Tezge: Kosta

LESKOVAC

Za beogradski „Ošišani jež“ pisali su i pišu Matija Bećković, Milovan Vitezović, Brana Crnčević, Radomir Bojičić, Vržina, Jasmina Bukva, Ninus Nestorović, Baljak, Dragan Radović (nisam pogrešio, a možda je pisao i Dušan Radović), i nek mi ne zamere oni koje nisam pomenuo, jer ovo nije studija, već priča o Slobodanu Kostiću-Kosti. Neka uđe u zapisnik da sam ga ja, teškom mukom, nagovorio da pošalje svoje tekstove „Ježu“….I da ne zaboravim da je u „Ježu“ objavljivao karikature najnagrađivaniji karikaturista Jugoslavije, Milorad Veličković, tehnički urednik Naše reči. O njemu u sledećem broju.

Videli ste ko je sve bio saradnik najdugovečnijeg satiričnog lista koji opstaje i traje uprkos svemu. Čast je pisati za „Jež“, a Kosti je učinjena ta čast da je posle njegove smrti ustanovljena nagrada Humor u srpskoj satiri i da nosi naziv Slobodan Kostić- Kosta.

Upoznali smo se tako što mi je neko dao primerak Badžinih novina. Format А4, pa presavijen. Rukom napisan i ilustrovan u jednom primerku, a potom fotokopiran i deljen od ruke do ruke. Brzo je stekao svoje fanove i kolekcionare. Slat poštom leskovčanima širom Srbije, a i šire. Prvi broj Badžinih novina za potpitanja gole istine „Samo petkom“ objavljen je 14. marta 1977.godine. Bio sam, a i dan danas sam oduševljen tekstovima, karikaturama i crtežima. Sem što je sjajno pisao, Kosta je bio i vanserijski karikaturista i slikar. Erudita po obrazovanju, a po zvanju dipl. pravnik. Radio je kao načelnik PIO fonda. Jedini autor Badžinih novina je bio Kosta, pa da razjasnimo zašto se novine ne zovu Kostine novine. Evo šta je sam Kosta napisao o Badži. Napisao je ovo kao predgovor knjizi „Samo petkom“, u kojoj je izbor tekstova iz Badžinih novina. Predgovor nije potpisao kao ni jedno izdanje novina, jer mu prosto nije bilo stalo do toga da se zna da piše.

„Badža je čovek u čijoj ličnoj karti piše da je državi poznat kao Dragan Stojković. Sin je Đorđa Stojkovića, zvanog Đoče, čuvenog ugostitelja i  ćevabdžije koji je izmislio uštipak i prvi osvojio nagradu „Zlatni Roštilj“. Zbog porodične tradicije, jer mu je još deda držao kafanu u čaršiji.

Badža ima diplomu kuvara i ćevabdžije, pa je, uzgred da kažemo, kao takav radio i na moru, i to kao majstor za riblje specijalitete. Inače, Badža je majstor za sve moguće i nemoguće kvarove bilo koje mašine, aparata ili sprave. Ima najveću zbirku alata za sve zanate u kojima se traži preciznost. Takođe, on je vegetarijanac koji pravi najbolju riblju čorbu  i teleću glavu. O roštilju, telećim jezicima, škembićima i kolenicama nećemo ni da govorimo.“

Kako rekosmo, njegove novine postoje već deset godina.

Razlozi zbog kojih izlaze su mnogi.
Jedan je da  se u ovaj sumorni svet unese malo veselosti, a drugi, da se koliko toliko sačuva leskovački govor.,,

Petkom uveče se društvo odabrano okupljalo kod Badže. Uz muziku leskovačkih majstora, priče za nezaborav, druženje je trajalo do sitnih sati. Badžini specijaliteti su se  podrazumevali. Pilo se na golemo, ali nikad ekscesa, a dok pesma traje razgovor prestaje. Imao sam sreću da uđem u klub i pamtim te večeri po tome kako sam plakao od smeha. Neću sada pomenuti ni jednog od prisutnih, jer još uvek se nadam da ću jednog dana objaviti priču o Badžinom klubu.

Jedan od likova u Badžinim novinama je bio i Pera Mitić, učenik drugog tri, osnovne škole. Pisan rukom i dušom deteta, bez ijednog znaka interpunkcije, čitao se u jednom dahu. Vrcavo, duhovito, a na leskovačkom. Prvo što sam pročitao bila je priča kako se  jedna devojka udala za Bane Dvizu. On je prodavao devize na balavo korzo, ispred Čik Kumanovo, i po cel dan je govorio „devize, devize, dvize, dvize“ i tako dobio nadimak. Rešio sam da se upoznam sa Kostom i da ga zamolim da od tog teksta napravim tv film Proševina. Nikad ga ne bih snimio da nisam prvo prošao test kod Koste. Otišao sam kod njega na posao, predstavio se, a on mi je rekao „Dobre su ti onej zajebancije na tv Leskovac“. To mi je dalo podstrek da nastavim da snimam emisiju „Smeh je lek“, jer sam nameravao da prestanem zbog zamora materijala i hroničnog nedostatka sredstava. Popričasmo od naši zajednički prijatelji, a onda me on upita „Čitao li si najnoviji roman od onog nobelovca  Hose Mariju Arheza de Miguela „Mostovi Vavilona?“

-Kako reče da se zove?

