Terorizam: Koreni, razvoj, organizacija i metode borbe

LESKOVAC

Nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na Svetski trgovinski centar u Njujorku, svet je, pod vođstvom Amerike i tadašnje administracije Džordža Buša Mlađeg, ušao u eru “svetskog rata protiv terorizma”. Zahvaljujući medijskom izveštavanju koje je pratilo američku histeriju zbog razbijanja odbrambenog štita i bezbednosnog identiteta koji je počivao na idejama nedodirljivosti američke teritorije za svaku vrstu spoljne pretnje, svetska javnost je, kao nikada do tada, počela da brine zbog klijanja ove otrovne biljke savremenog doba, koju u akademskim krugovima, nazivamo vrstom asimetrične borbe.

Terorizam predstavlja upravo to. Način borbe. Koliko god postojale nepodudarnosti u definisanju ovog fenomena, koje su logična posledica, se samo disciplinarnih razlika, već i  uglova gledanja na isti (za jedne, terorista, za druge, borac za slobodu), niko ne može pobiti činjenicu da je teroristička aktivnost jedan svrsishodan, premda monstruozan, metod borbe. Smisao sprovođenja akata terora od strane pojedinaca i grupa, jeste u postizanju određenog, pre svega, političkog cilja.

On se ostvaruje kroz izazivanje straha kod šireg kruga ljudi, čime se priprema teren za slanje jasne i nedvosmislene poruke u vidu zahteva koji, suštinski, predstavlja ultimatum. Politički cilj kao svoju osnovu, može imati komponente različite vrste – od verskih, ekonomskih, do etno-separatističkih. Kako je teško zamisliti da se afirmacija vere u određenom društvu postiže bombaškim napadima, ili da se ekonomski položaj neke grupacije popravlja streljanjem civila, onda je jasno da navedene odredbe mogu biti samo deo jednog šireg, sveobuhvatnijeg, političkog projekta.

Kako bilo, priroda terorizma je takva da će uvek ostati delom prikrivena i delom krivotvorena. To zavisi od same unutrašnje dinamike ovog fenomena, ali i od, već spomenute, prizme kroz koju se na isti, gleda. Zbog toga je bespredmetno, recimo, ubeđivati neke sledbenike austrijskih i nemačkih istoričara u to da Gavrilo Princip nije terorista. Njihove “naočare” kroz koje čitaju istoriju i događaje su konstrukt ratne pozicije njihovih zemalja u Prvom svetskom ratu, sistema obrazovanja kroz koji su prošli, kulture u kojoj su odrasli i nacionalizma kome su bili izloženi. Sve navedeno, samu istoriju čini neprozirnom i apriori, iskrivljenom. Zbog svih tih, subjektivnih i objektivnih manjkavosti, vrlo je teško ispričati priču o terorizmu na sveobuhvatan način. Ono što se može učiniti, i oko čega, manje-više, postoji konsenzus, to je da terorističke aktivnosti nisu produkt novijeg vremena, već da su bile prisutne još od davnina.

Stari vek

U starom veku, na različitim područjima i u društvenim sistemima miljama udaljenih jedni od drugih, postojale su organizovane i isplanirane akcije svrgavanja vladara ili vojnih komandanata. Na Dalekom istoku, u Kini, pod patronatom najuticajnijeg pisca o strategiji ratovanja, Sun Cua, još u šestom veku pre nove ere, regrutovani su pojedinci, najčešće mlađe dobi, koji su imali zadatak da izvršavaju atentate na ciljana lica, pre svega na državne i vojne autoritete.

U Evropi, u antičkoj Grčkoj, pojava sličnih osobina je nazivana „tiranoubistvom“, i ona je imala za cilj da narod oslobodi vlasti onih koji su zajednicom upravljali na način inkompatibilan sa shvatanjima kolevke zapadne civilizacije. Ovakva ubistva su podržavali Platon i Aristotel, jer „niko nije bio iznad društva“. Sličnim mišljenjem su se vodili i Rimljani, kod kojih je, kao što je poznato, ubijanje senatora i imperatora dobilo potpuno novu, redovnu notu.

Asasini

Geneza terorizma kao pojave nikako se ne može razmatrati ako se ne spomenu prvi, pravi teroristi na svetu. Pojavili su se krajem 11. veka i naseljavali su oblast Bliskog istoka, pre svega područja severnog Irana. Pre nego što bi sprovodili svoje aktivnosti, koje su po pravilu bile usmerene na one koje nisu mogli vojnički poraziti, konzumirali su hašiš, dovodeći sebe u stanje opijenosti i na taj način potiskivali strah od pogibije. Tako su ovi ismailitiski šiiti u istoriju ušli pod imenom asasini, od arapske reči „haššašin“, što znači „onaj koji uživa u hašišu“.

