Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (14)

LESKOVAC

Sa ovim čaršavima smo baš lepo prošli. U isto to vreme, u Guberevac je došla tetka Draga da nas vidi. Tata je imao višak pionirskih marama, od odličnog platna i različitih boja, pa ih je poklonio tetka Dragi, koja je bila stara kukumavka i budući prvi švercer robe iz Trsta. Snalažljiva žena do iskonskog samoodržanja. Za manje od godinu dana, do tate je, iz Beograda, stigao trač da je teča Žika video tetka Dragu, svoju svastiku, na kupalištu „ Šest topola“, u neobičnom kupaćem kostimu. Teča Žika je pričao po familiji: „ Draga levu sisu pokrila crvenom bojom, a desnu plavom. Dole natekerila žutu boju. Levo je komunističko, a desno reakcionarno. Zaboravila ko je pre rata imao žute knjižice!“ Tetka Draga je odgovarala: „ Živomir bolje da se pokrije ušima. Zna se kod koga je nađena poštarka na krilu. Jadna moja sestra. I ovo ne bih imala da mi Toša nije dao.“ Kada je ovo čuo, tata se uplašio da će imati nekih posledica ako vlast dozna za ovaj njegov poklon tetka Dragi. Odahnuo je kada je bio siguran da teča Žikino kazivanje po Beogradu nije, vozom, stiglo u Leskovac. Naš otac, od straha da ga vlast ne propituje, nije ni znao da je naša tetka Draga prva izmislila bikini kostim za kupanje. A i ona se time nije hvalila, jer je jačina ljutnje na Živomira sprečavala da to uoči. Mnogo godina kasnije, zažalila je što svoj izum nije zaštitila.
Moja majka je lepo pevala. U horu leskovačkog „ Abraševića“ provela je trideset godina. Volela je da čita i bila je jedna od najrevnosnijih posetilaca Narodne biblioteke u Leskovcu. Njenom uhu je smetao leskovački dijalekt i samo je nama i svojim đacima ispravljala dikciju, naglaske i padeže. Sa tatom smo mogli i leskovački i
„gospodski“ da pričamo.
Kada se rodila moja sestra Milena, tata i mama nisu mogli da pronađu kumu Šanu Lazarević, pa su za kuma uzeli Slobodana Ristića, najmlađeg od tri sina Đorđa Ristića Tesle, koji je na lebanskom putu imao dve kuće i veliku klonfersku radnju. Kada je mamina koleginica Radojka dobila službu u Leskovcu, zamolila je mamu da za nju, muža i tri sina nađe neki stan. Mama se setila kuma Ljubice, majke kuma Slobodana, koja je raširenih ruku primila na stan gospođa Radojku i njenu porodicu.
U to vreme, veoma su bili traženi šporeti, a kum Đorđe nije imao majstore, pa je svu trojicu svojih sinova odlično plaćao da mu prave šporete. Tako su oni izostajali iz škole, a Radojkini sinovi su redovno pratili nastavu. Kuma Ljubica je stalno upozoravala muža da ne angažuje sinove kao majstore i da ih ne plaća, jer će da ponavljaju razrede. Kumu je taj biznis, koji je cvetao, bio važniji od uspeha svojih sinova u školi. Nakon završetka školske godine, mama je upitala kako su prošla njena deca. Kuma Ljubica je odgovorila: „ Da mene slušav, imala bi pet iz srpski, a oni slušav Đoku pa imav dvojku iz srpski!“
Od svojih roditelja nisam nasledio ni dar za crtanje ni dar za pevanje. Ipak, volim da kupim dobru sliku i čujem još lepšu pesmu, ali mi familija to ne priznaje.
