Selo Bistrica: Prava planinska lepotica

VLASOTINCE

Planinsko selo Bistrica nekako se isprsilo na 1.343 metara nadmorske visine i dominira svojom lepotom u rubnom delu opštine Crna Trava. Bistrica je selo u kome je vazduh lek, kap vode koju pijete terapija, a u letnjim mesecima odiše posebnom lepotom i blagošću svih onih bistričana koji dođu i provode dane odmora u domovima i ognjištima gde su se rodili.
Samo selo je ušorenog tipa, kuće se nalaze pored glavnog seoskog puta, za razliku od planinskih sela koja se nalaze rasejana po brdima, i prepoznaju se po nazivima svojih mahala.
Nekada se u Bistrici živelo punim životom. Čuvala se stoka, obrađivala imanja, čuvali se konji i sa njima se trgovalo i jahalo po okolnim planinama. Danas toga više nema i Bistrica je doživela sudbinu mnogih sela u Srbiji. Najveći broj bistričana je otišao u Beograd, a nešto malo u ostale gradove Srbije, tako da selo u zimskim danima ima samo dvojicu stanovnika.
Bistrica u letnje dane se nekako podmladi, oživi i postane posebno lepa i dobije nežan sjaj. Svojom okolnim zelenilom i čistotom planinskog vazduha naprosto podmladi sve one koji tada dođu da provedu dane odmora.


Inače, Bistrica je od Vlasotinca udaljena 18 kilometara, čitava deonica puta je asfaltirana i ogrnuta bukovom šumom, i sa mnogo krivina i uspona.
Vrlo je zanimljiva i demografska karta Bistrice posle Drugog svetskog rata, koja pokazuje da je u Bistrici 1948.godine bilo nastanjeno 282 stanovnika, 1953 (278), 1961 (217), 1971 (107), 1981 (459, 1991 (17), 2002 (8).
– Samo zahvaljujući rukovodstvu Puteva Srbije, koji su pokazali izuzetno veliko razumevanje za potrebe naše Bistrice dobili smo asfaltni put do poslednje kuće u našem selu. Ovim još jednom želimo da se zahvalimo tim ljudima za dobročinstvo koje su nam velikodušno učinili. Svake godine, sa suprugom, koga svi znaju kao Mile Smederevac, dolazimo najmanje u tri navrata i ovde provodimo godišnje odmore i slobodne dane. Obavezno smo u Bistrici za seoske litije Svetu Trojicu i Svetog Iliju, kada na obližnjem Čobancu stignu mnogi, koji su se rodili, ili imaju korene iz Bistrice, okolnih sela i mahala, kao i veliki broj Crnotravaca. Posebno me raduje činjenica da i moja deca sa velikom radošću dolaze u naš obnovljeni porodični dom ovde u Bistrici – govori nam ozarenog lica i sa puno ljubavi Jadranka Mitrović koja živi u Beogradu i radi u Studentskom centru, koja je na ulazu u samoj Bistrici renovirala porodičnu kuću svoje majke Slavice i nadenula joj ime vila „Bistrica”, a inače je najzaslužnija što je asfalt stigao u samu Bistricu.
I dok smo se šetali jedinom, i to glavnom ulicom u Bistrici, sa Vladanom Nikolićem, građevinskim inspektorom u opštini Vlasotince, a čiji je otac Rade rođen u Bistrici i glavni organizator posete Bistrici sa svojom ljupkom i elokventnom Dunjom, okolna dvorišta i livade bila su puna dece i odraslih. Čula se graja i vika, a ljudi u svojim dvorištima su uživali u lepoti i miru sela. Nije skoro bilo kuće i dvorišta, a da odatle nije bilo poziva da navratimo na kafu ili rakiju. Ovo drugo bilo bi nam mnogo, da smo svuda navratili.
Ivan od oca Dragiše Milčića, rođen je 1942.godine u Bistrici i tu je živeo do 1955.godine, a sada je žitelj Beograda. Renovirao je svoj porodični dom, gde dolazi kad mu se ukaže prilika, inače, je veoma agilan u svim akcijama uređenja svog rodnog sela.


