Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (26)

LESKOVAC

Profesor Saljnikov mi se javio sutradan i zahvalio što sam broj njegovog telefona dao generalu, sa kojim se lepo ispričao i kome će prirediti večeru u svom stanu. Profesor Saljnikov je lepo pevao i svirao na gitari. U pauzama na Simpozijumima i Kongresima, uživali smo u profesorovom baritonu i romansama, posebno ruskim. Jedan od retkih koji su punim plućima udisali život.
Na katedri mehanike fluida Mašinskog fakulteta mnogi od nas su magistrirali i doktorirali. Ne kažem da mi treba da dobijemo člansku kartu na kojoj bi pisalo: „Taj i taj je član katedre mehanike fluida“, ali može,na primer, da piše: „Pod brojem 345, gospodin Strahinja Kostić, koji je doktorirao 13.02.1985. na katedri mehanike fluida sa temom
„Granični sloj na tankim obrtnim telima“, zaveden je kao pridruženi član katedre mehanike fluida“. Možda će ovo prihvatiti profesor Lečić.
Pre nego što sam doktorirao, septembra 1983., generalni direktor IMR-a inženjer Đorđe Ninkov predložio mi je da preuzmem mesto zamenika generalnog direktora IMR-a, koje je bilo upražnjeno. Osim obaveza koje je to mesto imalo prema Statutu, postavljen bi bio za predsednika Saveta projekata za izradu prototipnog terenskog vojnog vozila. U Savet projekata je ulazilo devet preduzeća i instituta iz Srbije, a samoupravnim sporazumom su predviđene međusobne i pojedinačne obaveze, dok je IMR nosilac celokupnog posla i jedini odgovoran kod vojske za neuspeh. Posle nedelju dana razmišljanja, dao sam saglasnost, i pored protivljenja moje supruge, te sam izabran za zamenika generalnog direktora IMR-a.
Naša konkurencija kod vojnog vozila bila je Industrija motornih vozila – IMV iz Novog Mesta u Sloveniji. Pri prvoj selekciji, vojska nije prihvatila konstrukcione koncepcije vozila TAM-a i ZASTAVE, pa se opredelila da IMR i IMV izvedu prototipove po svojim konstrukcionim koncepcijama, a uporedna laboratorijska i terenska ispitivanja vozila će pokazati koju će koncepciju vojska konačno da odabere i da finansijski podrži njenu proizvodnju.
Posle dve godine rada, polovinom novembra 1985. godine, predali smo vojsci dva prototipa teretnog vojnog vozila, proizvodnje IMR i grupacije oko IMR-a, nazvano pod radnim naslovom TARA.
Periodični izveštaji sa ispitivanja pokazivali su naše prednosti u odnosu na IMV-ovo rešenje. Dve godine kasnije, oktobra 1987. godine, primio sam, kao generalni direktor IMR-a, odluku Glavnog Vojnog tehničkog Saveta Jugoslovenske Narodne Armije o proizvodnji teretnog vojnog vozila, oznake TARA, u Industriji motora Rakovica. Odluku je potpisao načelnik general profesor doktor Aleksandar Stamatović, diplomirani mašinski inženjer.
Kada sam odluku doneo na Kolegijum, nije bilo oduševljenja, a čestitanje je bilo više prinudno no prirodno. Polovina direktora, koje sam ja izabrao, nije ovo smatralo uspehom. Čak ni to mi nije bio znak da treba da odem iz IMR-a. Kada se zaratilo, više od deset vozila TARA je bilo u sastavu vojske Republike Srpske. Sva su „preživela“ rat i vraćena u IMR u odličnom stanju. Nekima se, kasnije, zbog domaćih lopova, izgubio svaki trag. Nisu se izgubila u bosanskoj nedođiji, ali su nestala u poratnim mirovanjima.
U prototipno višenamensko terensko vojno vozilo 4×4 TARA Industrija motora Rakovica je ugradila sopstveno znanje i sopstvene proizvode:
