest da mu je brat živ i zdrav i da se nalazi u Francuskoj. U to vreme, bilo je opasno da se otkrije ime lica koje mu je to saopštilo.
Tetka Pasa je i dalje, kada joj skoči krvni pritisak, žurnim korakom hitala ka Kasparovom mostu, u čijoj blizini je bila Vasina berbernica sa pijavicama u teglama. Majstor Vasa je bio vešt i u vađenju zuba i u stavljanju gladne pijavice na telo. Tetka Pasa mu je bila iskreno zahvalna. Osim lečenja, majstor Vasa je znao i da uteši: „Paso mori, kaži na Eli da kad otidne u Francusku, kod svoga Boru, ne zaboravi tebe, tvoji sinovi, tvoje snajke i njiovu decu.“
I baš u vreme između druge i treće kvote, stigao je iz Francuske paket na ime gospođe Elijane Naumović, bez pisma, ali sa Borislavljevom francuskom adresom napisanoj na prednjoj strani paketa. Gospođa Eli je papir sa adresom pažljivo izrezala, presavila dva puta i stavila u fioku od kredenca. Tetka Pasa je bila zadovoljna, jer Eli nije osula paljbu po njenom sinu Borislavu.
Otvaranje paketa je trajalo duže od filmskog poljupca. Kada je iz paketa izvadila uže za sušenje veša, drvene štipaljke, tri plastična stoljnjaka sa plavim ružama i četiri drvena rama za slike, gospođa Eli je, ne gledajući u tetka Pasu, govorila otvorenom prozoru: „Otišao gospodin u Francusku.Neki grad Flen. Što nije pobego u moj Dižon kod moje Izabel. Neće da se vrati u Murdžu malu. Otac ga pogledao od pozadi. Molio me: „Idemo u naš Leskovac, u našu kuću, u našu ubavinju.“ Pa je li to ova ubavinja? Ima li podrum? Nema. Ima li široka vrata? Nema. Ima li visoke prozore? Nema. Ima li mansardu, ima li terasu, ima li
balkon?Nema. Ima li parket? Nema. I ne kaže da je ubavinja u Murdžoj mali, nego u Leskovcu. Ja sam mislila da je to kao kod nas u Dižonu. Vi, nano, ne plačite dok ja govorim. Imam još nešto da kažem Borislavu. Pita mene moja Izabel: „Šta ti se, ćerko, sviđa na tom srpskom oficiru?“ „Ruke i brkovi.“ Glupača. Pametne devojke kažu: „Oči. Glas. Stas.“ A ja našla brkove. I ručerde.Po njima poznaješ Naumoviće. Moja napaćena Izabel mi kaže: „Uzmi, Elijan, ovaj srebrni escajg i servis od najboljeg francuskog porcelana, da poneseš nešto iz roditeljske kuće u taj njihov Leskovac.“ I donesem ja to u Murdžu malu. I šta je ostalo od toga? Ja, nano, ne kažem da ste vi pokrali i polomili. Pokrala familija i Murdžomalci, a polomili smo mi. Da smo živi i zdravi, nano, kako vi to umete lepo da kažete. Neko je javio mom Borislavu da se ovde teško živi, pa mi poslao uže da se besim. Nano, obrišite nos, a ti Miroslave izvedi Reksa napolje. Neće Eli da se besi. Elijana će da obesi sve Naumoviće. Ja ću da doakam Naumovićima. Pokvarenjaci. Nano, u pravu sam. Borislav mi poslao drvene ramove za slike. Čeka da mu pošaljem slike i da nas pokaže njegovim kurvama. Otac ga pogledao od pozadi!“

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*