– Ovde u Bistrici živeo sam i išao u školu do 1955.godine. Sva četiri razreda imala su ukupno, tada u to vreme, između 50 i 60 učenika. Bez obzira što nema dece, u potpunosti smo renovirali školu 2013. godine, a novac su dobrovoljno dali sami bistričani. Život na ovim prostorima odvijao se normalno, a nagli odlazak iz sela počeo je još 1965.godine. U ono vreme obrađivala su se polja, bilo je ječma i raži, i nadaleko poznatog planinskog krompira, od čije prodaje se praktično i živelo – razgovaramo sa Dragišom, po struci građevinskim inženjerom, koji je radio dugo godina u beogradskoj Montažnoj industrijskoj firmi „14 decembar” u Beogradu, a potom je od 1993. do 2013.godine radio sa svojom privatnom firmom u Moskvi. Iz njegovog dvorišta, kao sa osmatračnice, u daljini se vide obronci Suve i Stare planine, tako da još uzvišenijim i lepšim čine predeo gde se skrasila Bistrica.
Kako je to došlo do naglog iseljavanja iz Bistrice ?
– Naši ljudi su pečalbari, i oni nisu mnogo razmišljali kada su krenuli u svet da rade. Sa sobom i u svojoj torbi poneli su samo čekić, visak, fanglu i mistriju. U to vreme bilo je puno posla, a i zidari su bili na ceni i dobro su zarađivali. Mnogi su ostali u Beogradu i mislim da nas je u našem glavnom gradu čak 95 posto, a ovaj manji procenat je u drugim gradovima.
Koliko vas u bude u toku leta u Bistrici ?
– Život se gotovo u sve kuće tokom jula i početkom avgusta vrati. Evo, ove poslednje nedelje jula, 29 kuća je opet oživelo. I tu su čitave porodice od pet do osmoro ih je u svojim domovima. A kad pomnožite sa 29 kuća, ima nas preko 200, kako bi tek to bilo lepo, da nas, je makar, pola od tog broja u toku cele godine.
Nekako, baš, u sredini sela u svoj dom poziva nas i Dobrila Stojičić, koja sa suprugom Ratkom živi u Pančevu. Obukla se u narodnu nošnju svog kraja i sa posebnim žarom nam pokazuje sve starine koje ima u svojoj kući, a to isto čini i suprug Ratko uvodeći nas u podrum.
– Lepo nam je ovde, jedva čekamo priliku da ugrabimo i nađemo se u našoj Bistrici – veli nam Dobrila koja je brzinom munje ispekla domaću ovdašnju banicu sa koprivama. Ko je uzeo jedno parče, ponovio je to nekoliko puta.
I tako šetajući stigosmo do kraja Bistrice. A na kraju kafana. Ali ne „čađava kafana”, već preuređena, i nekad čuvena „Stamenkova kafana” u stilu i arhitekturi kojom je živela punih 150 godina i sada se u njoj u toku leta odmaraju potomci iz porodice starog Milčića.
– Na ovom mestu pre više desetina godina ovde je radila kafana. To je činio moj otac i njegovi preci i kafana je bila puna putnika namernika punih 150 godina – upoznaje nas Stamenko Milčić, koji je došao kao i mnogi u ove letnje dane.
I tako svake godine u toku leta, bistričani se okupe u velikom broju u svojim domovima, a onda 2.avgusta, na praznik Svetog Ilije, odlaze na sabor na planini Čobanac, gde stignu i mnogi Crnotravci, da se vide i da pitaju za zdravlje, a da potom zaigraju u velikom crnotravskom kolu.
Posle provedenih nekoliko časova u Bistrici, sa ljubaznim domaćinima, uverili smo se da je Bistrica pravi raj na zemlji, jer ne postoji drugačiji način da se prenese lepota nepreglednih livada, živopisnih krajolika i mirne i netaknute prirode.
Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Impresije Zorana Radenkovića iz Niša
BISTRICA JE RAJ BOŽJI
U radnoj i turističkoj „inspekciji” u Bistrici, sa nama zajedno, stigao je i Zoran Radenković iz Niša, koji je bio prosto oduševljen prirodnim lepotama Bistrice.
– Malo je reći da je ovde predivno i prelepo. Bistrica je, uistinu, raj božji. Lepota šumom opasnih planina i čist planinski vazduh su velika prirodna dragocenost Bistrice – nije krio oduševljenje Zoran Radenković, koji je, inače, pomoćnik gradonačelnika Niša, zadužen za oblast turizma i komunikacije.

U zimskim danima
ĐORĐE I RADOSLAV JEDINI STANOVNICI BISTRICE
U zimskim danima u Bistrici žive samo Đorđe Nikolić i Radoslav Đorđević. I ne komuniciraju između sebe, jednostavno rečeno ne govore. I nije dobro ulaziti u privatnost pojedinaca, ali, mi, ipak, apelujemo na njih dvojicu da oni međusobno počnu da razgovaraju. Pogotovo što su jedini stanovnici Bistrice u zimskim uslovima.


Noć za uživanje
IMA I ULIČNO OSVETLjENjE
U pojedinim gradovima ima problema sa uličnim osvetljenjima. Negde ga čak i nema, ali zato ga ima u Bistrici. Naravno, bistričani su sami rešili taj problem, opet svojim ličnim sredstvima, a posebno ističu kao glavne u tom poslu Svetislava Dojčinovića i Aleksandra Miladinovića, čiji je doprinos bio izuzetno veliki i prilikom renoviranja škole.

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Ovaj sadržaj je deo projekta koji sufinansira Opština Vlasotince. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*