Tanja Mančić, nauspešnija sportistkinja Leskovca

LESKOVAC

Jedna od najuspešnijih sportistkinja Leskovca je svakako stonoteniserka koju svi znaju kao Tanja Mančić. Tatjana Mančić Zdravković u svojoj višedecenijskoj karijeri osvojila je pregršt medalja i priznanja, a na sebe je skrenula pažnju još kao pionirka. Prvi put je zaigrala za reprezentaciju Jugoslavije sa trinaest godina, 1986. i bila član najbolje državne selekcije sve do 2003. U to vreme stonoteniseri su se sa svakog evropskog i svetskog prvenstva redovno vraćali sa medaljama, što jasno pokazuje koliki je kvalitet trebalo imati da bi se došlo do reprezentacije.

POČETAK

Stoni tenis je počela da igra sa osam godina, jer joj je otac bio trener. On se bavio stonim tenisom i kao igrač, uspeo je da dođe do titule najboljeg u užoj Srbiji, ali je Tanjino mišljenje da je mnogo bolji trener nego igrač.

„Dugo sam u ovom sportu, ali nekako to biti igrač ili trener ne mogu da uporedim. Radim i jedno i drugo, ali mi je mnogo teži posao biti trener. To je, ipak, neka odgovornost, trebaš nekog naučiti da igra, stalno mu nalaziti mane, terati ga da što više trenira, čak i kada taj neko osvaja medalje. Opet, svaka medalja i titula te tera da još više radiš, podiže adrenalin u tebi, želju da osvojiš još ovo, pa još ovo… A dovesti nekog do vrha, ko ima samo talenat u početku nije jednostavno. talenat je samo 5-10%, sve ostalo je rad. Kad se danas setim koliko sam ja trenirala, kad vratim film, nije mi jasno kako je moj otac uspeo sve to da iznese na svojim leđima, jer on nije bio samo u stonom tenisu, imao je svoj posao, porodicu… Danas shvatam da to što me je otac uporno terao da treniram je stvorilo ono što sam danas. U početku je bilo i momenata kada sam bila u fazonu „sutra ću to da uradim“, „mora li sada“ i to je trajalo dok nije došla prva titula. Ja sam počela da treniram sa osam godina, 1984. a već 1986. na prvenstvu Srbije sam sa sestrom osvojila zlato! Posle samo dve godine treniranja! Danas za 2-3 godine je teško stvoriti igrača i to samo da krene da igra na turnirima, a kamoli da osvaja medalje! Delom, sad je jasno da sam i bila vanserijski talenat, ali postoji mnogo dece koja su bila veliki talenti, ali nisu ništa uradila…“

RASPAD JUGOSLAVIJE

U trenutku kad je karijera Tanje Mančić krenula izuzetno brzo da se razvija u pozitivnom smislu, desio se rat i raspad Jugoslavije, države čiji je nezamenljivi član polako, ali sigurno postajala.

„Ode Slovenija, Hrvatska, pa Bosna… Na kraju smo ostali kao jedna mala, ali uspešna zemlja. Bilo je početkom 90-ih godina i vreme sankcija, pa nismo mogle da igramo u svojoj zemlji. Stalno smo gostovale, nismo „imali“ svoju zastavu, nego smo igrali pod belom zastavom, bez himne, odnosno igrali smo pod obeležjima Stonoteniske federacije. Meni je to bilo smešno, ne samo meni, nego i ostalima. Staneš na postolje, nema zastave tvoje zemlje… Jasno mi je da je to delo politike, ali politika i sport ne bi trebali da imaju ikakve veze, ne bi trebalo da se sport koristi u političke svrhe. Bilo je, recimo, čudnih situacija. Igrala sam za reprezentaciju Jugoslavije sa Hrvaticom, a sledeće godine ona igra za Hrvatsku, ja za Srbiju (Jugoslaviju). Njima je njihov savez zabranio da nam se jave čak i kada se slučajno sretnemo. I dešavalo se da prođu pored nas kao da se nikad nismo sreli. Mislim da druženje u sportu nikad ne može da izumre, ostaću ja prijatelj sa svima njima, ali, oni su većinom i rasuti po belom svetu… Kad sam igrala u Nemačkoj, zemlji koja nas je bombardovala, prvi naslov koji je bio u nemačkim novinama bio je „Pobedama zaboravlja bombe“!? A ja sam u Nemačku otišla mesec dana posle bombardovanja. Ali, obični ljudi uopšte nemaju pojma šta se nama dešavalo. U suštini odgledaju vesti, na jedno uvo ta vest uđe, na drugo izađe…“

STK „DUBOČICA“

Devedesetih godina Stonoteniserski klub „Dubočica“ je jako dobro stajao, prvenstveno u finansijskom i igračkom smislu. Brzo se prelazilo u više rangove, a vrhunac je bio drugo mesto u sezoni 1995/96.

„Bilo je to lepo vreme, imali smo sponzore, čak sam ja imala svoje lične sponzore. Na žalost, ubrzo pošto sam otišla iz kluba sve se raspalo. Danas više i ne postoji ženska ekipa, a bilo je mnogo dobrih igrača i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Došli smo dotle da se nema ni loptica za trening!“

MEDALjE I KARIJERA

Mančićeva svoju prvu osvojenu medalju smatra i za najvredniju. Bila je prva na Državnom pionirskom prvenstvu u Mariboru 1990., a iste godine je bila i juniorska prvakinja Jugoslavije. To, ali i buduću rezultati su učinili da bude stalno u reprezentaciji. Vrhunac je treće mesto na Evropskom prvenstvu održanom 1992. u Nemačkoj, kao član ekipe Jugoslavije. Od reprezentacije je odustala 2003. godine kada je došlo dotle da mora da iz svog džepa plati učešće na Evropskom prvenstvu.

