Skobaljić

LESKOVAC

Šumski su hodnici puni uspomena i strahota. Blizu onog mesta gde korenje južnih planina ne seže u dubinu, nego se širi i razara, nalaze se brojne špilje zaboravljenih užasa, stvari starijih i mračnijih od svih koje su znane pameti našeg doba. Isprva, kada te neobjašnjive sile boraviše tu, skrivene i oprezne, ljudi ih ne uznemiravaše čak ni pomenom njihovog imena. Ćutanje beše trajno, a vremenom, strah izazva zaborav, pa su njihova imena ostala izgubljena u maglama starine i ovih planina. Samo je strah nadživeo vekove. Uspomena na topot konja u udaljenim, vetrovitim predvečerjima i krik lišća koji imitira drevni plač. Tog dana, iz kuće se ne izlazi. Deca se kriju, a konji se namire i očešljaju pažljivije no obično. U zobi i oštrom senu leži nada da će ostati mirni, i da se neće odazvati pozivu gospodara tame i krvavih potkovica.

Sudbina, ili zla sreća, htedoše da se baš na taj zloslutni dan, 1430., u ono doba godine kada zaostali snegovi i rano cveće pokušavaju da utvrde među, u selu, nedaleko od mračnih jama planine, rodi jedan dečak. Uplašena žena beše ta, majka čistog tela i neiskvarenog poštenja, koja na svet donese dete, takva, sama i netaknuta. Njoj, mučenoj i od sveta izopštenoj, jedino društvo behu ribarska mreža i vodeni stvorovi koje hvataše u bistroj, planinskoj vodi. Strašni behu ti dani iščekivanja neizbežnog i neobjašnjivog u svojoj biti i konačnog u svojoj tmini. Detetu, neobičnom jedino po poreklu, ali ne i prema obličju i plaču, uplakana žena dade ime Nikola, po crkvenom ocu, zaštitniku ribara i nejakih. Prezime je već imalo. „Od skobalja se stvori, kao skobalj živi, a mri kako ti suđeno.“ Tako, u planinskom sutonu, na dan kada se verovaše da šumskim stazama tumaraju sledbenici Todora Velikog, svet izrodi najtragičnijeg leskovačkog junaka od starine. Tragičnog, jer je život, vazda na smrt osuđenu epopeju, proživeo u dvadeset i četiri godine. Herojskog, jer ga je dao za više dobro.

Svitanja su svih godina nakon Kosova bila oivičena krvavim izmaglicama oko bregova, pokazatelju zaludnih nadanja i kobi koja je došla po svoje. Dnevna svetlost je pokazivala jednu drugačiju leskovačku stvarnost. Šume se pružahu u svim pravcima, pokrivajući ono što će u nekoj dalekoj budućnosti biti tle povrtnjaka i žita. One vezivahu drevnu Dubočicu sa planinama, na jugu, i onim širom, moravskom površi prema severu. Jedina mesta oslobođena prstiju šuma hrasta i leske, behu ili uz reku, ili uz drum. Na tom, reklo bi se, uzanom prostoru, ljudi su sadili krompir, luk i konoplju. Tu su se napasala stada ovaca i koza. Bogami, grmlje pokraj zemljanog druma, beše idealno i za bande secikesa i silovatelja. Zato, ljudi behu oprezni kada bi radili na njivi. Na reci, čistoj, i u ovom donjem toku, mirnoj, nedaleko od drvene ćuprije, nalaziše se vodenica. Tu su seljaci mleli oskudno žito, a  imućniji trgovci su, sa svojim karavanima magaraca, svraćali da kod vodeničara Zaharija popiju rakiju i stoku napoje. Tom je mršavom čovi sede kose i nemirnih ruku, osim redovnih težaka i povremenih trgovaca, društvo pravio neki kršni mladić rumenih obraza i golemih šaka, u kojima je stalno držao batinu od hrastovine. Kada zime budu oštre, glad prekrije sela, a mraz probudi zlo u ljudima.

