Zapisi iz potkrovlja

Piše: Aleksandar Stojanović

Zora najavljuje novu radost. Kada silom kojoj ima malo ravnih, otkrije naše zemlje i naš svet, čoveku se čini da ništa na um i raspoloženje ne utiče tako alhemično kao prizori ozelenele, stoletne šume, rose na travi, užurbanih prvaka na ulici i ptica na praznom nebu, koje se u svojoj veličanstvenosti prikazuje stalno, ali nikad kao u ovo prolećno doba, kada je čak i priroda zaboravila na umor. Na propadanje. Zaborav. I smrt.

Gugutke orkestriraju jutarnju rutinu; vrapci podsećaju na stare vragove koji bi i đavolu izvukli uši; pčele tumaraju bregovima i šumama i livadama i svim ambisima ovoga sveta, sa jasnim ciljem i sa još jasnijom rešenošću. Sve se budi. Sve se menja.

A promena je jedina konstantna crta naših života i našeg trajanja. Nešto kitnjastije, izmenjeno i podeljeno po fazama, da bi ga deca lakše pamtila a učitelji lakše sricali, učenje je o živim bićima kao takvim. Od rođenja do smrti, od razvoja do propadanja, jedino što je trajno i pouzdano je uverenje da ni savane, ni gradovi, ni sva ushićenja, ni sva razočarenja, neće večito biti posmatrana jednim istim parom očiju. Makar ne, sa ove strane raja.

Tako bi, makar, trebalo da bude. No, ponekad, u retkim trenucima i na još ređim mestima, formiraju se izuzeci čije postojanje prkosi zakonima božijim i prirodnim, sa spontanim, poniznim otporom kome se ne zna početak, ali se zato zna kraj.

Do njih se, pak, ne dolazi lako. Ako se i dođe, oni kao da nedostojnim dušama ne prikazuju svoju neobičnu moć, pa tako dar koji predstavlja iskonski relikt jednog odlučnog osobenjaštva, ostane skriven na najrazličitijim mestima: u dubinama gorskih jezera, gde liopleurodoni glođu vlastite repove; na vrhovima planina, gde sveštenici uobražavaju istine, mokreći na svet; u pustinjama, gde mudraci otkrivaju tajne zaludnog života; u špiljama, gde sarkofazi čuvaju tajne ženske lepote. U majčinom oku, rajskoj preriji na kojoj jedino jašu deca materina. U srcu prvih ljubavnika, čiju nepobedivu silu ne slamaju ni valovi starih mora, ni dugačke zemaljske milje, koje se tope pred žestinom zaljubljenog srca kao led na suncu Sahare.

Bogami, čini se da, polovično i nehatno, ovoj grupi magičnih relikvija, pripada i mesto koje ne bi bilo ni na kraj pameti mnogima, a koje je, neprimetni ali sastavni deo naših života. Podno crepom pokrivenog krova, izvan nivoa lastavičijih gnezda, kraj topole čija visina liči na prst u oku bogova, leži, sada, kao i od početka vremena i do kraja zamislivih dana, tavan porodične kuće. Zabačen, zaboravljen, teško dostupan i još teže prohodan, on u svojim hodnicima od senki, čuva ustajali vazduh i još ustajalije uspomene.

Davno izgubljeni prsten, zaturenu svesku iz školskih dana, izbušenu košarkašku loptu, pocepane dečije pantalone, očevu lovačku pušku, dedin sat na navijanje, majčin nakit od srebra ili babin sanduk sa svadbenim darovima. Stvari sličnih po karakteru, ima milion, vezanih postojanom činjenicom da pripadaju nekom drugom vremenu i nekim drugim ljudima, koji naše ime, nekad, nosiše.

Vrednost ovih stvari, kako to obično biva, nije u njihovom materijalnom i upotrebnom, već u onoj prikrivenoj teskobi, mešavini melanholije i lakog uzbuđenja, zbog podsećanja da možda više i nismo toliko mladi i da okolnosti nisu kakve nekad behu.

Ako su stvari dovoljno drevne, posle nekog vremena, kada iz zaborava izgnjure stidljivo i nesigurno, tada, kao da postaju nove.

