Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (36)

LESKOVAC

Kada sam se oženio, prizetio sam se u Dinarskoj 3 u Beogradu.
Kuću u Dinarskoj je 1938. godine kupio je moj tast Božidar Antonija Veličković, diplomirani inženjer agronomije, od para koje mu je, u miraz, donela moja tašta Sofija Dragutina Stamenković, unuka Jovana Stamenka Stojkovića Lukovca, narodnog poslanika iz Vranja. Te čuvene Lukovce je uništio komunizam. Sve su im uzeli u Vranju i Kumanovu. Jedino je ostala kuća u Dinarskoj, koja liči na kuće u Murdžoj mali. Moguće da su Lukovci jedino kuću u Dinarskoj zaradili pošteno, i da je Boža Kec bio u pravu kada je gazda Lazi divanio o Lazinoj kući u Leskovcu.
Jedino naša kuća nema prozor ka ulici, – samo jedan zid od sobe, male širine. Ipak, taj zid zaslužuje jednu ploču sa prigodnim tekstom, ali Veličkovići to nisu hteli da stave. Merak mi je da stavim ploču sa određenim tekstom, da prolaznici zastanu i pročitaju.
Ovaj tekst bi bio sledeće sadržine:
U ovoj kući, zahvaljujući podršci i razumevanju značaja obrazovanja od strane domaćina Božidara Veličkovića i njegove supruge Sofije, stanovali su i diplomirali:
Branko Dragutina Stamenković, na Poljoprivrednom fakultetu;
Dobrivoje Dragutina Stamenković, na Veterinarskom fakultetu;
Svetislav Stojana Stanković, na Geološkom fakultetu;
Milovan Stojana Stanković, na Medicinskom fakultetu;
Vlastimir Dušana Ristić, na Pravnom fakultetu;
Dragi Dušana Ristić, na Višoj ekonomskoj školi;
Ljiljana Božidara Veličković, na Elektrotehničkom fakultetu;
Ljubiša Božidara Veličković, na Poljoprivrednom fakultetu;
Jelena Strahinje Kostić, na Elektrotehničkom fakultetu; Stanovali su i magistrirali:
Ljiljana Božidara Veličković, na Elektrotehničkom fakultetu;
Strahinja Todora Kostić, na Prirodnomatematičkom fakultetu; Stanovali su i doktorirali:
Ljiljana Božidara Kostić, na Elektrotehničkom fakultetu;
Strahinja Todora Kostić, na Mašinskom fakultetu;
Trinaest diploma je iznedrila ova kuća. Ima ih još u Beogradu i Srbiji, samo su male i nepoznate. Molim putnike namernike da ih pronađu.
Gospoda i dame, čija su imena sa ponosom navedena, radili su i rade u Srbiji, Sloveniji, Libiji, Nemačkoj, Švajcarskoj, Engleskoj, Čileu i Sjedinjenim Američkim Državama.
Naime, moj tast je potekao iz stare gradske porodice u Vranju, ali je taj Boža Barutanac odlučio da primi besplatno na stan u Dinarskoj 3 i pruži podršku mladim ljudima da studiraju ono što žele.
Moja supruga Ljiljana Kostić je skromna osoba, pa je pokušala da me zarazi tom skromnošću, ali sam se ja odupro. Ja sam bio naučni saradnik, pa se hvalim, a ona je naučni savetnik Instituta nuklearnih nauka Vinče, pa se ne hvali. Mora ja da je hvalim. U Sjedinjenim Američkim Državama, 1993. godine je, u knjizi naziva „Coherence and Time Delay Estimation“ skupljeno 100 najznačajnijh radova iz te oblasti. Od strane 389 do strane 395 štampan je njen rad „Local Steam Transit Time Estimation in a Boiling Water Reactor.“
Objavio sam samo tri naučna rada, koja prilažem. Sticajem raznih okolnosti, najmanje sam vremena radio ono što sam najviše voleo. Ovde ne mislim samo na fluide. Želim da mi se ovo poveruje.
Nešto razmišljam. Mom ocu Todoru je bilo jako teško da preskoči granice Donjeg Trnjana i dođe u Leskovac. Meni je bilo lakše da iz Leskovca dođem u Beograd. Mojoj ćerki Jeleni nije baš bilo lako da iz Beograda ode u Ameriku. Mom unuku Marku će, možda, svi putevi biti lako dostupni.
Prošla zima je bila oštra i dugo je trajala. U našim smrekama nije bilo vrabaca. Svake zime dođu na žito i mrvice hleba, ali te zime ih nije bilo. Nisu došli ni ove zime, koja je bila blaga. Dve zime bez vrabaca. Odleteli su od nas. Možda će doći sledeće zime. Ne volim da i tada kažem: Zima bez vrabaca.
Vita jela zelen bor, čekam brzi odgovor Tvoj, Strahinja Kostić

P.S. Ovo pismo sam poslao nekim svojim rođacima, drugovima, prijateljima i bivšim saradnicima. Mora da ti kažem da sam od nekih dobio i pohvale, istina usmene. Neki su mi poslali i svoja pisma. Odlučio sam da ti ih u celosti dostavim, pa ti oceni šta je za štampanje, a šta za odbacivanje.
Prvo pismo sam dobio od mog batketa Coneta.