Kraj te vodenice, diže se uski i nestabilni most. Tuda, mahom, prolaze pijani sveštenici, gojazni vlastelini i despotove pismonoše. Seljaci radije gaze svežu reku. Bolje to, nego da ičim uvrede moćnije od sebe. Glava se gubi lako, a živeti se mora. Nervoza je velika. Do ovih skrajnutih krajeva srpske despotovine, vesti stižu sporo, a i kada stignu, ne govore se svakom i uglavnom se prećutkuju do zaborava. Zna se samo da Arnauti silne bojeve biju svuda, da su silan zulum učinili čak i onima koji ovladaše plovidbom preko beskrajnih, slanih jezera. Čuju sve to ljudi, čuju, pamte što više pojedinosti, da bi o njima razmislili u tišini vlastite savesti i zabluda. Jedino što se zna, to je da jaram nije daleko, i da sloboda ovih dana ima onaj slatkast ukus, kao jedina preostala kap vode iz vrčaga.

Preko tog mosta, već nekoliko godina, od kako je naučio da hoda, a ubrzo i da trči, prelazi jedan dečak. Slobodno i lako, ovo musavo derište napušta avliju svojih otaca, i preko ćuprije se sjuri do starca Zaharije. Ovom, sirotom i dobrodušnom čoveku, kome sudbina ote ženu i čeljad, dečak slinava nosa i pocepanih čakšira, beše dar starih božanstava. Malog Skobaljića, on je učio da peca, da kratkim kopljem pogađa jarebicu u letu, da se po stenju penje i u žbunju krije. Najviše mu je, pak, pričao priče, zaboravljene i zabranjene. O vukodlacima i vilama, o demonima i noćnim šaputanjima. Nikola je, ipak, najviše voleo onu o kojoj čak i Zaharije nije smeo. Onu, o konjima i ljudima, o stravi koja čoveka preseče i u konjske sapi usadi. Onu, o Todorovim slugama i njihovim moćima. Tu mu je priču vodeničar pričao u delovima, nikad celu i nikad dovršenu. „Kad porasneš, t’d.“- odvraćao bi na nasrtaje dečaka bujne mašte i krupnih očiju.

Tako su godine rane mladosti Nikole Skobaljića prolazile. Pomešan među siromašnim i nemoćnim, rastao je i dobijao na snazi budući Skobalj-vojvoda. Kada je došlo vreme, počeo je da uči mačevanje i rvanje, gađanje praćkom i ciljanje lukom i strelom. Jer, dani su kratki, a sudbina nas nikad ne stigne kada mi to želimo. Prođe vreme lova na divlje veprove po bregovima, vreme vina i seoskih žena, i Skobaljića stiže kob i smrt koja na njoj plovi.

Daleko, preko najdaljih brda i najudaljenijih planina, tamo gde je ove ljude, samo mašta i slutnja odvodila, rešavala se sudbina mnogih naroda i mnogih života. Osmanlije su te 1453. godine osvojili „biser Bosfora“, carski i čvrstim zidinama opasani Konstantinopolj. Carigrad, kako su ga Srbi nazivali, postade središte turskog carstva. Odatle Otomani polaziše u dalja osvajanja i pokoravanja slabašnijih od sebe. Šezdesetak godina od boja na Kosovu, golema sila Arnauta se spremala da još jednom pregazi ravnice Balkana. Despotovina Đurđa Brankovića je bila laka meta.

Sam Branković, vođ vazalne tvorevine, spas od konačnog porobljavanja je video u stranoj pomoći. Bez teških vitezova, husara i mangonela Austrije, nema pobede nad hitronogim konjima janjičara i ozloglašenih anadolskih strelaca. Pregovore sa turskim izaslanstvom, despot je odugovlačio, tražeći bolje rešenje. Zahtev Mehmeda Drugog Osvajača je bio jasan. Treba mu predati Smederevo i Golubac. Za srpsku stvar je ovo bilo neprihvatljivo, pa je zahtev odbijen. Golema vojska je krenula prema Srbiji.

