Turizam: Albanija za početnike

LESKOVAC

Odlučni da, zbog teške prethodne godine, bar na desetak dana promenimo sredinu, a suočeni sa odlukama omiljene nam Grčke, Bugarske i Crne Gore, da zatvore granice ili ulaz uslove brojnim procedurama, ozbiljno smo počeli da razmatramo soluciju letovanja u Albaniji. Ispostaviće se na kraju, biće to jedan od najlepših i najeftinijih odmora.

Bilo da priču koja sledi, prihvatite kao oplemenjenu gomilu servisnih informacija ili desetodnevni zapis iz ’’dnevnika jednog letovanja’’, sigurna sam da će vam poslužiti za stvaranje potpuno novog utiska o ovoj lepoj, neobičnoj i perspektivnoj zemlji.

DA, kao i većina, imala sam predrasude o Albaniji, dodatno pojačavane stavovima uglavnom onih koji tamo nikada nisu bili. Stvar je dodatno zakomplikovana odlukom da na letovanje odemo u sopstvenoj režiji, tačnije mimo agencija, koje su u ponudi imale  hotele, ali ne i apartmane. Tako počinje potraga za smeštajem, prevozom i svim ostalim pojedinostima koje treba rešiti da biste stigli do Jadranskog ili Jonskog mora.

Po prvi put smo koristili uslugu Booking.com-a, o kome, bar kad je inostranstvo u pitanju, nisam imala nikakva saznanja. Ukucala sam datum odlaska i povratka, odabrala apartman kao soluciju i…. ponude su se pojavile. Posle porodičnog većanja i detaljnog razgledanja ponudjenih fotografija, odlučili smo se za Golem, malo letovalište u opštini Kavaja.

SAVET: Booking.com nudi mogućnost rezervacije i otkazivanja iste bez troškova u odredjenom roku. Obratite pažnju na datume i ne prihvatajte ponude u kojima se traži da uslugu platite odmah karticom. Ovaj globalni turistički posrednik u najvećem broju slučajeva predvidja plaćanje na licu mesta. Moram dodati i to da nam je ostavljena mogućnost kontakta sa vlasnikom apartmana, radi dobijanja dodatnih informacija o apartmanu, što je takodje važno. I na kraju još jedno zapažanje o Booking-com-u. I po dolasku u smeštajnu jedinicu, a posebno tokom boravka i završetka usluge, od nas je traženo da se izjasnimo o kvalitetu usluga, domaćinu, kao i stvarima koje treba promeniti da bi nam boravak bio prijatniji.

Ako ne koristite sopstveni prevoz, a to je možda najbolje rešenje, jer će vam od Leskovca do obale Jadranskog mora u Albaniji trebati manje od šest sati, treba da znate da iz Niša svakodnevno imate bar dva registrovana i nekoliko puta više ’’divljih’’ polazaka za Prištinu. Put traje oko 3 sata i košta, u zavisnosti od prevoznika od 75o do 1.ooo dinara u jednom pravcu. Gradjani Srbije, na Kosovo ulaze isključivo sa ličnim kartama, dok vam je za prelazak u Albaniju potreban pasoš. Benzin je na Kosovu jeftiniji nego ovde, pa preporučujem da tamo napunite rezervoar. Putevi su prave auto-strade i po ulasku u Albaniju, u potpunom su kontrastu sa nepristupačnim, golobrdim prizorima sa tek po kojim naseljem od nekoliko kuća.

’’Znate li šta je bunker’’- pitaće me par dana kasnije prodavačica pokazujući mi mini gipsanu repliku nekadašnjeg simbola komunističke strahovlade Envera Hodže. Bunkera više nema, ali ni mnogo toga što bi vam, po ulasku u Albaniju iz Srbije, privuklo pažnju. Izdvaja se samo Skadarsko jezero, čiji potencijali, čini se, ni izdaleka nisu iskorišćeni.  

Od Prištine do Tirane i dalje do mora, saobraća veliki broj prevoznika, ali od dobrih poznavalaca prilika, kojima ću se više baviti u nastavku, saznajemo da treba birati one koji na ovoj relaciji imaju linije preko cele godine, ne samo tokom sezone. Tako dolazimo do Arditi travela, čiji nas autobus 5 sati vozi do luke Drač ili Durs, kako glasi njen albanski naziv, najbliže onima  koji na more stižu iz Srbije.

