Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (25)

LESKOVAC


Postojala je mogućnost žalbe višem partijskom organu, i ja sam rešio da napišem žalbu. I tada naiđem na problem da znam šta ću da napišem, ali nikako da pronađem pravi početak pisanja. Naime, svakako treba da iznesem moje zasluge za održanje proizvodnje traktora, za investicije, za razvoj tehnologije, za poslušnost prema partiji, direktorima i radničkoj klasi, radu na obustavljanju i „gašenju“ štrajkova, i slično, ali ne mogu da počnem nepismeno: „Evo dobi slobodno vreme…“, ili suvoparno: „Na osnovu vaše odluke…“, ili patetično: „Da ste samo znali kakvog čoveka ste smenili…“, ili snishodljivo: „Posebna mi je čast i zadovoljstvo što ste mi pružili priliku da vam se obratim…“, ili pederski: „Učinili bi ste mi veliku uslugu ako odvojite makar malo od vašeg cenjenog vremena da…“. Uvidele su moje kolege inženjeri da mi treba pomoć, pa je svako počeo da mi pomaže, smišljajući pogodne gumene rečenice, na osnovu kojih je bilo jasno da ovakvog čoveka, kao što sam ja, svakako treba nagraditi, a ne smenjivati. I kada sam već počeo da se sam sebi divim kako je to sve lepo sročeno i sređeno po rokovima i važnosti, majstor Voja Milošević, poslovođa čuvene Desete grupe, izrazio je želju da porazgovara sa mnom posle rada prve smene. Naravno da sam odmah pristao, jer sam majstora Voju neobično cenio i poštovao. Bio je rodom iz Batočine, a kuća mu je bila nedaleko od fabrike.
Kada smo zajedno popili kafu, obojica ćuteći, majstor Voja je izašao iz kancelarije. „Bože, tražio je razgovor, a ništa ni o čemu nije rekao. Otišao je iz kancelarije bez reči. Ne verujem da je, ne daj Bože, skrenuo“,- razmišljao sam u sebi. Odjednom, začu se kucanje na vratima.
„Slobodno“,- rekoh radosno. Pojavi se majstor Voja i još sa vrata: „Jeste li vi Strahinja Kostić?“ „Jesam“. Majstor Voja nastavi: „Mi smo iz Partije i rešili smo da vi budete direktor OOUR-a Vozilo“. „Lepo“,- ote se meni. Izađe majstor Voja iz kancelarije. Ubrzo, pojavi se na vratima: „Jeste li vi Strahinja Kostić?“ „Jesam“. Opet će on: „Mi smo iz Partije i rešili smo da više ne budete direktor OOUR-a Vozilo“.
„Kako“,- iznenadih se ja suviše glasno. Majstor Voja me uhvati za ruku:
„Kada se niste bunili kada vas je Partija postavila na mesto direktora, nemojte da se bunite ni sada kada vas Partija smenjuje. Ja sam, direktore, promenio više direktora. Vidim da vi već nekoliko dana pišete neku žalbicu, a najgore su prošli ti koji su pisali žalbu. Došao sam da vam kažem kao sinu. Ništa ne pišite i ništa dalje ne pričajte. Ako ste rešili da ostanete u IMR-u, dočekaćete dan kada će ovi drugovi, koji vas danas najviše napadaju, da vas predlože za odlikovanje“. Ostali smo dugo pričajući o raznim stvarima. Poslušao sam majstora Voju Miloševića i nisam pogrešio. Sve je pogodio. Jedino mi je žao što nisam sačuvao žalbu, jer sam sa takvim vrlinama i karakteristikama mogao da se prijavim na konkurs za predsednika Republike.
Pošto sam odlučio da ostanem u IMR-u, postavljen sam za glavnog inženjera za razvoj u OOUR-u Vozilo. Nastupio je period relaksiranog odnosa i tipičnog projektantskog pristupa brzini rešavanja zadataka. Ipak, od svih mojih projekata, izdvojio bih Glavni mašinski projekat fabrike traktora u Egiptu u količini od 5000 traktora godišnje. Kolegijum IMR-a prihvata moj predlog da se projektuje i izvede novi traktor RAKOVICA 120, sa menjačem firme ZAHNRADFABRIK PASSAU sa snažnom hidraulikom.
Imam više vremena da boravim van IMR-a. Voleo sam da odem na Katedru mehanike fluida Mašinskog fakulteta u Beogradu. Profesor Konstantin Voronjec više nije bio živ. Katedrom rukovodi profesor Viktor Saljnikov, a redovni profesori na katedri su postali najbolji studenti generacije 1957 Mašinskog fakulteta profesor Vladan Đorđević i profesor Radomir Ašković. (Treći najbolji student generacije 1957 Radovan Martinović Bajica je profesor na Mašinskom fakultetu u Podgorici). Na katedri su i profesori Svetislav Čantrak i Mane Šašić. Sva petorica drmaju naukom i redovno izlažu svoje radove na kongresima mehanike u Jugoslaviji i inostranstvu. Na dva kongresa vode i mene, posle kojih mislim da se razumem u fluide. Vladan Đorđević je izabran za dopisnog, a kasnije i za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Svi smo ponosni na njega i njegov uspeh, mi iz generacije upisane 1957.godine, a i druge kolege koje poznaju Vladana. Bio je pet godina profesor na Stanford univerzitetu u Kaliforniji. Po povratku, uz toplu čokoladu, koju je pravio bolje od bilo koje poslastičarnice ili bara, pričao mi je, između ostalog: „Kada je podignut Stanford, između njega i Los Anđelosa je bilo polje puno zečeva, te, u Statutu univerziteta, i danas piše: „Zabranjeno je studentima i profesorima da iz fijakera pucaju na zečeve“, iako već dugo nema ni polja, ni zečeva, već samo soliteri i autoputevi“. Ovo mi se svidelo, pa sam upamtio. Tada mi je poklonio knjigu „Perturbation Methods in Fluid Mechanics“ od Milton Van Dyke-a, štampane 1975. godine na Univerzitetu Stanford iz Kalifornije, i preporučio da je proučim i neke delove iskoristim i primenim u nekom od budućih radova. Ništa me tako nije ohrabrilo kao reči Vladanove podrške.