Za mog burazera Slobodana Kostića nije se znalo da li lepše crta ili bolje piše. Njegova kozerska duhovitost i dar za humor omogućili su mu da postane dugogodišnji saradnik lista „ Jež“. Napisao je pikarski roman „Gute đubre“, kao i druge pikarije i smeške, kako je govorio, i dočekao je da bude jedan od petorice nosilaca „Zlatnog ježa“. U biblioteci „Zlatni ježevci“, u Beogradu 2007. godine, izdao je knjigu
„Neopisiva naprava spomeničke divotalnosti“, koju je posvetio svojoj supruzi Svetlani Kostić. Autor je veoma uspelih crteža, slika i manuskripta. Dve se knjige posebno izdvajajau kao manuskripti: „Ćoravo zlato“ od Radeta Jovića, štampana 1988. godine u Leskovcu, i „Zorka Mantina“, štampana 1991. godine u Leskovcu, (na naslovnoj strani piše: Napisaja Nenad Kražić nacrtaja Kosta). Srđan Marković je o crtežu i manuskriptu mog burazera Koste napisao: „U knjizi starovremskih stihova „Ćoravo zlato“ Rada Jovića, Slobodan Kostić je veoma uspešno obavio zadatak slikara, ispisavši rukom stihove u duhu i obliku srpskih srednjovekovnih manuskripta, ukrašavajući ih inicijalnim slovima, vinjetama i zastavicama. Ovim podvigom Slobodan Kostić nam se predstavlja kao bogomdani talenat, kao crtač koji gipkom i deskriptivnom linijom, na malom prostoru i na marginama, uspeva da likovno izrazi ono što je pesnik stihovima već učinio. Uočavamo postojanje dveju poezija: Jovićeve i Kostićeve. Kostićeva je rezultat osećanja Jovićevih stihova, osećanja vremena i bliskosti sa vremenom i ljudima koje on suptilno materijalizuje s ljubavlju i sa nostalgijom čoveka koji duboko u sebi krije lepotu sokaka, lepotu kaldrme i belih zidova na fasadama starinskih kuća. Reč je o delu umetnika duboko sraslog sa zavičajem, sa njegovim duhom, pričama o značajnim zvezdama“. Posmrtno, naš najstariji humoristički list „Jež“ i Kulturni centar u Leskovcu, ustanovili su 2016. godine nagradu „Slobodan Kostić“, koja se dodeljuje za „Humor u satiri“. Nagrada se dodeljuje na Tucindan, petog
januara, na rođendan „Ježa“ i na tradicionalnoj večeri humora u pozorištu „Slavija“ u Beogradu, u ulici Svetog Save. Nagradu „Slobodan Kostić“ za „Humor u satiri 2016.“ je dobio Ljubodrag Stojadinović, a za
„Humor u satiri 2017.“ nagradu je dobio Dejan Pataković. Gospodinu Patakoviću nagradu je uručila burazerova unuka Lana Kostić.
U listu „Politika“ od 26. avgusta 2018. godine, u rubrici „Iz istorije satire“, Aleksandar Čotrić piše:
Od „Studenta“ do „Badžinih novina“
Slobodan Kostić Kosta (Kragujevac, 1941. – Leskovac, 2011.) bio je karikaturista, pisac i izdavač. Školovao se i odrastao u Leskovcu, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. U listu „Student“ objavio je 1969. tekst o filmu „Bitka na Neretvi“. Prikaz je bio kritički intoniran, s opaskama i zamerkama koje se nisu dopale ondašnjim zvaničnicima, posle čega mu je zabranjena dalja saradnja u listu. Svakog petka godinama je u Leskovcu izdavao manuskript – satirične „Badžine novine“, u samo nekoliko primeraka. Godine 2005. objavio je zapaženi humorističko-satirični roman „Gute Đubre“, a dve godine potom izašla je njegova zbirka priča „Neopisiva naprava spomeničke divotalnosti“. Dobitnik je priznanja „Zlatni jež“.
Aleksandar Kostić Beca, sin Slobodana Kostića takođe crta izvanredno i, među prvima u Srbiji, počeo je da se bavi animacijom i kompjuterskim igricama. Sin moje sestre Aleksandar Jovanović Saša je sjajan crtač i već duže vreme je poznat u svetu animacije. Živi i radi u Londonu, i bio je član tima koji je, 2017. godine, dobio prestižnog američkog Oskara za najbolje vizuelne efekte u filmu „Knjiga o džungli“.
Moja sestra Milena je nasledila dar za pevanje, a ja ništa. Makar da sam nasledio neko njivče. Nasledili smo, svi zajedno, tatinu kućicu i skroman plac u Gornjem Sinkovcu. Nažalost, kućica propada, kao i sve što ima više vlasnika.
Otac je hteo da ispuni babinu želju da i on ima kuću, iako skromne učiteljske plate to nisu omogućavale.
Pošto moji roditelji nisu mogli da dobiju učiteljska mesta u Leskovcu, poslali su me kod teča Dragana i tetka Milene u Beograd da učim prvi razred gimnazije.
Stanovali su na petom spratu u Kneza Miloša broj 95. Na ulaznim vratima je zalepljena pločica: „Dipl. ing. Dragutin St. Siber“. Moj teča Dragan je bio ponosan da je sin doktora Stevana Sibera i diplomirani inženjer građevine sa položenim državnim stručnim ispitom. Išao sam u Četvrtu beogradsku gimnaziju u ulici Generala Ždanova (danas Resavska). Razredni starešina mi je bio profesor srpskog jezika Aleksandar Cipruš, otac buduće reprezentativke Jugoslavije u košarci.
(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*