Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (40)

LESKOVAC

Tako, ako želite da budete respektabilan proizvođač motora, mora da proizvodite cilindarski blok, cilindarsku glavu, radilicu, klipnjaču i bregastu osovinu. I sve mašine za proizvodnju navedenih delova su kapitalne (izuzev univerzalnih strugova, rednih bušilica, uređaja za kaljenje i uređaja za pranje). Kod proizvodnje menjača i prenosnika snage (nezavisno da li za kamione ili za traktore), pored obavezne termičke obrade zupčanika i osovina u zaštićenoj atmosferi, mora da imate kapitalne mašine borverke za kućišta od sivog liva ili silumina, kopir strugove, odvalno ozubljenje, hipoidalno ozubljenje, provlačenje, brijanje zupčanika, spoljašnje i unutrašnje brušenje, kompletnu kontrolu i mernu opremu.
Starije kolege inženjeri su uspeli da pred rat delimično ostvare svoje zamisli, jer ih je rat onemogućio da u potpunosti osvoje proizvodnju kamiona. Posle rata, direktori i inženjeri su ostvarili tehnološku celinu IMR-a, povećali znatno broj operacija i broj kapitalnih mašina, jer su priključili Livnicu IMR-u, proširili Alatnicu i Održavanje, a IMR je proizveo tri familije motora („P“; „M“ i „S“), tri samca motora („D-01“; „D-02“ i „S-54“) i sedam tipova traktora („ANSALDO“;
„ZADRUGAR“-T-08; „ZADRUGAR“-DIZEL; „RAKOVICA“ 50;
„RAKOVICA“ -60 SUPER; „RAKOVICA“ -76 i „RAKOVICA“-120). Ovome
treba dodati i proizvodnju dva tipa vojnih kamiona („PRAGA“RN8 i
„RAKOVICA“-PIONIR). Impozantan broj operacija i kapitalnih mašina omogućili su IMR-u da, dok grebem ove redove, još nije „dinamički mrtav“, još diše, istina pred izdisajem. I danas svedoči da je zadnja firma u bivšoj industrijskoj Rakovici, koja će da nestane. Ta otpornost umiranju je zadivljujuća. Ne mogu da je umanje ni razlupani prozori Livnice, ni zarđale ograde, ni trava iznikla na krovovima, ni zapušteni Samački dom, ni zatvorena Zdravstvena stanica, ni portirnica izlepljena smrtovnicama bivših.
Kada smo 1970. godine počeli saradnju sa nemačkom firmom ZAHNRADFABRIK PASSAU, tehnički direktor ZP-a gospodin Vili Fučer upitao je našeg direktora: „Her Azanjak, da li je živ inženjer Kimer?“ „Živi u Novom Sadu. Da li Vi njega poznajete, her Fučer?“ – iznenadio se direktor Azanjac. „Ne poznajem ga. Objasniću zašto sam Vas pitao za inženjera Kimera. Te 1936. godine radio sam u MESERŠMIT-u. Iste godine, firma HURTH iz Minhena proizvela je prvu mašinu za brijanje zupčanika. Dakle, uvela je nov metod obrade. Znate da su se, dotle, zupčanici, nakon termičke obrade, brusili, a HURTH je uveo metodu brijanja, koja je jeftinija i pouzdanija od brušenja, primenivši filozofiju da mi, operacijom brijanja, pre termičke obrade, „pokvarimo“ evolventu zuba tako da nakon termičke obrade, dobijamo ispravnu evolventu, a za razliku od brušenja zupčanika, gde smo dozvolili da nam termička obrada pokvari evolventu, a mi je, posle termičke obrade
„dovodimo u red“ skupom operacijom brušenja. Firma MESERŠMIT je bila prva firma koja je kupila brijačicu od HURTH-a. A znate li koja je bila druga firma u Evropi, koja je prešla na novi sistem izrade zupčanika kupovinom mašine za brijanje. Bila je to Industrija motora Rakovica, a mašinu je kupio inženjer Kimer.“ „Verujte, ovo nismo znali i puno Vam hvala“, – zaključi direktor Azanjac.
Da je bilo još Kimera u IMR-u pokazuje slučaj inženjera Slobodana Vojinovića, zvanog Šilja, neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Da biste razumeli priču, mora da počnem od pretsednika Amerike Ruzvelta. , koji je, od samozadovoljnih i sklonih izolacionizmu Amera, tražio da mu sačine klasifikaciju svih svetskih proizvoda po zemljama u kojima se proizvode. Želelo se da se uporedi broj američkih prizvoda sa brojem proizvoda Hitlerove Nemačke. Vrlo brzo je urađena ta čuvena Klasifikacija proizvoda. Ispostavilo se, na Ruzveltovo razočarenje i ogorčenje, koje, kod državnika takvog kalibra može samo da poveća broj naredbi i podigne optimizam, da je Nemačka imala veći broj proizvoda od Amerike.
Pažljivim čitanjem se uočilo da Amerika ne proizvodi mašinu za hipoidalno ozubljenje, već uvozi mašine od nemačke firme KLINGELNBERG. Saradnici pretsednika Ruzvelta su izdali nalog američkim inženjerima da konstruišu i izrade mašinu za hipoidalno ozubljenje, ali uz uslov da ne smeju da primene metodu ozubljenja koje koristi KLINGELNBERG, jer bi bili izloženi velikim troškovima za plaćanje patenta. I Ameri ko Ameri. Odu u garažu, zatvore se i izađu sa mašinom GLEASON, koja, za razliku od Nemaca, koristi specijalne noževe. I u rat uđu sa GLEASON-om. Ovu priču je od nekoga saznao inženjer Vojinović.