-Hoze Marija de Miguel.

-A roman?

-Mostovi Vavilona.

-Prvi put čujem i za pisca i za roman.

-Šteta.Koji opis prirode, pa scena na mostu…-

Meni neprijatno što nisam pročitao, a i briga me za roman,  jer nikako da dobijem potvrdan odgovor da li mogu da koristim njegov tekst. Kosta se nasmeši i reče mi da se čudi kako nisam čitao taj roman, jer kad je pitao neki njegove drugare, – svi su rekli da su čitali.

Možda gi bilo sramota da kažu da nisu pročitali, kažem ja.

Pa nesu mogli ni da pročitaju jer sam izmislija i ime pisca i naziv na roman.

I to je bio taj Kostin test. Ako se praviš pametan i načitan, pa vikaš da si čitao, onda te Kosta izvrti na petobanku.

Test sam prošao, a dozvolu sam dobio kad sam rekao da se to neće ni emituje, ako on ne odobri. Bio sam hiljadu posto ubeđen da ne može da ne bude dobro, jer je tako dobro napisano da glumci samo treba da kažu tekst. Kako je i Bogoljub Mitić Đoša bio Kostin fan, iz prve je pristao da igra u filmu, a on je ubedio Ljubišu Barovića, prvaka šabačkog pozorišta da prihvati ulogu kuma. Miodrag Keković je bio matičar, Dule Piroćanac, Snežana Zlatanović, Duda, Tijana Savić, Saša… Orginalne songove uradio je Trajko Tasić Traja. A najveći posao je završio Mika Ristić, koji je sve to usnimio, izmontirao i režirao. Ja sam tu kao glumac i scenarista.

Kosta je odobrio i jedva pristao da na špici napišem „po priči Slobodana Kostića Koste“. Prosto nije želeo da se eksponira i imao je otpor prema javnom nastupu.

Kosta je odobrio, a Badža se baš naljutio na mene, zato što sam zdravicu koju govori kum od leskovačkog  „preveo“ na crnogorski. Uradio sam to, jer ako je nešto dobro napisano onda može da se govori na svim, pa čak i prevede na neki strani jezik. A Kosti se baš dopala ta intervencija, jer je osvežila ceo film.

Onda sam ga zamolio da napiše monodramu za mene i onda je on počeo da je piše, pa je napisao pikarski roman – Gute Đubre.

Pa kako od dvesta strana da napravim monodramu?

Pa kad si mogao od A4 da napraviš film…

Nisam nikad uradio monodramu, jer prosto ne znam šta da izbacim, a  i nisam siguran da mogu to toliko dobro da uradim koliko je dobro napisano.

Roman Gute Đubre je objavio Jež, pa je napisao priče o Peri Mitiću, a naslov nisam mogao nikad da upamtim, pa su usledile promocije i gostovanja.

Kosta nije voleo te promocije.

Čini mi se da je to bilo u Kruševcu na manifestaciji Zlatna kaciga, gde nastupaju satiričari, aforističari, dele se nagrade, a uvek bude i neki specijalni gost.

Akademik Matija Bećković je bio oduševljen Kostinim nastupom, a posle u razgovoru i sa enciklopedijskim znanjem njemu totalno nepoznatog pisca iz Leskovca. Kosti je zasmetalo što posle komplimenata Matija uvek pita kako se zove, jer ne pamti imena, a likove da…. I da se sretnu posle sto godina po liku će se setiti odakle se znaju. I tako red „ono ste sjajno napisali“, pa ono poređenje u rangu Čehova, Nušića (ovo tvrde i drugi autoriteti) sledi pitanje – Izvinite, kako beše Vaše ime…???

Došlo vreme da se kući pođe i Kosta koji odlično zna ko je gospodin ko ga hvali, a ne može ime da mu upamti, reče glasno da su svi čuli – E, ja sad mora idem i  mnogo mi je merak da jedan genije ko što ste vi misli tako od mene. Pa plus i akademik. Da znaš Brano Crnčeviću da mi je mnogo merak što smo se upoznali!

Za jubilarni 300 broj Ježa pisali si i Bećković i Brana. I Kosta. Priča Vrtlog. Na čistom književnom. Čisto da se zna kad je nešto dobro napisano, svejedno je na kom jeziku pišeš, a ako se držimo oca naše pismenosti koji reče „piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano“, u čemu je problem ako neko piše na prizrensko-timočkom dijalektu, južnomoravskom i leskovačkom govoru.

Pisuj kako si zboriš, čitaj si kako si je napisano.

Dragoslav Gile Branković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*