To je moderan primorski grad, sa predivnim hotelima i prodavnicama, širokim šetalištem i neposrednim i ljubaznim žiteljima. Topao južni vetar poručuje da smo na obali Adriatika, a Golem, mesto u kome ćemo letovati, u neposrednoj  je blizini.

  • ALBANIJA-ZEMLJA SA PERSPEKTIVOM

Golem je letovalište sa nekoliko hiljada stanovnika, koji žive od turizma ili su zaposleni u obližnjem Draču. Jedna glavna ulica, ispresecana mrežom bočnih, duž kojih su načičkani hoteli i apartmani. Smešteni smo u Kompleksu ’’Freskia’’, sa sopstvenim parkom, parkingom, video nadzorom. Naš domaćin, Maxim Kolli, pošto nam je pokazao apartman i dao par korisnih saveta, uzima dogovoreni novac i vraća se u Tiranu, ostavljajući nam, uz želje da nam bude lepo, na raspolaganju svoju ’’vikendicu na moru’’.

Apartman je prostran, moderno i kompletno opremljen, televizorom, klimom u svakoj prostoriji, internetom i sopstvenim bojlerom, što u primorskim mestima nije baš čest slučaj. Ispostaviće se da je u Albaniji to praksa. U razgovoru sa drugim turistima, saznajemo da gotovo svi apartmani nude iste pogodnosti. Ogradjeni Kompleks ’’Freskia’’ čini desetak petospratnica, sa sopstvenim parking prostorom, mini parkom, video nadzorom, baštovanom i domarima. Inače, svaki hotel i svaka zgrada, kao i većina restorana ima obezbedjen parking. 

Jutro u Golemu, otkriva sve njegove lepote. Široka peščana plaža, premrežena stotinama ležaljki i suncobrana od platna i trske. Ono što će posebno obradovati roditelje sa malom decom jeste činjenica da je plićak dug bar 5o metara. More je čisto, što se za slobodnu plažu baš ne bi moglo reći. Zakupljeni delovi se redovno i dobro održavaju. Cena jednodnevnog zakupa dve ležaljke sa suncobranom je 3oo leka, a za jedan evro u menjačnicama ili marketima dobijate 123 leka. Kad smo već kod cena, a to je ono što Albaniju za srpske turiste čini privlačnom, one su jednake našima, a zbog nešto veće vrednosti dinara u odnosu prema evru, pojedini artikli su i jeftiniji.

Marketi  kojih ima na svakom koraku dobro su snabdeveni najrazličitijom robom, od nekoliko vrsta hleba, preko fantastičnih mlečnih proizvoda, slatkiša i hemije, do voća. U ponudi je i dosta srpskih  proizvoda, ima slovenačkih, grčkih i hrvatskih, ali najviše domaćih. U bolje snabdevenim marketima se mogu naći i tradicionalni, izradjeni po dobro čuvanoj recepturi, a tu se pre svega izdvajaju sirevi, preradjevine od mesa, začini.  

Mini pijace i velika tržnica u Draču obiluju bogatom ponudom voća i povrća i jedino što ih, i po asortimanu i po ambijentu, razlikuje od naših, jesu štandovi sa maslinama i začinskim biljem. Prodavci, posebno mladji, uglavnom govore engleski i italijanski, ali sam se uverila da za trgovinu ne postoje jezičke prepreke.

’’Hoćeš burek’’- progovara na srpskom gospodja iza majušnog šaltera sa natpisom iznad, koji umemo da pročitamo. ’’Imamo meso, sir i mandžu’’, objašnjava, misleći na testo sa povrćem. Probali smo sva tri, koštaju 5o leka i ne izgledaju baš kao burek, već više kao punjeni trougao, ali su ukusni i dobro zasite.

Albanci su odlični trgovci, ubedljivi, iako ne preterano nasrtljivi. Srdačni su i spremni da pomognu u odabiru, da preporuče, obavezno se usput raspitujući odakle ste, da li ste u Albaniji prvi put i da li vam se dopada.