Za to vreme, negde u dubinama šuma oko Dubočice, jačao je i uzdizao se ka moći jedan mladić. Visok, plećat, tvrde brade i grubih šaka, imao je malo sličnosti sa onim detetom koje je prelazilo livade i mostove, trčeći za leptirima, ubijajući zečeve. Jer je sada, Nikola Skobaljić, postao vojskovođa. Zauzeo je mesto za koje je bio rođen. Ušančen u svojoj, novoformiranoj tvrđavi, koju će istorija i potomci upamtiti kao Zelen-grad, stajao je on. Sa krvavom sudbinom u očima, pogleda usmerenog ka brdima koja predstavljaju kapiju ka ravnici i sumornom svetu. Ovde, u Zelen-gradu, život je bio oskudan, ali, koliko-toliko, siguran. Dolina koja se pruža ispod ove tvrđave, ponori hladne, planinske reke, bili su i ponori svake nade. U budućem sukobu, on ima pravo na borbu, ali ne i na pobedu.

Rat je, za njega, bio neizbežan. Neopterećen iluzijama, sa slabom verom u ljude i paktove, on se suprotstavio naređenjima despota Brankovića, koji se sa svojom svitom sklonio u Ugarsku. Sukobiti se sa Turcima, koji su, sudeći po zlim glasovima, bili zverski raspoloženi, bila je stvar obaveze, a ne izbora.

Zima te godine donese strašnu hladnoću, smetove u kojima se konji zaglavljuju i led na reci, koji i najteži pijuk teško probija. Ljudi ćutahu u tišini zimskih noći, krckajući tvrd hleb, umočen u vruću mast. Moliše se bogu, starom ili novom, da se avetinje zimske okanu jadnog naroda, da bikove ne teraju u ludilo, i da kurjake drže podalje od torova. Nakon zime, duge i iscrpljujuće, stiže i sveža prolet, čista i sumorna. Činilo se seljacima da je čitava ova godina naopaka, i da topliji dani, prekasno, dođohu tek početkom leta. Ali i tada, brzo nakon što ljudi počeše da poslove na njivi svršavaju, desi se nova nesreća. Kiše dobovaše besno i uporno, danima i noćima. Bregovi se raskvasiše, a reke podivljaše. Voda poplavi i obrisa onaj uzani pojas njiva, povrtnjaka i livada. Ćupriju odnese, a dotrajalu, nakrivljenu vodenicu, još više sroza i pokunji. Vodeničar Zaharije, odveć mator, bez jednog oka, koje je izgubio tokom prethodnih dana, nesiguran u svoje snage, ali spreman na neizbežno, otpusti momka-batinaša, a na nekog žgoljavog ždrepca natovari ono malo sanduka i haljina što imaše. Za njega u ovoj maglovitoj i zabačenoj kotlini života nema. Nespretnim koracima krenu duž razorenog puta, naslanjajući se na slabašnog konja. Posle nekoliko desetina koraka, još jednom se okrenu u pravcu vodenice i dalekih šuma na planinama iznad.

„Ti poraste, nego što svet do t’d propade.“ Izgovori, kao da ga noge držahu samo dotle. Tada pade mrtav, sa pogledom usmerenim prema onom koga je najviše voleo.

A tamo gore, u šumama, u oblake zaglibljene planine, družina Nikole Skobaljića se spremala za pokret. Bogami, beše tu svakakvih. I kopljanika, i strelaca, pešadije naoružane mačevima i buzdovanima. Behu tu oni koji su posvedočili prolasku previše zima. Ili premalo. Očevi i braća, muževi i sinovi. Svi su se spremali za najveće bitku svojih života.

