Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (42)

LESKOVAC

Istu sudbinu je doživela Industrija motora Rakovica. Na najvišem mestu je odlučeno, te teške 1952. godine, da se kompletna proizvodnja kamiona PIONIR iz Industrije motora preseli u Maribor, u jednu remontnu radionicu, koja će, kasnije, prerasti u Tvornicu automobila Maribor TAM. Bez ikakve naknade, Mariboru je isporučena kompletna tehnička dokumentacija, alati za livenje i alati za proizvodnju, veliki broj mašina i sva kontrolna oprema, kao i grupa inženjera na čelu sa Sretenom Popovićem, koji je, došavši u Maribor, brzo postao pravi Slovenac. Kada su profesora Slobodana Dobrosavljevića pozvali da vidi na šta liči njegov IMR, on je došao do sredine hale i, videvši iščupane kablove, tu i tamo po neku mašinu i pogon bez ljudi, počeo da plače. To je bilo, u bukvalnom smislu, razrušeni IMR. „Da li postoji neki novi general Anđelković, koji će ponovo da podigne IMR?“- zapitao se profesor, uputivši se ka upravnoj zgradi sa ciljem da se raspita ko je ovo dozvolio i naredio. Znao je da je opasno pitanje: „Ima li nekoga ko se protiv ovoga pobunio?“, pa ga je zadržao za sebe.
Industrija motora Rakovica nije samo izgubila proizvodnju kamiona, nego i proizvodnju traktora, jer je u Maribor otišla proizvodnja i motora i menjača i diferencijala. Jednom rečju, jednim rešenjem je očerupan ceo IMR.
U rešenju, kojim se naređuje prenos proizvodnje kamiona
„RAKOVICA“ PIONIR iz IMR-a u Maribor, izričito je odlučeno da će, ubuduće, motore za traktore proizvoditi Industrija motora Rakovica, a traktor će proizvoditi zavod „Aleksandar Ranković“ na Novom Beogradu (budući IMT-Industija mašina i traktora), koji je proizvodio prese.
Ono što je bilo sigurno je odluka da se kupi licenca za dizel motor, a ne za benzinski motor. Takođe, na osnovu analiza u Ministarstvu privrede, odlučeno je da se licenca za traktor, uključujući i motor, odabere između firmi „MASSEY FERGUSON“, „FORD“ i „DEUTZ“. Dakle, među podjednako dobrim ipak je trebalo izabrati najboljeg, čija će rešenja najviše odgovarati našim uslovima.
Drugovi Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun šalju u inostranstvo druga Milivojevića iz Privredne komore Jugoslavije, radi kupovine licence, ali se drug Milivojević vratio neobavljena posla. Neko je dojavio drugu Krcunu da bi posao mogli da obave profesori Mašinskog fakulteta u Beogradu gospoda Slobodan Dobrosavljević i Miroslav Nestorović. Drug Krcun odlučuje da ne gubi vreme sa profesorima, nego da ih, nakon upoznavanja sa ciljem razgovora, odvede kod druga Rankovića, pa neka on snosi odgovornost ako profesori ostanu trajno u inostranstvu.
Drug Ranković je primio profesore u svom kabinetu u ulici Kneza Miloša i odmah ih je, uočivši znake male uplašenosti, razvedrio rečima: „Gospodo profesori, zovite me ubuduće gospodine ministre. Tako ćemo se lakše sporazumevati. Puno vam hvala što ste se odazvali mom pozivu, i to ću znati da cenim. Drug Krcun mi je rekao da ste upoznati sa našim željama. Proizvodnja traktora je od primarne važnosti za našu poljoprivredu. Mi smo slali druga Milivojevića, ali on nije uspeo da odabere i obezbedi licencionara buduće proizvodnje traktora. Raspolažemo informacijama da ste, gospodo profesori, poznati u naučnom i poslovnom svetu u Evropi. Obavio sam razgovor sa našim ambasadorom drugom Srđom Pricom, koji se veoma pohvalno izrazio o vama, gospodine Dobrosavljeviću,“ – zastade drug Ranković očekujući reakciju profesora Dobrosavljevića. „Gospodina Pricu znam od pre rata,“ – odluči se da kaže nešto ministru Rankoviću profesor Dobrosavljević, a u sebi pomisli: „Prica je pre rata bio salonski komunista, nosio je crvenu mašnu samo za Prvi maj, pa ga Bećarević i Aćimović nisu dirali. Ali, kada je pukla puška, prvi je otišao u partizane, a mnogi, koji su se busali u grudi štrajkovima i protestima, su ostali kod kuće.“
„Drug Prica mi je rekao da ste lepe časove proveli neposredno pred rat u novootvorenom hotelu „Mažestik“, gde ste imali stalno rezervisana dva apartmana za francuske direktore i inženjere,“ – oglasi se drug Krcun, ponudivši gospodu profesore limunadom. „Ovaj sve zna“, – pomisli Dobrosavljević, dok je Nestorović gledao zadivljeno u impozantan kristalni luster na plafonu. „Gospodine ministre, i vama je poznat predratni život u Beogradu, gde su dolazila, što se kaže, visoka domaća i inostrana gospoda, a gospodin Prica je bio pravi drug, te smo proveli zajedno više nezaboravnih dana,“ – beše iskren profesor Dobrosavljević. Drug Ranković se široko nasmeja i ponudi profesore domaćom šljivovicom: „Nije iz mog Draževca, ali je odlična i pitka!“
„Gospodo profesori,“ – otpoče drug Ranković nakon zdravice:
„Zamolio bih vas da nam pomognete u odabiru licencionara za proizvodnju traktora. Imate punu slobodu izbora. Ako vas muči bilo kakva sumnja, proizašla iz ovog specifičnog posla, ili bilo kakve teškoće, molim vas da se prvo meni obratite u bilo koje doba. Razgovaraćemo iskreno i verujem da ćemo prebroditi sve teškoće i otkloniti male sumnje, koje su najopasnije.“
„Gospodine ministre, Dobrosavljević i ja smo, na osnovu onoga što nam je već saopštio drug Krcun, odlučili da pronađemo pravog licencionara, a na put smo spremni da krenemo odmah,“ – završi svoje kratko obraćanje profesor Nestorović.
„Gospodo profesori, hvala vam. Znaću da poštujem i cenim vašu odluku. Drug Krcun i ja smo razgovarali pa smo odlučili da sa vama pođe i drug Prica, ako ste saglasni. Drug Prica nikada nije radio u Udbi i neće imati zadatak da vas prisluškuje i piše izveštaje šta ste rekli i šta ste mislili, ne, gospodo profesori, nego će vam biti u svakoj prilici od pomoći, a što je još važnije, za ne daj bože ili u slučajevima brzog odlučivanja na licu mesta, on ima diplomatsku vezu sa Ministarstvom inostranih poslova, a preko njega i sa mnom,“ – zaključi drug Ranković, poželevši uspeh. „Baš dobro,“ – obradova se Dobrosavljević, primetivši na Krcunovom licu obeshrabrujući smešak.
Sutradan, u jednom od ozvučenih kabineta u Ministarstvu spoljnih poslova u uluci Kneza Miloša, profesor Dobrosavljević je upoznao ambasadora Pricu: „Nestor i ja smo odlučili da licencu za motor kupimo od PERKINS-a iz Piterboroa u Engleskoj, a licencu za traktor, bez trocilindričnog motora, od MASSEY FERGUSONA iz Toronta. Ovim nećemo da zagrozimo našu pregovaračku poziciju ni kod PERKINS-a, ni kod FERGUSON-a. Da li će FERGUSON pristati, to ne znamo, ali nam je kod toga potrebna tvoja pomoć.“ Prica se obradovao: „Doco, uvek si bio jasan i precizan. Mogu li da javim Vladimiru Velebitu, našem ambasadoru u Londonu, da dolazimo brzo kod njega? Slažeš li se da i on pođe kod PERKINS-a?“ „Kad gospodin Perkins vidi dva ambasadora, pomisliće da se vama, komunistima, mnogo žuri, pa će da podigne cenu. Najbolje da samo Nestor i ja odemo kod Perkinsa.“ „Dogovoreno,“ – obradova se drug Prica, pozvavši telefonom sekretaricu da im, kroz jedan sat, rezerviše sto u restoranu hotela „Mažestik“.