SAVET: Izbegavajte da kupujete bilo šta na plaži. ’’Šetajućih’’ prodavaca je mnogo, trguju svim i svačim i sve je, bar duplo skuplje nego u marketima ili na pijaci.

Restorani, poredjani duž šetališta, ali i glavne ulice, na meniju imaju domaće specijalitete, kao što su jagnjeći odresci i kotleti, riba i morski plodovi, ali nude i roštilj, odnosno pljeskavice i ćevape, picu, paste, najraznovrsnije salate, dobra vina i ne baš kvalitetnu albansku rakiju, koktele, smutije i mnogo toga još. Cene- vrlo pristojne i prilagodjene svakom džepu.

Svežu ribu, rakove, dagnje i druge morske plodove nude i lokalni ribari i to po odličnim cenama. Tako se kilogram preukusne orade prodaje za 1.ooo leka, kozice koštaju 5oo, školjke 3oo leka. Ako ste ljubitelj ove vrste hrane, pa još i ako umete dobro da je pripremite, dobićete ukusan obrok po pristupačnoj ceni.

Na svakom koraku ćete naići na pekare, picerije i poslastičare. Kugla sladoleda, recimo, košta od 5o do 7o leka. Gift šopovi su dobro opremljeni, a i za one, koji letovanje vole da začine kupovinom, ima potencijala. Doduše, mnogo manje u Golem-u nego u Draču, gde postoje robna pijaca, ali i brojni butici, pa i prodavnice sa skupom markiranom garderobom i obućom.

Jednom rečju, turistima u Albaniji, uz napomenu da je ovo utisak iz jednog dela zemlje, te da su letovališta na Jonskom moru, kao što su Ksamil i Sarande još raskošnija, nedostajaće malo šta od ponude na koju su navikli u drugim zemljama. To potvrdjuju Srbi koji su primorske države u okruženju davno zamenili prapostojbinom Ilira i Tračana.

  • LjUDI

Ono što je Albaniju čini posebnom su njeni žitelji. Imaćete utisak, bar sam se ja tako osećala, kao da ste kod kuće. Jednostavni, prostodušni i otvoreni. Turisti iz Srbije više za njih nisu retkost, ali se još ne služe onom čudnom mešavinom jezika, kakvu za sporazumevanje, recimo, koriste Grci. Ali verujem da će se i to promeniti.

Ono što meni nije značilo ništa, jer inače ljude ne posmatram kroz tu prizmu, ali će možda nekog zanimati jesu činjenice: 38 procenata gradjana je muslimanske veroispovesti, 23 posto ukupnog stanovništva čine pravoslavci, 13,5 %  katolici.

……  

Dok tražim bilo kakvu tablu da se informišem da li na stanici na kojoj stojim, staje autobus za Plepu (gde moram da promenim lokalni prevoz) u centru Drača, više kao za sebe pitam sredovečnog čoveka: ’’Bus za Plepa??’’, čujem odgovor ’’Ovde’’, ali pošto to ne očekujem, tek posle više desetina sekundi shvatam da sam ga razumela. Sledi pitanje- ’’Jeste li Crnogorka’’?

U razgovoru koji sledi, saznajem da čovek radi kao moler u Podgorici, da je tako naučio jezik i da ćemo jedan deo puta koristiti isti autobus. Džentlmenski ili pre domaćinski, plaća kartu za oboje, uz objašnjenje ’’Pa, vi ste ovde gost’’.

Menjam prevoz i na jednoj od stanica ulaze tri starija gospodina. Dvojica sa kečetom na glavi. Sedaju preko puta, a trećem ustupam mesto kraj sebe, uz reči zahvalnosti zauzvrat, pretpostavljam.

’’Ne razumem’’- odgovaram na srpskom i odmahujem glavom.

’’Odakle ste’’, pita čovek pored mene ,i pošto je čuo odgovor, kaže:

’’ Vidite li šta nam uradiše političari. Bili smo kao jedno’’. Sležem ramenima, ali sledi nastavak:

’’ Sad sam u penziji, ali sam radni vek proveo kao kontrolor prevoza. Srbiju hiljadu puta prošao uzduž i popreko.  Dvadeset godina se trudim da zaboravim srpski jezik i rat, u kome sam izgubio sina i majku’’.

