Slava i preslava

LEBANE-BOJNIK

Rano jutro Petrovdana. Preko livada pokrvenih prizemnom koprenom izmaglice u podnožju Radanove planine kreću se manje grupe ljudi, meštana Slišana, Borinca, Majkovca, formirajući kraće kolone prilaskom na oštre uspone Petrove gore. Hodaju u tišini, korakom po kome se poznaju planinci, a koji se nama, poteklim iz ravnice, čini monotonim, sporim.
Na susetu, poznavali se ili ne, pozdravljaju se sa – srećan dan, srećan praznik, – pa nastavljaju put ćutke, progovorivši tek ako se mora. Većini u ruci prigodan štap, da se sa staze oturi busen ispod koga bi mogla biti zmija, ili da posluži kao dragocena treća tačka oslonca kad se zađe na strminu. Na leđima rančevi, ili torbe u drugoj ruci, sa đakonijama i pićem koje će se posuživati tokom slavskog dana.
Negde na polovini uspona, kolone se spajaju na jedinom putu koji će ih odvesti do odredišta ka kome su krenuli – Petrovca, drugog po visini vrha Radana, trigonometra obeleženog sa 1150 metara, tačnije do crkve posvećene svecima Petru i Pavlu, o kojoj se predanjem prenose priče o značaju, i kojih ima taman onoliko koliko Petrova gora ima strana.

 


A Petrova gora je neobična tvorevina prirode ili viših sila koje ne poznajemo. Vis oblikovan skoro kao idealna kupa, „šiljak“, kako ga nazivaju domoroci, na čijem je vrhu mala zaravan, kao rukom srubljena, i na zaravni svetilište, hram danas posvećen dvojici velikih hrišćanskih svetaca, ali, u istinu, starije od ljudskog pamćenja.
• NA VRHU PETROVE GORE…
Izašavši na vrh, ljudi ostavljaju prtljag u kraj i u miru obavljaju kratak obred u crkvi, svako svojom molitvom prizivajući svevišnjeg i svece za pomoć, dobro zdravlje, svoju i sreću porodice.
Saša Radivojević iz Slišana, domaćin slave, sa par svojih prijatelja silazi do žrtvenika isklesanog od monolitne stene u neko praistorijsko doba. Na njemu će, uz kratak obred, žrtvovati najboljeg ovna u kraju, jer tako nalažu paganski običaji snažno zadržani u tradiciji i sećanju naroda ovog kraja.
Sa mojim prijateljem, Živojinom Stefanovićem i njegovom ženom Stankom, prema Petrovoj gori krećemo iz Dobre Vode. Na prvoj raskrsnici pridružujemo se porodici Marković, – domaćin Milun, supruga Sunčica i sin Danijel, – a onda još i Mladen Vujović iz Lebana, na svojoj kroserici. Mladen i ja put nastavljamo na motorima, ostali se smeštaju u „Nivu“, terenca koji jedini može da parira traktorima na šumskim putevima koji presecaju Radan.


Savladavamo prepreke i iznenađenja prelazeći vencem Radana prema Petrovoj gori. Na oko dva kilometra ispod „šiljka“, nestaje i ono malo lošeg šumskog puta, staza se dalje pretvara u nešto slično krčevini. Na „putu“ pomažemo majkovčanima da sa kamena na sred puta smaknu nasukani traktor, par stotina metara ispod vrha ni motorima ne možemo dalje, parkiramo i nastavljamo peške.
Hvatamo onaj ritam kojim hodaju planinci, kozjom stazom prilazimo vrhu, u jednom trenutku se provlačimo između dve stene razmaknute taman toliko da prođe odrastao čovek.
• …POD KROVOM KLJUČARA RAJSKIH VRATA
Na rubu nevelike zaravni prečnika jedva dvadesetak metara, novopodignuta kapija, iznad kapije na dasci ispisano – Crkva Svetog Petra i Pavla, preslava sela Slišane. Levo od ulaza – od oveće stene ko zna kada isklesan žrtvenik, jedinstveni spomenik nekih drugih civilizacija i kultura, kakav se ne može naći na drugim pravoslavnim svetilištima.
U sredini dvorišta – crkva posvećena Svetom Petru i Pavlu, neveliki hram obnovljen u novije vreme i sazidan od kamena, jedinog materijala koga ovde ima u izobilju. Ali, divljenje se rađa onog časa kada se spozna da je ovde, na Petrovac, čovek morao na rukama i leđima da izvuče i malter, i cement, i crep… Čak i vodu da malter napravi. Mesto je ovo na kome grešnom rabu Božjem na pamet padne filozofsko pitanje – šta je to u čoveku što ga motiviše da naum završi uprkos napora koga je svestan?
Unutrašnjost crkve je skromna. Nevelika prostorija je, istovremeno, i priprata, i naos sa katedralom, i oltar sa apsidom, nema ikonostasa, ikone i darovi crkvi okačeni na zidove pojedinačno. Ali, prostor zrači energijom hrama koja mesto i trenutak čini uzvišenim.