Posle tri nedelje, ambasador Velebit je javio da gospodin Perkins može da ih primi dva dana pre Svetog Patrika. U određeni dan, sa Batajničkog aerodroma odleteli su u London ambasador Srđan Prica i profesori Slobodan Dobrosavljević i Miroslav Nestorović.
Susret gospode profesora sa gospodinom Perkinsom je bio srdačan.
„Hvala Bogu da smo preživeli rat,“ – uzviknuo je g. Perkins zagrlivši Dobrosavljevića, izrazivši i zadovoljstvo što je Industriju motora u Rakovici mimoišlo bombardovanje.
Profesori su izložili nameru da od PERKINS-a kupe licencu za proizvodnju trocilindričnog i četvoročilindričnog dizel motora traktorske primene, sa mogućnošću proširenja licence na šestocilindrični motor traktorske primene, kao i na ostale namene motora, kao što su vozilska, brodska i industriska primena. Gospodin Perkins je raspoložen da počne pregovore oko prodaje licence, ali ima dva ograničenja. Pumpu za ubrizgavanje goriva, koja je Bošovog tipa, proizvodi C.A.V., a dinamo i starter proizvodi LUCAS, ali će ih on upoznati sa željama jugoslovenske strane i obavestiće profesore o njihovom stavu. „Možete li već sutra da nas upoznate šta su odlučili direktori u LUCAS-u i C.A.V.-u?“ „Baš sutra ne, ali za nedelju dana svakako!“, – bio je jasan gospodin Perkins.
Posle pet dana čekanja, koji su iskorišćeni da se obiđu biroi konstrukcije, razvoja, tehnologije, instituta i pogona proizvodnje motora, g, Perkins je profesore upoznao sa direktorima LUCAS-a i C.A.V.-a, koji su odlučili da jugoslovenskoj vladi prodaju i licence za pumpu za ubrizgavanje, dinamo i starter. Razgovori o ceni i ostalim uslovima su bili teški, ali je ipak engleska strana prihvatila da se polovina cene licence otplati isporukama delova, kada IMR ostvari proizvodnju motora. Profesori su parafirali Ugovor uvereni da su mogli bolje da ispregovaraju, ali su ih drugovi ambasadori iznenadili:
„Uradili ste značajan posao. Sama činjenica da ste obezbedili kupovinu licence je veliki uspeh. Čestitamo, gospodo profesori.“

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*