Pred kraj septembra, te iste godine, vojska Skobalj-vojvode, beše blizu konačnom odredištu. Novo Brdo, osim velikih rudnih bogatstava, koja behu znana Turcima, imaše, zbog svoje pozicije, i veliki strateški značaj. Njegovim kontrolisanjem, Osmanlije bi imali sigurnu bazu za dalje napade na južnu Srbiju, i dalje, za osvajanja gradova dublje u despotovinu.

Sama bitka, pak, ne beše drukčija od mnogih koje se pre i posle vodiše na poljanama ovoga sveta. Mnogo krvi, posečenih udova i smrvljenih kostiju beše tog dana. Smrt izjednači muslimane i hrišćane, strance iz dalekih zemalja, pokazujući im da čoveka u svojoj supstanciji ne čini vera, nego božanska tečnost koja se iz pocepanih vena sliva. Srbi do nogu potukoše Turke. Tvrdi oklopi i ukrašeni jatagani ne behu od pomoći, kada se Skobaljićevi ratnici sručiše očajno i besno, želeći život, umirući za slobodu i svitanja koja vode u istoriju, a ne u okove.

Vest o porazu kod Novog Brda, Turci primiše sa nevericom. Janjoš Hunjadi beše njihova glavna preokupacija i briga, a ne tamo neki, nepoznati, i istorija će pokazati, vazda zapostavljeni ljudi, kojima je zapećak sveta, dom.

Sultan Mehmed Drugi beše modar od besa. Odluči da se sam obračuna sa uzurpatorom Skobaljićem. Tada pokrenu svu svoju silu, i krenu iz Bugarske, u koju beše u tom trenutku ulogoren. Pređe preko Radomira i Ćustendila, gazeći dolinu Južne Morave, jašući ka jugu, prema kotlini omeđenoj sedefnim bregovima i tmurnim planinama.

Turci sejahu strah na svakom koraku. Pališe stogove sena i ambare žita, rušiše sela i konake, silovaše i klaše gde mogaše i kako stigoše. Dubočica, kao i sva despotovina, beše u dimu i čađi i krvi. Obruč oko čete Nikole Skobaljića beše sve uži. Šumske staze im postadoše tesne, a utočišta u krilu planina postadoše hladna i nesigurna. Razdaljina se smanji, a smrt približi.

Novembra, kada prvi snegovi osvanuše na udaljenim vrhovima, i kada vukovi počeše da kolju ovce, tražeći svoj danak, sudariše se dve sile. Bogami, kako su kasnije besedili oni koji su bici svedočili ili o njoj slušali, Turci ne bi pobedili, da su se prethodno sastavile armije Hunjadija i Skobaljića. Tolika je hrabrost bila u Srba, da ona izazva smrt mnogih članova horde iz dubina Anadolije. Ipak, brojnija, opremljenija i uvežbanija vojska Osmanlija odnese prevagu, i Skobaljićeve trupe behu razbijene. Sam Nikola Skobaljić, zajedno sa svojim stricem, beše zarobljen, a potom i nabijen na kolac.

Tako skonča najveći leskovački junak od starine.

U poslednjim trenucima na ovome svetu, do praznog uma Nikole Skobaljića nije dopirala bol zbog krvi i kolca, koji kidaše na nesastavljivo, život u njemu. Nije video vlastitu utrobu, nije osetio pucanje kostiju, nije čuo vrištanje strica.

Pred njegovim čulima su bili prizori i zvuci daleke, tek ozelenele zemlje, pod hitrim svitanjem oštrog, martovskog sunca. Čuo je šum reke koja ponire, zavijanje vukova i let oblaka. Video je podivljale konje, uplašene babe i u sobe skrivenu decu. Todorova subota je.

U ušima mu je odzvanjao topot konja koji se približavaju. Davno iščekivani gospodar tame je stigao.

Više nema nade. On dolazi.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*