Zašto mladi (ne)vole da rade u poljoprivredi

VLASOTINCE

• Srbija bez državne strategije u poljoprivredi, nema kontinuiteta, svaki ministar ima neke svoje planove
• Niko se nije obogatio radeći na njivi ili u plasteniku
• U poljoprivredi – izvasna samo neizvesnost
• Smanjeno tržište uzelo je svoj danak, a uvoz ne baš kvalitetne robe iz susednih država, još više je obeshrabrio mlade da se bave poljoprivredom.

U današnje vreme mnogi govore da je poljoprivreda velika šansa da sela zažive punim kapacitetom, i da poljoprivreda treba da bude državni projekat, jer navodno postoje svi resursi kako bi poljoprivreda postala visokoprofitabilna grana. Da li je to tako, nije teško odgonetnuti. Po rečima poljoprivrednih proizvođača, država veoma malo ulaže, u poljoprivredu u odnosu na zemlje u okruženju, zbog toga je sve više neobrađenih površina, polja sve su više zarasla u korov,i nema ko da ih obrađuje.
U razgovoru sa Miroslavom Stankovićem iz vlasotinačkog sela Orašja, koji je po struci inženjer poljoprivrede za zaštitu bilja i radi kao trgovac u poljoprivrednoj apoteci „Bosić” u Vlasotincu, saznajemo mnogo toga što muči mlade ljude na selu. I sam Miroslav obrađuje ne baš prevelike površine zemlje, od čega je jedan deo pod žitaricama. A tu su i zasadi pod vinovom lozom, što je tradicija u vlasotinačkoj opštini.
– Ima se utisak da i sama država nema pravi koncept i pravu strategiju kada je o poljoprivredi reč. Svaka vlada, odnosno svaki ministar zadužen za poljoprivredu, kad zasedne u fotelju, ima svoju strategiju i svoje planove. A, tako ne može, jer proces stvaranja materijalnih dobara u poljoprivredi mora biti dugoročno planiran i ništa se ne može prepustiti slučajnosti. Poljoprivreda ne trpi i ne priznaje improvizacije, već se sve mora raditi na način kako to rade poljoprivrednici u zemljama Evrope u kojima se u potpunosti poštuju zacrtani planovi i od kojih nema nikakvih ustupanja, – kaže nam na početku razgovora Miroslav Stanković, inženjer poljoprivrede za zaštitu bilja.
Ima se utisak da mladi, baš, nisu zainteresovani za rad u poljoprivredi u ovim i ovakvim uslovima u vlasotinačkoj opštini ?
-Da, baš tako. Tu ima i recidiva prošlih vremena. Mladi su jednostavno videli sve ono što je snašlo njihove pretke koji su se bavili poljoprivredom. Niko, ama baš niko, nije se obogatio radeći na imanju. Mnogo bolje su prolazili oni koji su se bavili nekim drugim poslovima. I zašto bi oni radili ono što im neće doneti bar neku pristojnu zaradu. Uostalom, mnogo je ugodnije sedeti u kancelarijama lokalne samouprave, kao neki stranački kadar i ništa ne raditi, nego biti po ceo dan na njivi ili u folijama i uzgajati papriku i paradajz.


U donjem toku reke Vlasine i Južne Morave, kako smo videli, ima mladih ljudi koji rade u proizvodnji povrtarskih proizvoda ?
– I tu dolazi, u poslednje vreme, do određene stagnacije. Do pre nekoliko godina bilo je mnogo više mladih u povrtarskoj proizvodnji. Ali smanjeno tržište uzelo je svoj danak, a uvoz ne baš kvalitetne robe iz susednih država još više je obeshrabrio mlade da se bave poljoprivredom. Tu najveći kajmak, po pravilu, pokupe nakupci, a oni koji su proizveli robu, jedva da mogu da povrate uložena sredstva. I to je jedan od razloga što mladi ne žele da rade poljoprivredne poslove.
Vlasotinački kraj bio je poznat i u onoj bivšoj Jugoslaviji, po uzgajanju vinove loze i proizvodnji izuzetno kvalitetnih vina. Gde je vlasotinačko vinogorje danas ?
– Tamo gde ne bi smelo da bude. Skoro na dnu. Izgubilo je svoj poznati identitet i svoju prepoznatljivost po dobrim vinima, koja su se, nekad, pila čak i na kraljevom dvoru. Vinogradari uz puno muka, u jesen uberu grožđe, ali nemaju kome da ga prodaju. I tu nakupci opet najbolje prođu. Pre pola veka Vlasotinčani, i okolna sela, živeli su od proizvodnje grožđa, mnogi školovali svoju decu, ali tih i takvih vremena više nema.
Brdski deo opštine Vlasotince je izuzetno pogodan za razvoj voćarstva. Zar to nije dobra prilika da se tamo razvije voćarstvo u punom kapacitetu ?
– Džaba je planinski deo pogodan, kad tamo nema mladih ljudi koji bi gajili šljive, kruške ili nešto drugo. Sela su ostala prazna, samo je po neka onemoćala starina ostala na selu i tu je priča završena. Bez radne snage u punoj snazi nema ni voćarstva ni povrtarstva.
Mnogi misle da se uzgajanjem maline, kupine i drugog jagodičastog voća može doći do dobre zarade, a vlasotinački kraj svojim geografskim položajem baš i pogoduje jagodičastom voću ?
– Tako je. Ali svedoci smo muka i problema malinara iz zapadne Srbije gde ima najviše malina. Tačno je da cenu određuje tržište i odnos ponude i tražnje u jednoj tržišnoj utakmici, ali toga stvarno nema na terenu, kako malinari kažu. Sve je u rukama pojedinih moćnika, a državni organi su samo nemi posmatrači svih neprijatnih događanja na terenu. U uređenim državama, sve se unapred zna. Kod nas je u poljoprivredi samo izvesna neizvesnost i zato mladi ne žele da rade poljoprivredne poslove, jer niko im ništa ne garantuje.
Kako po vašem mišljenju žive mladi na selu ?
– Pa, kako ko se snađe. Nema u selu nikakvih kulturnih dešavanja, a kako bi ih i bilo, kad nema ni ustanova gde bi se ona održavala. U dane vikenda svi pohrle u grad, kafići su prepuni, tu se život mladih, nažalost, odvija do kasnih noćnih sati. To je istina i stvarnost današnje omladine u gotovo svim mestima naše zemlje – veli nam na kraju Miroslav Stanković, inženjer poljoprivrede.

U dvostrukoj ulozi
I PRODAVAC I SAVETODAVAC
Poljoprivredne apoteke, proteklih dana su vrlo često prepune kupaca. Vremenski uslovi bili su promenljivi i bilo je nužno zaštiti sve ono što je bilo ugroženo.
– Mlađi ljudi, uglavnom, dolaze ciljano i znaju unapred šta treba da nabave. Problem je sa starijim osobama, kojima se sve mora objasniti i napisati kako treba da se određena sredstva upotrebe pravilno kao zaštita – kaže nam Miroslav koji je vrlo često u dvostrukoj ulozi, kao prodavac i kao savetodavac.

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*