Zdravo Batke!
Ima već dva meseca kako mi je Voja Smejurija doneo tvoju knjigu. Ne pita me kako sam podneo operaciju kuka, već sa vrata poručuje: „Pozdravio te Strakinja i poslao ti ovo njegovo pisuvanje sa posvetu da ga dobro pročitaš i dopuniš ako oćeš i ako imaš želju. Milo mu je što njegov batka Cone ima završenu trgovačku akademiju i da je više od petnaest godine bio u državnu službu, pa je, za toj vreme, nabraja pamet i pismenost. Mnogo te fali Strakinja.“
Da ti kažem, pošteno, batke, ne znam kako te je pronašao moj pašenog Voja Smejurija. On, kao i tvoja baba Nastasija, umesto slova h kaže k. Znači, Voja Smejurija je jedan zastareo tip. A druga stvar, o mojoj pameti i mojoj pismenosti nisi trebao pred njim, jer on, pošto je lak na piću, ode u kafanu i sve izvrne, pa mogu da ispadnem i glup i nepismen.
Tako je, na slavi kod Rajka Kiselog, držao zdravicu u pijanom stanju: „Braćo i sestre, svi bivši i sadašnji rukovodioci od grad Leskovac treba da se izvedev pred sud. Pitujete me zašto? Ženo, ne me udaraj po noge! Nesam još lud. Ako ne znajete, moja žena voli da skuplja recepisi po slave i po svadbe. Te od posne palačinke, te od razne salate, te od jagnjeće i druge sarmice, te od proju, te od baklavu, te od voćne torte,te od razni štapići, i šta ti još ne. Jedino neje prepisala recepis za svinjsko pečenje. A zašto? Zatoj što taj recepis držim ja u glavu i na moga Rajka pečem prasence već dvanaestu godinu. Pogledajte kakva je boja od moje pečenje, a kad počne da vam krcka u zubi ima da me alalite. Da ne zabravim šta sam hteo da istaknem. Nesam ja kriv što pamtim šta je sve bilo u Leskovac. Uvek su se pare valjale niz Balkansku ulicu u Beograd,a naši rukovodioci su zborili: „Nećemo pare, jer si imamo fabrike, imamo si ljudi, za nas ne treba pare za novu proizvodnju. Dajte na drugoga tej pare da i oni imav fabrike kao što imamo mi u Leskovac, i štofare, i za crepovi, i za cigle, i za ostalo.“ Drugi uzedoše pare, a mi postadosmo sirotinjka. I jedini koji je uzeja pare bija je Boce Kukar. Čim sazida „Zdravlje“ i stavi ga na noge, rukovodioci iz Leskovac mu dadoše šut kartu. Je li tako? Tako je. Živeli svi mi na čelo sa našega domaćina Rajka, mog ispisnika iz školu i iz vojsku. Da se skupimo i iduću godinu, ali pre toga da na sina mu Duška iscepimo košulju. Daće Bog, daj Bože i bili veseli i bez muku i sa muku. Ženo, ne me sapinjaj, imam još nešto da kažem. Druga stvar zašto treba da krivimo rukovodioci od Leskovac. Samo je drug Baja bija ministar u srpsku vladu, i to kratko vreme. Odatle pa do sad, čekam da neki Leskovčanin postane ministar i da mogu da otidnem kod njega u Beograd, u posetu. Da mu se požalim, da ga molim, da ga ogovaram po kafane u Leskovac, da ga glasam kad je na vlast, a ne kad ga sobale s vlast. Braćo i sestre, nemamo čitav vek našeg čoveka za ministra, a za toj vreme samo onaj ko se neje rodija u Užice ili Čačak, ili Kruševac, neje bija ministar, a mi iz Leskovac, Niš, Pirot nemamo svog ministra da nas sačeka, počasti i isprati iz svoj kabinet. Vranjanci imav, oni su popametni od nas. Za toj su krivi naši rukovodioci iz Leskovac, jer se ne buniv gde treba i mutavi su u Beograd, a u Leskovac se čapate. Ženo, ne me teraj da idemo kod nas. Sedi si ovde mirna i ubava. Živeli na mnogaja ljeta. Upamtija sam šta govori na slave pop Mile iz Turkovce.“
Kakva je on mustra da ide kod ministra. Ali ajde de! Koliko ja znam, u Leskovcu se samo Vasa Džon, učitelj iz Mrštana, hvalio da je bio kod Baje u Beogradu, govoreći kako je Baja redovno slao državnu limuzinu sa vozačem da ga preveze od železničke stanice do kabineta ministra Riste Antunovića, zvanog drug Baja. „Ne mlatim se ja po beogradski tramvaji dok imam Baju u Beograd“,- kočoperio se Vasa Džon pred kolegama učiteljima. Vasa Džon uzjaše rano ujutru bicikl i u sedam sati je već u Leskovcu. Maje se ceo dan po čaršiji, obilazi drugare i prijatelje, ćevape jede samo kod Laleta Guzicu, a za to vreme đake mu uči njegova žena učiteljica Vera. Tvoj otac Todor mi je pričao jednu smešku. Kao nastavnik, predavao je francuski jezik u osmoletki. Lekcija se odnosila na časovnike i određivanje vremena. Jedna devojčica nije znala da kaže koliko je tada bilo sati na zidnom časovniku. Toša je upitao: „Gde si završila osnovnu školu?“ „U Mrštane.“ „Kod učitelja Vase ili učiteljice Vere“, – ispitivao je Toša. „Kod učiteljice Vere.“ „Učiteljica Vera je odlična učiteljica,“ – konstatovao je tvoj otac Toša. Devojčica je, kroz plač, nastavila: „Taman nam je učiteljica Vera počela da priča od sat, kad učitelj Vasa udari s nogu u vrata i reče: „Vero, zajebi đaci, idemo u Leskovac.“ I posle nam učiteljica Vera više nije pričala od sat.“
(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*