Voda poluvekovni problem u vlasotinačkom selu Kukavica

VLASOTINCE

Selo Kukavica udaljeno je četiri kilometara od Vlasotinca. Prvobitno naselje bilo je na lokalitetu „Selište”, odakle je zbog nedostatka vode premešteno na današnju lokaciju.
Stanovnici sela Kukavice su pričali da je na „Selištu” bilo staro srpsko naselje koje su kasnije uništili Turci. Ranije su tamo nalažene „creputinke“ , a kraj „Selišta”, sa gornje strane bilo je groblje.
Demografska slika stanovništva sela Kukavice posle Drugog svetskog rata izgledala je ovako: 1948.godine 526 stanovnika, 1953 (534), 1971 (525), 1981 (534), 1991 (539), 2002 (535), što znači da danas Kukavica ima nešto preko 500 žitelja, koji se bave poljoprivredom, na čijim posedima su žitarice, pšenica i kukuruz i livade, dok gotovo svako domaćinstvo ima svoje vinograde.
Grožđe najvećim delom koriste za sopstvene potrebe i proizvodnju veoma kvalitetnih vina, a višak roda grožđa prodaju.
Dobar deo Kukavčana pre izvesnog vremena bili su radnici u društvenim firmama, pre svega u tekstilnoj industriji, zatim u metalnom i drvoprerađivačkom kompleksu, a najviše su bili radili u građevinskom preduzeću „Crna Trava”, gde ih je predvodio čuveni građevinski poslovođa Blagoje Mitić, i pod čijom dirigentskom palicom, uglavnom zidari i tesari, su izgradili mnoge objekte u našoj zemlji u predhodnih 40 godina.
Miroslav Stojanović, ili kako ga svi znaju i zovu „Kamber”, predsednik je mesne zajednice u Kukavici. Više godina bio je predsednik fudbalskog kluba„Budućnost”, nekadašnjeg zonaša, a preko 20 godina bio je izuzetno uspešan golman. Na mestu čuvara mreže nasledio ga je sin Goran. Takođe, veoma uspešno.
– Ni sam ne znam odakle da počnem. Da li od fudbalskih problema koji danas muče naš fudbalski klub, ili od problema koji muče naše selo. Mnogo toga se nakupilo, a malo toga se uradilo. Obećanja sa svih strana, a problemi se gomilaju i ne rešavaju. Čudno neko vreme došlo, čudni neki ljudi, obećavaju u vreme izbora sve i svašta, a posle ih nigde nema, – žali nam se na početku razgovora Miroslav Stojanović „Kamber” iz vlasotinačkog sela Kukavice.
Koji je to problem koji najviše muči meštane vašeg sela ?
– Voda pre svega. A to je poluvekovni problem. Već smo duboko zakoračili u 21. vek, a problem vodosnabdevanja u našem selu još nije rešen. U toku leta nema vode. I nikoga za to nije briga. Kažu iz opštine, radimo i biće uskoro. To „uskoro” je višedecenijski problem. Navodno da će u toku ovog leta biti rešen ovaj gorući problem, a ono, već prošlo pola leta. Baš, pre neki dan, kažu, pukla cev i zato nema vode. I tako svaki dan, ko sve ovo ovako da izdrži.
Koliko nam je poznato još 2008.godine, u predizbornoj kampanji, pojedinci koji su, od tada još i danas u vlasti, obećaše vam asfaltiranje puta do seoskog groblja. Dokle se sa tim obećanjem stiglo ?


– Do početka. Ništa nije urađeno i dotle se stiglo da će biti problema kako stići do groblja. Deo puta nabujale vode su odnele, i uopšte ne znam kada će se smilovati da problem puta prema groblju reše.
Imate problema i sa strujom ?
– Da, i to ozbiljnih problema, jer struja vrlo često nestaje. Nema dobre volje da se taj problem reši, jer ga niko i ne rešava.
Kakva je perspektiva života ljudi u vašem selu ?
– Kao i svuda u Srbiji. Naši ljudi su vredni, i trude se da od ničeg naprave nešto. Samo selo se prazni, jer mladi kad napuste sopstveno ognjište ne vraćaju se više nazad.
Već ste u srednjem životnom dobu. Šta ste ranije radili, a čime se danas bavite ?
– Nakupio sam 25 godine radnog staža u vlasotinačkim društvenim firmama. Sada vršim otkup mleka za leskovačku mlekaru.
E, baš dobro, kad je u pitanju mleko kao tema. Kako se stvari u tom delu odvijaju ?
– Nikako. I krajnje loše. Nekad sam od mlekara preuzimao oko 800 litara mleka na dnevnom nivou, a sada skoro upola manje. Nema prave cene za one koji čuvaju krave, a i njih je sve manje i manje. Kad neko proda svoju kravu, ne postoji primer, da je neko obnovio stado. Znači, ko je proda, njegova štala više ne vidi kravu.
Koliko obrađujete imanja ?
– Oko šest hektara. Imam tri krave i moram da im obezbedim potrebnu hranu za celu godinu. Blizu jednog hektara su žitarice, preko dva hektara imam pod kukuruzom , a ostalo su livade, jer seno je najvažnije u ishrani krava koje imam. Ali vrlo brzo ću se manuti svega tog ćoravog posla. Jer, prave vajde nema. Muka i samo muka i ništa više. Godine starosti sve više stežu i ne može se više raditi.
Šta je bilo sa proizvodnjom vina, koliko imate zasada pod vinovom lozom ?
– Vino niko u mojoj porodici ne pije i samo jednu malo količinu proizvedemo za sebe. Ovo ostalo prodamo. Teško je naći kupca i uložena novčana sredstva jedva da možemo povratiti. Prošla su ta zlatna vremena za grožđe, i ne verujem da će se ta dobra stara vremena povratiti.
Kakva je po, vama, perspektiva mladih koji sada žive na selu ?
– Vrlo teško pitanje. To treba pitati njih same. Ja prosto nemam neki optimistički odgovor. Jedno je sigurno, da je neizvesnost sasvim izvesna – kaže nam kraju razgovora Miroslav Stojanović, „Kmaber” iz sela Kukavica u vlasotinasčkoj opštini.

 

DEDA, BABA I KRAVA
Da nam na pravi način pokaže kako se ljudi odriči čuvanja krava, „Kamber“ nam je ispričao anegdotu, koja je ustvari istina današnjeg vremena.
– Rešio deda da proda jednu kravu koju je imao u svojoj štali i kada je to saopštio svojoj ženi, ona je podvrisnula i zapretila, rekavši „ako kravu prodaš, ja ću se odmah ubiti”. I proda je deda a baba se ne ubi. Prošlo neko vreme, i deda saopštio ženi da želi da kupi kravu. Usledio je još jači odgovor babe: „Ako kravu kupiš, da znaš, sad ću se stvarno ubiti”.
Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*