Pod vođstvom osnivača Hasana ibn Sabaha, koji je ujedno bio i propovednik verskih načela, asasini su postali respektabilna, premda konspirativna sila na Bliskom istoku. Svoje protivnike, lokalne velikaše su ubijali takozvani „anđeli smrti“- fedajini, sprovodeći klasične terorističke aktivnosti. Poligon za njihovu obuku je bila tvrđava Alamut, odakle su kretali u svoje pohode. Ovu versku sektu i terorističku grupu je uništila osvajačka žeđ Džingis Kana i njegovih Mongola u 13. veku. Deo fedajina koji je uspeo da pobogne pred kopitama mongolskih konja, utočište je našao u Egiptu, i njihove aktivnosti, premda modifikovane i adaptirane na drugačije okolnosti, su evidentne i danas.

Francuska revolucija, anarhisti, fašisti i komunisti

Terorizam je u narednim vekovima dobijao različite oblike i javljao se na različitim mestima. Tokom jakobinske diktature, u vreme Francuske revolucije (1789-1795), kada je pod ovim pojmom podrazumevano nasilje novih vlasti. Terorizam se ostvarivao i kroz aktivnosti anarhističkog pokreta u Rusiji i Evropi, kao i kroz ideološki motivisane akcije grupa načelno bliskih socijalističkim idejama. Anarhisti u Rusiji su sprovodili asacinacije državnih poglavara, dok su ekstremisti različitih komunističkih partija, slične aktivnosti sprovodili širom Evrope. Ono što možemo reći da je karakteristično za vek oko Francuske revolucije u genezi i proliferaciji terorističkih organizacija, jeste njihov revolucionaran karakter, podrazumevajući pod tim težnju za promenom ekonomskih i svojinskih odnosa u društvu.

Otprilike u to vreme, pod uticajem rada političkih teoretičara i društvenih mislilaca (Rusoa, Herdera, Fihtea, Šilera pa i Hegela), a kao reakcija na tekovine prosvetiteljstva, Evropom počinju da bujaju nacionalističke ideje. Novo doba je svanulo, i ono će promeniti ne samo prirodu terorizma, već i svet.

Separatizam

Nakon što je nacionalizam nezaustavljivo ušao u političku teoriju i praksu, menjajući distribuciju moći, ne samo van države, već i u njoj, stvoreni su uslovi za dalju diferencijaciju terorističkih grupa.

Pored, dotle dominantnih, revolucionarnih, javljaju se ultradesne (fašističke), i etnoseparatističke grupe. Iako se može staviti prigovor da su i navedene kategorije bliske formi revolucionarnih, one to nisu u svojoj suštini, jer retko koja insistira na promeni društvenog obrasca utemeljenog na ekonomskim odnosima, što jeste prisutno, kod, recimo, anarhista i komunista.

Ove vrste terorističkih pokreta, biće, pre svega, preokupirane ekspanzijom jednog naroda nauštrb drugog, ili pak otcepljenjem i autonomijom određenih regiona, kulturno, verski ili etnički različitih od ostatka države, dok promena svojinskih relacija, neće biti u prvom planu. Separatističkih organizacija koja su primenjivala terorističke metode, ima na svim kontinentima i u velikom broju zemalja – Irska republikanska armija (IRA) u Irskoj, Baskijska domovina i sloboda (ETA), u Španiji, Radnička partija Kurdistana (PKK), na Bliskom istoku, Tamilski tigrovi, u Šri Lanci,  Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), u Srbiji i mnoge druge.

Takođe, u ovom periodu dolazi do sve čvršćeg vezivanja terorističkih i kriminalnih grupa. Trgovina oružjem, narkoticima, belim robljem, ljudskim organima kao i druga krivična dela, bila su svojstvena mnogim teroristima, sve u cilju sticanja finasijskih sredstava za svoju nasilnu političku borbu. Primera takvih organizacija ima više – OVK, Albanska nacionalna armija (ANA), Al Kaida, Islamska država i druge.

Posmatranje razvoja terorizma, ukazuje nam da se, pored ciljeva, vremenom menjala i metodologija delovanja terorista.