Brzohodni dizel motor S54/V, snage 56,5kW maksimalnog broja obrtaja 4200 obrtaja po minuti. U potpunosti razvijen, konstruisan i proizveden u IMR-u. Na osnovu moje odluke, kod prototipa za vozilo TARA, primenjena je komora za sagorevanje tipa RICARDO (Engleska), a ne prvobitna komora doktora Bogdana Veselinovića i Joce Frajsta. Uporedni snimci procesa sagorevanja, dobijeni kamerom od 10.000 snimaka u minuti, pokazali su da je moja odluka mogla da bude i drugačija, – komora za sagorevanje Veselinović- Frajst bila je u rangu sa RICARDO-vom komorom.
Sinhronizovani petostepeni mehanički menjač u potpunosti konstruisan i proizveden u IMR-u. Jedino su sinhroni bili uvezeni. Konstruktor menjača je bio diplomirani mašinski inženjer Rade Milovanov. Mora da se istakne da je, zahvaljujući odlično odabranom prvom stepenu prenosa i, samim tim, optimalnom iskorišćenju maksimalnog momenta, naš menjač. na ispitivanjima pri maksimalnom usponu, „izgurao“ naše vozilo na sam vrh u četiri od pet predviđenih pokušaja, a konkurenciji je to uspelo samo jednom. Ovo je, po mom mišljenju, bilo odlučujuće, pored prednosti šasije, da dobijemo od JNA odluku o proizvodnji terenskog vojnog vozila TARA u IMR-u.
Šasija. Prihvatili smo predlog doktora Dušana Kecmana da šasija primi sve sile, a da se kabina i sanduk montiraju na šasiju u takozvanom „slobodnom stanju“. Obzirom da je ova odluka nosila ozbiljan tehnički rizik u smislu zgusnutog čvorišta sila i realne pretpostavke da će, pri ispitivanju, možda doći i do pucanja šasije, vozilo je na ispitivanje upućeno sa velikim brojem naponskih traka na šasiji i na elementima vešanja. Kada smo, tog dana, ispratili naše vozilo iz IMR-a na laboratorijska i terenska ispitivanja, za njim su se vijorile naponske trake. Bio sam zabrinut. Neki zlobnici, došli da vide moj poraz, kao najvećeg zagovornika razvijanja vojnog programa u IMR-u, su mi naturili očevidnu slabost šasije, izraženu u tako velikom broju naponskih traka,: „ Kad ti, direktore, veruješ nekom Kecmanu!“ Sa strepnjom sam pratio sve rezultate ispitivanja i čekao trenutak kada će mi javiti da je naša šasija pukla. Međutim, dočekao sam da se šasija vratila cela, zdrava i sa svim naponskim trakama, dok je šasija na konkurentskom vozilu pucala više puta na ispitivanjima.
Kabina i sanduk. Na osnovu konstrukcione dokumentacije IMR-a, kabinu i sanduk je proizvela firma MEHANIKA iz Orašja na Savi.
Elementi oslanjanja, vešanja i upravljanja.
Celokupna i potpuna taktičko-tehnička koncepcija višenamenskog terenskog vojnog vozila radne oznake TARA. I kada danas proučite ovu kompleksnu studiju osvajanja prototipa u redovnoj proizvodnji, videćete savremeni pristup opravdanosti istraživanja, konstruisanja, ispitivanja, proizvodnje i plasmana novog prizvoda. Svaka čast inženjerima i ekonomistima IMR-a u to vreme.Savremena opremljenost Instituta IMR-a omogućila je, pored davača, kamera, brzih kompjutera, simulatora oscilacija i unošenja programiranih sila u ispitivane sisteme, ne samo pouzdana merenja temperatura, pritisaka, brzina, periode kašnjenja, nego i procese sagorevanja, recirkulaciju snage i momenta menjača, kao i frekvencije ispitivanih uređaja i mašina. Jednom rečju, našim Institutom smo se ponosili, posebno moja malenkost, iako nisam baš bio omiljen kod rukovodilaca Instituta.

Nastaviće se…

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*