Amerikanci su, po završetku rata, u luku Trst prebacili sa Dalekog Istoka veliki broj svojih izvanrednih vojnih terenskih vozila marke GMC, kao i određen broj mašina koje su služile za proizvodnju GMC-ova. Inženjer Vojinović je bio određen, od strane naše vlade, da otputuje u Trst, u sastavu državne delegacije, i poveći broj GMC-ova, poklonjenih našoj vojsci, doprati do Ljubljane. Došavši u Trst, javio se američkom pukovniku nadležnom za vozila. Pretpostavljajući da među mašinama ima i neki GLEASON, Vojinović je zamolio pukovnika:
„Gospodine pukovniče, učinili biste nezaboravnu uslugu mojoj firmi ako biste nam poklonili jednu mašinu tipa GLEASON.“ „A kako vi znate za GLEASON?“ – iznenadio se pukovnik. Tada mu je Vojinović ispričao gornju priču, istakavši da se on uvek divio američkom znanju. „Dođite sutra, jer mi spiskovi nisu sada pri ruci. Proveriću da li su poslali nekog GLEASON-a iz Indonezije ili sa Filipina“,- osmehnu se pukovnik, ponudivši Vojinovića tvrdom čokoladom i kubanskim tompusom. Sutradan, oko pet sati popodne, jer nije lako završiti teške stvari ujutru ili u podne, pukovnik je iskazao radost: „Imamo tri baterije GLEASON-a. Odlučili smo da sve tri poklonimo vašoj firmi, gospodine Vojinoviću!“ I danas su u IMR-u na svom starom mestu. Pored njih sam prošao stotinu puta, jer su uz sam prolaz. Više puta sam pomislio: „Hoće li neko da napiše priču o putu koji vodi od pretsednika Ruzvelta do inženjera Vojinovića, zvanog Šilja?“ Ne znam, ali je i on otišao nezadovoljan iz IMR-a. Radnici, kolege i direktori su mu, na rastanku, kupili radio aparat „KOSMAJ“, ali ga je Šilja ostavio na podijumu, ne ponevši ga sobom. Tog dana je zadnji put svratio u
„Drvce“ da popije svoj šumadijski čaj.
Od trinaest predratnih godina, inženjer Slobodan Dobrosavljević je deset godina proveo na dužnosti tehničkog direktora IMR-a. Na osnovu njegovog projekta izgrađene su dve probne stanice avionskih motora. Visoke kule i danas dominiraju pejzažom tog dela Rakovice. Predložio je i definisao parametar brzohodosti motora. Kod dizel motora, davao je izrazitu prednost motorima sa indirektnim sagorevanjem zbog manjeg radnog pritiska. Na jednom sastanku u Berlinu upoznao je gospodina Perkinsa, konstruktora dizel motora sa indirektnim sagorevanjem i većinskim deoničarem firme „PERKINS“ iz Piterboroa u Engleskoj. O tim motorima inženjer Dobrosavljević je imao visoko mišljenje zbog njihove pouzdanosti, sigurnosti i raspoloživosti, kao i veka trajanja. Ovo je bilo odlučujuće da 1953. godine, tada već profesor Dobrosavljević, izabere motor „PERKINS“ za ugradnju u traktor „MASEY FERGUSON“.
Kada se 1977. godine proslavljala pedesetogodišnjica rada Idustrije motora, profesor Slobodan Dobrosavljević je dobio Srebrnu plaketu. Predlog direktora Azanjca da se profesoru dodeli Zlatna plaketa nije prihvaćen. Sa strepnjom smo očekivali reakciju profesora. Ne samo da se iskreno obradovao, nego se još lepše zahvalio. I u tim trenucima je, opet, pokazao svoju veličinu. Prihvatili smo da izradimo prototip dizel motora po ideji i konstrukciji profesora Dobrosavljevića, sa visokom specifičnom snagom i efektom ejekcije. Prototip je urađen, a ispitivanja na probnom stolu u IMR-u su potvrdila profesorove proračune i očekivanja. I kada je trebalo da se uđe u serijsku proizvodnju, počeli su ratovi devedesetih. Nekoliko godina kasnije, ispred ulaza u Opitnu radionicu ugledao sam razbacane livačke modele za delove profesorovog motora i shvatio uzaludnost uzleta ljudi zaslužnih za Industriju motora.
Inženjer Emil Matić je, relativno mlad, izabran za generalnog direktora Industrije motora 1936. godine. Dva meseca posle izbora, u Španiju, gde je počeo građanski rat, odlaze radnici IMR-a Dimitrije Koturović, Franja Erat i Vjekoslav Kovač, koje je Matić poznavao, a ostala trojica Španaca su mu bila nepoznata. Od nezgodnih propitivanja i, eventualno, optužbi spasili su ga Aćimović i Bećarević, policajci i budući glavni lovci na komuniste, smatrajući da je direktor Matić, po nacionalnom pitanju ispravan i da nema osnova optužiti ga kao simpatizera komunista.
Posle dve godine, opet je izbio štrajk u IMR-u. Policija je blokirala fabriku, a Aćimović i Vujković su tražili od direktora Matića da im kaže gde su se sakrili gospoda Dušan Puđa i Ilija Prica, vođe štrajka i poznati komunisti. On je znao da su u odeljenju Alatnice, ali im je rekao da ih je video kako, pre dolaska policije, beže preko mosta na Topčiderki ka Miljakovcu. Vujković je pretresao ceo IMR, ali nije uspeo da ih otkrije.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*