Ćutim.

’’Jel znate šta nam je uradio Milošević?- pita. ’’Imao sam mnogo kolega i prijatelja medju Srbima’’. Svi su se promenili, tada’’.

’’Jeste li se vi promenili’’.

’’Jesam’’.

Zatečeni novinar u meni počinje da se budi.

’’Žao mi je zbog vašeg gubitka, ali ja i moja porodica ničim nismo dali doprinos vašoj tragediji. Da li možete da me gledate drugačije, nego kao slučajnu poznanicu u prevozu, bez obzira na to što sam Srpkinja’’.

Sledi duboki uzdah i odgovor ’’Ne mogu’’.

Tokom dana ćemo se sresti još jednom, na istoj autobuskoj stanici. ’’Želim vam sve najbolje’’, poručio je čovek sa Kosova, uz jedva primetan osmeh.

……

Približavamo se Prištini. Kombi se zaustavlja, a dugačka kolona ispred nagoveštava da se nešto dogodilo na putu. Pola četiri je i za 3o minuta kreće nam autobus za Tiranu, ali po svemu sudeći nećemo stići.

Jedan od saputnika, koji se predstavlja kao Sakip Sejdija, odlično govori srpski i u želji da nam pomogne,samoinicijativno kontaktira vozača Arditi travela, moleći ga da stane na kružnom toku iznad autobuske stanice, kako bi primio dva putnika za Drač. Ne čujemo i ne razumemo kakav odgovor dobija, ali kasnije saznajemo da je vlasnik ovo prevozničkog preduzeća njegov prijatelj i da je, pozivajući se na to, isposlovao ovu uslugu. I zaista, izlazimo u pet do četiri, u špicu, iz kombija i čekamo prevoznika, ali je i gospodin Sejdija sa nama. Želi da se uveri da će dogovr biti ispoštovan. Tek kad smo se ukrcali, mahne rukom i odlazi.

Nešto ranije, dok smo putovali zajedno, otkriva nam da je bio omladinski reprezentativac Jugoslavije u rukometu, igrao u sarajevskom Željezničaru, a teška povreda ramena, zauvek mu je zaustavila obećavajuću sportsku karijeru. Danas je veletrgovac i na naše reči zahvalnosti za uloženi trud, odgovara: ’’Nije to ništa. Samo da znate da nisu svi Albanci loši’’.

…….

Dok kupujemo voće na uličnoj pijaci u Golemu, pokušavamo da se sporazumemo sa  mladim trgovcem, koji, umesto, engleskog, radije koristi znakovni jezik, papir i olovku. Kupac pored nas se interesuje za to odakle smo, a pri pomenu Srbije, upitno zaključuje – Beograd?!

’’Ne. Leskovac’’, objašnjavamo, očekujući, kao i obično,  slezanje ramenima.

Tako vedro lice odavno nisam videla: ’’Leskovac. Roštiljada. Pleskavica sladja nego cokolada’’ izgovara u jednom dahu, ali naši pokušaji da saznamo da li to tvrdi iz svog iskustva ili priča, ostaju bez rezultata.  U meny-ima restorana koje smo razgledali, pljeskavica se pise: pleskavic ili nešto slično, ali potpuno prepoznatljivo. 

Ljudi su važni. Oni mogu da vas uplaše, povrede ili da vam se nadju, iako vas prvi put vide.

  • ZAKLJUČAK.

Ova priča je izazvan potrebom da svoja iskustva podelim sa drugima. Nekome će informacije sigurno značiti, a ostalima pružiti šansu da tu  neobičnu zemlju bliže upoznaju.

Opšti je utisak da će se, nakon najezde Srba i Makedonaca, albanski turizam ’’pokvariti’’. Uporedo sa razvojem će rasti i cene, kako se to dešavalo u nekim drugim zemljama. Ne znam da li će biti tako, ali sam sigurna da onaj ko poželi da svoj odmor provede na obali Jadranskog i Jonskog mora s albanske strane, neće pogrešiti.  

Suzana Ćeranić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*