Kako je već rečeno, priroda ove vrste asimetrične borbe je nalagala da se vojno superiornom protivniku nanese šteta kroz napad na važne državne figure – političke poglavare, vojne starešine, policijske oficire i tome slično. Jedan od vrlo indikativnih primera u tom pogledu je asasinacija admirala Luisa Karera Blanka, koji je likvidiran od strane baskijske ETE, decembra 1973. godine.

Lista poželjnih meta se, nakon toga, proširila na uticajnije pojedince koji nisu morali biti na visokim pozicijama u hijerarhiji vlasti – na intelektualce, lekare, advokate, službenike, medijske zvezde i tome slično. Kako je, vremenom, postajalo sve teže doći do važnih ljudi, naročito onih na vrhu društvene lestvice, teroristi će sprovoditi neselektivan pristup tokom izvođenja fatalnih napada, i ubijaće civile gde stignu i kako stignu. Dodatni stimulans da svoje delovanje modifikuju, pored objektivnih poteškoća da se do vodećih ljudi država dođe, biće i sve veća snaga medija, koji će izveštavati o svakom napadu, ma gde on bio i nad kim bio izvršen. Time će slati svoju poruku straha i dobijati ustupke od strane država, bez da ubiju vrhovne komandante armija ili guvernere banaka. U opasnosti će biti svi.

Napadaće onda kada to može ostvariti najveći uticaj na javnost: tokom sportskih događaja, verskih praznika, muzičkih okupljanja, a kasnije, neće čekati neki poseban dan. Dovoljan kriterijum će biti broj ljudi, tako da će rizična mesta postati tržni centri, pijace, šetališta, plaže, metroi i druga mesta karakteristična po gužvama. To je ono što možemo videti i danas.

Umesto zaključka…

Kakav će biti epilog borbe protiv terorizma, i da li ćemo ikada doći do epiloga? Optimisti će reći jedno, pesimisti, drugo, ali se stiče utisak da će i jedni i drugi biti potučeni pred nemilosrdnim valom real-politike. Terorizma će biti, dokle god postoji nečiji interes da njega bude. Bujaće i venuće, zavisno od volje one strane ili onih strana, koje učestvuju, delom ili potpuno, u finansijskoj i logističkoj, podršci terorista na nekom području i u nekom, stabilnom ili fragilnom, trenutku. Tome smo svedočili više puta tokom istorije, i to ne samo na prostorima miljama dalekih od Srbije.

S druge strane, ako govorimo o konkretnim metodama borbe protiv terorizma, jasno je da je ključna uloga bezbednosnih službi, zbog prikupljanja, analiziranja i dostavljanja relevantnih podataka o grupama i pojedincima koji gravitiraju ovom delovanju. Tu je od naročite važnosti otkrivanje i presecanje tokova novca iz takozvanih crnih fondova. I ne samo otuda.

Takođe, kako je priroda organizacije i delovanja terorističkih grupa takva da počiva na sistemu “ćelija” – modela koji je težak za detekciju u široj paleti društvenih grupa, ne postoji osposobljenija organizacija u društvu za tu vrstu borbe od profesionalne i funkcionalne službe bezbednosti.

Dalje, svoju ulogu u neposrednoj neutralizaciji terorista imaju specijalne policijske, vojno-policijske i vojne snage. Činjenica je da robusni ratni sistemi imaju malo efekta protiv protivnika koji je uslovno rečeno, nevidljiv, ali je, u krajnjoj liniji, potrebno primeniti silu, a za tako nešto su jedino sposobne oružane snage.

Pored represivnih mera, u kojima sudeluju instance izvršnog dela sistema bezbednosti države, treba sprovoditi i preventivne aktivnosti, ma koliko bilo sumnjičenja u njihovu delotvornost. One podrazumevaju čitav spektar mera koje imaju za cilj kultivizaciju i adaptaciju ljudi, kroz učestvovanje u život i ritam zajednice. Tu svoju ulogu ima porodica, ali i škola, crkva, mediji, lokalna zajednica i tome slično. Može se postaviti pitanje, kako socijalizovati ljude koji jedva krpe kraj s krajem, i koji su svesni nepravde koju podnose, kao i krivca za tu svoju poziciju?

Na to pitanje, nijedna država sveta, nije razvila odgovor.

Pitanje je da li će to ikada i uspeti.

ms Aleksandar Stojanović

Sve priče i eseje Aleksandra Stojanovića, možete pročitati u štampanom izdanju Nove Naše reči.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*