Februara 1980. godine dobijam od svog mentora profesora Viktora Saljnikova doktorsku tezu „Granični sloj na tankim obrtnim telima“. Doktorsku disertaciju sam radio tačno pet godina, i uspešno sam je odbranio dana 13.2.1985. godine.Naime, slučaj je hteo da mi je profesor Saljnikov, na kopiji svog naučnog rada posvećenog profesoru Gertleru, kod koga je Saljnikov doktorirao, napisao posvetu: „Dragom Strahinji za uspomenu na saradnju u oblasti teor. gran. sloja od V.N.Saljnikova“ i stavio datum: 13.02.80. Beograd.
Konsultacije sam imao i na fakultetu i u stanu profesora Saljnikova. Imao sam čast da upoznam profesorovog oca gospodina Nikitu Saljnikova, oficira carske Rusije, telohranitelja cara Romanova II , učesnika Oktobarske revolucije na strani belogardejaca, generala u borbi protiv crvenih boljševika, koga je u „Tihom Donu“ opisao Šolohov, izgnanika iz svoje Rusije, profesora matematike i fiskulture u gimnaziji u Peći i razrednog starešinu budućeg generala JNA druga Đure Jankovića, oca rano preminulog docenta Mašinskog fakulteta Srđana Jankovića. U stanu profesora Saljnikova visile su, jedna pored druge, fotografija Nikite Saljnikova pored cara Nikolaja Romanova II, u loži Baljšoj teatra, i fotografije profesora Konstantina Voronjeca i profesora Gertlera, kao duhovnih otaca profesora Saljnikova. To je bilo lepo videti. Jedan od načina poštovanja i zahvalnosti. Svaka čast.
General Janković i ja smo sedeli jedan pored drugog na sednicama Saveta Mašinskog fakulteta, čiji smo članovi bili kratko vreme. Na jednoj sednici Saveta iskrsao je nesporazum između profesora Saljnikova i doktora Tomislava Aškovića, tada asistenta na katedri mehanike fluida, čiji je šef bio profesor Saljnikov. General Janković me je upitao: „Poznajete li vi profesora Saljnikova?“ „Kako da ne. On mi je mentor doktorske disertacije“,- pohvalih se ja. „Ispričaću vam nešto posle sednice“ – reče tiho general. Iste večeri, u mom stanu u Beogradskoj 59, uz piće i skromno posluženje, general je govorio dikcijom najboljeg novinara na televiziji: „Hvala vam što ste mi dali Viktorov telefon. Javiću mu sutra da ne pravi smetnje, ako ih je upopšte pravio, mladom kolegi Aškoviću. Meni je, pre rata, u pećkoj gimnaziji matematiku predavao i bio razredni starešina Nikita Saljnikov. Nismo se sreli ni za vreme rata, ni posle rata. U činu pukovnika bio sam te, 1952. godine, komandant oklopnog diviziona u Skoplju. I jednog dana zvoni telefon: „Gospodin palkovnik Jankovič, vam čini pozdrav Nikita Saljnikov. Ako vam možno, pomozite mom Viktoru. Izabran je za asistenta na tehničkom fakultetu, ali sada hoće da ga najure, jer mu je otac belogardejac i carski general“. „Gospodine profesore, drago mi je da ste me se setili. Kako ste vi, kako je vaša supruga Jelena?“ – telefon je počeo da krči i veza se prekinula. Odmah sam otkazao sve sastanke, seo u vojni džip i doputovao u Beograd. Sutradan sam već bio kod druga Majstorovića, Čačanina, tadašnjeg ministra prosvete. Insistirao sam: „Viktoru ne smeništa da se desi. Nismo se borili da se svetimo. Ako je već izabran za asistenta, znači da poseduje kvalitete mladog čoveka u nauci i treba mu omogućiti dalje napredovanje. Nemoj da me teraš, Majstoroviću, da idem do generala Pavla Jakšića, jer je on matematičar kao i ja“. Majstorović je obećao lično angažovanje i pažnju, te je Viktor ostao na fakultetu. Ovo sam ispričao, druže Kostiću, ne zbog Viktora, ne zbog Nikite, već da vam kažem da ako hoćete i želite da pomognete, mora da ustanete, da odete gde treba, da ispričate lično šta imate da kažete. Čim čujete da će da obavi telefonski razgovor, da treba da se javite nekome u koga taj, koga molite, ima veliko poverenje, da je teška situacija, ali da će on da se potrudi, od tog posla nema ništa“, – zaključio je general Janković. Nekoliko godina kasnije, uverio sam se, tražeći i moleći prijatelje i drugove,skoro četrnaest meseci, da mi zaposle ćerku, diplomiranog elektroinženjera, u istinitost generalovog zaključka. Čim mi spomenu telefon i ime nekog, koji, eventualno, može da pomogne, setim se generala Jankovića. Jedini koji su,zaista, hteli da zaposle moju ćerku, bez pominjanja telefona i drugih, bili su Milutin Milovanović, Miša Ivanović i Mileta Đurović. I danas sam im zahvalan.
(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*