Kao da čitanjem starih pisama, dnevnika i razglednica, otkrivamo nešto što dosad nismo znali. Kao da porodični albumi kriju tajnu koju tek sada, sa retrospektivnom mudrošću, prepoznajemo i učimo.

Požutele fotografije praotaca i pramajki; slike upišane dece; četrdeset kilograma lakših ujaka; strina kojima život više ne teče venama; stoletnog hrasta koji više ne raste u avliji; zarđalog auta, koji davno boravi u kalupima ovdašnjih livničara; mešanca Džekija, tog jedinog i iskonskog psa koji sa autoritetom nosiše čuveno ime seoskih džukela, a koji sada čuva kapije podzemlja i tome slično. Ima tu i drugih, manje koloričnih i manje prijatnih, uspomena.

Zaboravljenih pobratima, prekinutih kumstava, posvađanih šuraka, pokondirenih ujni i do srži pokvarenih zaova, od modrica, podbulih i stoput pretučenih, sestara…

Albumi su tu da nas sete, na ono što jednom beše. Dobro. Ili zlo. Prvo, da bi se na njega, sa nostalgijom, gledalo. Drugo, da bi bilo nanovo zaboravljeno.

Jer, nema puno snažnijih sila od one koja čoveka tera da loša sećanja pretvara u dragocene lekcije, da teskobu pretoči u bačvu daleke, zamagljene istine, koja nas, s vremena na vreme, muči i proganja na način niti smislen, niti predvidiv.

Naravno, to važi za zulume manjih gabarita. Ukoliko se radi o stvarima mračnijim čak i od uma koji ih čuva od zaborava, onda one ostaju takve, neiskvarene i čiste u svojoj zlobi i svom trajanju.

Kao ono, izgužvano i voskom dogorele sveće, zapečaćeno pismo – izbledela, nevešta i potresna slova čukundede, koji svojoj jedinoj kćeri, sa fronta, krvavim, odsečenim palcem, ispisa poslednji pozdrav i molbu za oproštaj.

Ili onog, sudskog poziva koji na adresu predaka, dođe zbog strica, koga sila ganjaše jer rođenom ocu beše zabio sekiru u glavu, toliko silovito da čoveka moraše sahraniti sa sečivom u orbiti svoga uma, jer bi se u protivnom, lobanja raspala kao pihtije na vrelini julskog dana.

Ili, možda ona gomila ‘artije, koja na kućni prag stiže od brojnih udvarača čukun-čukunbabinih, kojima ona odgovaraše postojanom i suludom porukom da joj kao dokaz svoje ljubavi, pošalju uši svoje teladi ili oči svojih pasa. Ko zna koliko je stvorova unesrećeno zbog proklete lepote jedne žene i njenog nastranog osećaja za romantiku. Ono što se zna da prteni džak, i posle svih ovih decenija, još uvek ima mračne mrlje na pojedinim mestima. Znak životinjske krvi. Ili ljudskog prokletstva.

Na tavanu, pod gredama koje pamte mnogo zima, čitav jedan ritmični univerzum sveta u svojoj mladosti – ljubavnih pisama, brakorazvodnih parnica, rođačkih tužbi, bolničkih otpusta, zatvorskih svezaka, dečijih cucli, momačkih puški, devojačkih minđuša, očevih slutnji, majčinskih briga, babinih pogača i dedinih noževa, živi svojom logikom i u svom paradoksu.

Neujednačeno, koliko i harmonično. Monstruozno, koliko i romantično.

Čarobnjaština sećanja, kontura onoga što se zbi i onoga što umislismo da se zbi, kreira svoj nastrani poredak koji ostvaruje svoju kob iz dana u dan, do kraja vremena.

Požutele fotografije, zaboravljeni rukopisi, zabranjene knjige, pred ikonama kriminalizovanih bogova i političkih vođa, u društvu aveti prokletih i prognanih, podsećaju na upokojeno vreme koje, premda retko, ali zato, nehatno, izmiče zaboravu i rutini.

Tako je bilo. Tako će i biti.

Sve dok zapisi iz potkrovlja traju i žive u jedinoj poznatoj stvarnosti.

Stvarnosti propadanja.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*