LESKOVAC
… Mnogi lokalni mediji su ugašeni, ili su svedeni na puko preživaljvanje i svako ko želi da preživi se polako izvlači iz naše profesije jer tu više nema para. A imate strašne pritiske koje ni vi ni vaše okruženje ne mogu da podnesu. Mi danas ne samo da imamo praksu da nam se ljudi žale da imaju pritisak od ljudi iz vlasti, iz kriminalnog miljea, od tajkuna, nego imate i pritisak od članova svoje porodice koji kažu „čoveče, bavi se nečim drugim, sve nas ugrožavaš…“ Dolazimo u situaciju da mnogi razmišljaju da izađu iz profesije i spasu sebe od neprijatnosi, od bankrota, od svega što nosi ova naša profesija u ovom trenutku u ovoj državi…
NNR:– Da li je došlo vreme da novinari moraju da vode
računa o tome šta pitaju političare, ili
se radi o tome da političari mogu da rade šta god hoće, a jedini je problem ako
novinari postavljaju pitanje?
Bodrožić:- Dugo već ovde političari drže da su novinari niža
bića od njih i tako se i ophode. Sa ovom vlašću je to dobilo i nesagledive razmere.
Naravno da i u savršenim zemljama novinari imaju problema da dođu do
informacija i ljudi sa vlasti, ali su to pojedinačni slučajevi, dok je to kod
nas postala praksa. Vi jednostavno ne možete svoj posao da radite normalno zato
što vi pitate normalne stvari, a to je „Odakle ti pare, majstore?“ Došlo je
dotle da vi i na osnovu nekih normalnih pitanja dobijete od ove vlasti status
državnog neprijatelja, da vas posle proteraju kroz medijsko blato i budete
targetirani kao neki provokator. To je vokabular iz 90-ih i vidimo da se on iz
dana u
dan ponovo primenjuje. Na najjednostavnija
pitanja, političari na vlasti, a pre svega predsednik koji je tu najvažniji,
koji diktira tempo i na osnovu čijih izjava se tako ponašaju i ostali u vlasti,
on se breca na novinare, on im drži pridike, ismeva ih, ne želi da im odgovori,
targetira ih kao neke ameriočke televizije, što kod običnog čoveka može da
stvori utisak da su to zaista neki agenti CIA-e, ili ne znam koje službe… U
takvim uslovima zaista je hrabrost i na neki način i ludost biti novinar i
raditi svoj posao pošteno i onako kako nalaže kodeks, a to je da uvek budete
zainetesovani, da vidite kako se
troše pare. Pa i da je vlast najbolja na svetu,
vi morate da budete „đavolji advokat“ i da pitate neprijatne stvare političare.
NNR:– S druge strane, čini se da kada se to desi nekom
mediju iz Beograda, to je mnogo vidljivije. Međutim, kako to izgleda u lokalu? Mnoge
stvari koje doživljavaju mediji koji se bave ovim poslom baš u skladu sa tim
standardima o kojima ste govorili, imaju mnogo veće probleme i preti im
bukvalno gašenje…
Bodrožić:- Lokalni mediji su posebno na udaru zato što su mnogo
manje zaštićeni od medija koji su nezavisni i egzistiraju u prestonici. Ovo je
sve skrajnuto daleko od očiju javnosti, u svakom malom mestu vi imate ljude
koji ne prezaju da zloupotrebe vlast kako bi vam pretili, kako bi vas lišili
nekih oglasa, kako bi vas finansijski uništili i kako bi vas diskreditovali u
vašem gradu i kraju. Mnogo od onih koji rade u provinciji nemaju zaštitu,
faktički je u pojedinim gradovima ostalo po jedan ili dva medija koji žele da
rade profesionalno i oni se nalaze na teškom udaru vlasti. Zaista me ne čudi
što mnogi ne
odustaju od posla, jer se ne osećaju sigurno,
zato što je u malim mestima sve uvezano i zato što strahuju ne samo za sebe
nego i za članove svoje porodice koji mogu isto tako trpeti neke konsekvence
ili izgubiti i posao, zato što vi radite svoj posao profesionalno.
NNR:- Hoće li na kraju ove balade išta ostati od
profesionalnih medija u malim mestima?
Bodrožić:- Poslednjih godina mi imamo situaciju da s jedne
strane imamo porast broja medija na lokalu, ali je istovremeno i trend da imamo
sve manje pravih i profesionalnih medija. Većina, uglavnom portala, koji su
osnovani poslednjih godina, su u suštini u službi vladajuće stranke i služe kao
protočni bojleri za vlast. Ne bave se škakljivim
temama, a u stvari su i osnovani da na neki
način pojačaju propagandu vlasti. Ovi koji žele da se bave više nemaju podršku
od lokalne samouprave. Možete da učestvujete na konkursima, ali nećete da dobijete
pare, lišili su vas svih oglasa iz javnih sektora, skidaju vam reklame, ako
vide da neko reklamira kod vas on isto dolazi u opasnost da se njegova firma
nađe na udaru vlasti. U takvim prilikama
još i strani donatori sve manje ovde ulažu pare. Ako i ulažu u razne medije, to
je uglavnom u ove prestoničke medije i ne vide, kao što je bio slučaj 90-ih,
značaj lokalnih medija koji su to vreme odigrali ogromnu ulogu u raskrinkavanju
i rušenju Miloševićevog režima. Zbog toga se ja i pitam zašto se to ponovo ne
radi, jer ljudi u provinciju su zaista lišeni pravih informacija. Mnogi lokalni
mediji su ugašeni, ili su svedeni na puko preživaljvanje i svako ko želi da
preživi se polako izvlači iz naše profesije jer tu više nema para. A imate
strašne pritiske koje ni vi ni vaše okruženje ne
mogu da podnesu. Mi danas ne samo da imamo praksu da nam se ljudi žale da imaju
pritisak od ljudi iz vlasti, iz kriminalnog miljea, od tajkuna, nego imate i pritisak
od članova svoje porodice koji kažu „čoveče, bavi se nečim drugim, sve nas
ugrožavaš…“ Dolazimo u situaciju da mnogi razmišljaju da izađu iz profesije i
spasu sebe od neprijatnosi, od bankrota, od svega što nosi ova naša profesija u
ovom trenutku u ovoj državi.
Razgovarala Ljiljana Stojanović
Leave a Reply