Prema predanju, prvobitni hram je bio najverovatnije brvnara podignuta oko stabla, koje joj je i bilo stožer. Čuvajući tradiciju, i novi graditelji su, u nadstrešnici iznad ulaza u crkvu, ostavili „otvor“ kroz koji su „provukli“ stablo stoletne bukve, ostavljajući tako simbolički trag u sećanju na pra-graditelje.
Dvorište omeđeno poređanim krupnim kamenjem, tek da označi rub iza koga je, u većem delu, stenovita, na pojedinim delovima opasna strmina.
Sa ruba dvorišta, jedinstven prizor dokle oko doseže. Na istoku – doline Jablanice i Puste reke kao na dlanu. Onda širina leskovačkog polja, trepere Babička gora i Suva planina na liniji horizonta. Južno, tapiserija do venaca Kukavice i planina koje zadiru u Kosovo. Zapadno, odmah za malo pa ispod litice, zelena dolina, kazan koji počinje sa Majdanom južno, pa preliva preko Gajtanskih vrata na sever. Neposredno ispod litice, zaseoci i mahale Donjeg i Gornjeg Gajtana, naseobine smeštene u sred dna kaldere nekadašnjeg mega-vulkana, čiji se obodi grotla prečnika nekoliko kilometara jasno oslikavaju.
• SEMENIŠTE MITOVA I LEGENDI
U porti crkve, razgovaram sa meštanima tražeći odgovor na pitanje – ko je stariji? Ime Petrova gora i vrh Petrovac, ili hram posvećen Svetom Petru? Ko je kome prilagodio ime, crkva gori, ili gora svecu?
Sagovornici znaju da se radi o starini iz pamtiveka, svako od njih ima svoju verziju o imenu i postanku, svako od njih veze i kiti onako kako su njega učili, svaka priča je sa istim veznim tkivom, ali, opet, različita i… svaka starija od one prethodne. Doseže do grčke Vizantije, do Rimljana, do Tračana, Dardanaca, do Kelta za čije prisustvo na ovim prostorima ima osnova. Planini, kojoj pripada i Petrova gora, ime Radan dali su Kelti, i ono je, na njihovom jeziku, imalo značenje – Dar božiji!
Pričaju mi o čudima koja su se ovde događala, o neobičnim sudbinama ljudi koji su poštovali svetilište ili mu se nečim zamerili. Pričali mi o tome kako jedinstvenim žrtvenikom nisu upravljali ljudi, već se događalo da, na Petrovdan, na neobičnu stenu dođe jelen i sam se žrtvuje, da se to sa životinjama događalo sve dok se, jednom prilikom, nisu umešali ljudi i primenili silu… Od tog časa, kažu, žrtvu prinose jedino ljudi.
U međuvremenu, na padinama ispod crkve okupilo se dvestotinak ljudi, nešto njih razmestilo se među stoletnim bukvama, većina se organizovala oko nečega što bi se moglo nazvati uređenom trpezom, a u stvari se radi o onižem paralelnom podzidu na koji se seda tako da se sa susedom gledate u lice. Između se stavlja hrana i piće, i… svako nudi svakoga.
Nešto iza podneva pečen je i žrtveni ovan na ražnju, odsecaju se komadi mesa i nudi redom…
U maloj porti crkve, igraju se deca. Duboka šuma upija svaki zvuk, iako je broj ljudi popriličan, ne čuje se očekivani žagor. Crkva na zaravni me asocira na nedavno iščitan komad romana Dragana Radovića, u kome je baš ovo mesto bilo centar događanja, pa u mislima improvizujem defile njegovih junaka preko ovog, za njih i nas, svetog mesta. Skloni razmišljanju, potražili bi ovde odgovore. Moj je utisak da sam ovde samo otvorio do tog časa neslućeni ćemer novih pitanja.
Tako zmišljen, kasno popodne silazim niz planinu. Nešto se, ipak, i odredilo. Jasno mi je zašto Petrova gora budi potrebu da o se njoj ispredaju mitovi i legende. Jasno mi je i zašto je bila inspiracija mom drugaru Radoviću, i zašto svako od onih, ko je jednom hodočastio naPetrovac, ima potrebu da ponovo dođe, čim sa njega krene.
Nikola Milićević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*