„Ako ja kao najbolja u tom trenutku, prvakinja države, treba da plaćam put, da savez ne stane iza mene, onda hvala na svemu.“

Igrala je i za ekipe u Nemačkoj (1999.-2001. i 2003.-2006.), Makedoniji (2006.-2008.) i Italiji (2011.-2012.) Prve sezone u Nemačkoj imala skor 24/2, a u Makedoniji je ekipa iz Bitolja sa njom bila dvaput zaredom prvak države. Ujedino se poslednjih godina bavila i trenerskim poslom.

TRENERSKI POZIV

Sa svojim znanjem i iskustvom Tanja Mančić trenutno je u Leskovcu, jer joj je želja da doprinese svom gradu nešto.

„Kao trener sam počela da radim kod nas 2009. Želela sam da probam, ima li smo dobru ekipu… Otišli smo na turnir u Zagreb, gde sam dobila ponudu da odem u Trevizo u Italiji i da tamo budem trener… Finansijski dobra ponuda, tako da sam je prihvatila, još kad se uzme u obzir da sam ovde radila džabe… Poslednjih godina uporedo sam i igrala i bila trener. Imam iza sebe veliko iskustvo, koje želim da prenesem na mlađe. Zato sada pokušavam da pokrenem školu stonog tenisa u okviru STK „Hisar“. Postoje neki razgovori sa lokalnom samoupravom da oni pomognu, s obzirom da zaista pomažu sport u gradu. Moja ideja je da u početku deca ne plaćaju članarinu u klubu, kako bi se što više dece uzrasta 6-8 godina prijavilo. Grad bi trebalo da pokrije te neke osnovne troškove. Realno, stoni tenis je kod nas na sportskim marginama. Nema rezultata, nema nas u medijima i više nikom nismo interesantni. A verujem da može mnogo toga da se pokrene i promeni, da ovaj sport opet donosi medalje našoj zemlji. Kinezi, npr. kao nacija koja je dominantna u stonom tenisu, počinju treninge u četvrtoj godini. Na žalost, moje neko iskustvo, kada sam ovde imala školu stonog tenisa 2009. godine govori i da se način razmišljanja mnogo promenio u odnosu na vreme kad sam ja počinjala. Roditelji me pitaju kakav je ovo sport, kako je plaćen, može li da se živi od toga… Znači, ne gledaju roditelji da svoje dete maknu sa ulice, da ga usmere ka nekim zdravim stilovima života, nego gledaju da profitiraju od svog deteta. Onda odu sa takvim mišljenjem na fudbal, misleći da će tu da zarade, a tamo uspe jedan u milion. Ako i on uspe. Ja ću svoje dete najradije da treniram stoni tenis, nadam se da je „povukao“ na mamu (uz smeh dodajemo i na tetku i dedu).“

STONI TENIS DANAS

Sport koji je Jugoslaviji doneo brojne medalje sa najvećih takmičenja i sport gde je prvi put svirana himna „Bože pravde“ zbog osvojene zlatne medalje Srbije, danas tavori.

„Generalno veoma malo ima interesovanja za stoni tenis“ mišljenje je Tanje Mančić.

„Ovaj sport se smatra izuzetno teškim, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. To je pojedinačni sport gde se najpre uči tehnika i to mimo stola, da bi se kasnije, kada se stane uz sto, mnogo brže savladavali udarci. Ja sam, recimo, na početku karijere trenirala šest meseci, a da nisam stala za sto. (Nešto kao u filmu „Karate Kid“ – prim. I.S.). Današnja deca nemaju strpljenja za to, ona hoće odmah da stanu uz sto. I da ne bi izgubili tu decu, učimo ih stonom tenisu uz sto, a to nema nekog efekta. Tu trpi tehnika, koju je mnogo teško kasnije ispraviti. Generalno decu moramo nečim da motivišemo, ali čime da motivišeš dete koje dve godiner trenira, a kad treba da ode na neki turnir suočimo se sa situacijom da to treba da finansiraju roditelji. Može tako da se ode na jedan ili dva turnira, ali je potrebno mnogo više za neki uspešan razvoj. Na taj način gubimo talentovanu decu i počinjemo da se vrtimo u krug.“

Poslednjih meseci, od kako je Aleksandar Karakašević došao na mesto predsednika Stonotenoskog saveza Srbije situacija se menja na bolje, smatra Mančićeva.

„Mi smo zajedno mnogo toga prošli, paktično smo zajedno ušli u kadetsku reprezentaciju i dobro ga znam. On je sigurno 35 godina u stonom tenisu, bio na pet ili šest Olimpijada. Ima želju i voljku da uradi nešto za stoni tenis i to se primećuje. Na žalost, svi naši reprezentativci igraju u inostranstvu, materijalna kriza je velika.“

Ivan Spirić

1 Trackback / Pingback

  1. Stonoteniserka Tanja Mančić, nauspešnija sportistkinja Leskovca - JUGPRESS

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*