Sećanje na ratnog veterana

VLASOTINCE

…Ratni vojni invalid Novica Kostić iz Vlasotinca preminuo je 12. decembra od posledica korona virusa. Dan pre no što je otišao u bolnicu, našem novinaru je rekao da ništa od onoga što je tražio, a najpotrebnija mu je bila proteza, nije dobio od države.
Priča o Novici je klasična priča o položaju ljudi koji su postali invalidi u ratu u koji ih je država poslala, a onda su sotali zaboravljeni i bez njene pomoći. Novica je postao medijski poznat kada mu je nekadašnji protivnik, drugi ratni veteran iz Hrvatske, poklonio protezu za nogu koju mu nadležne službe u Srbiji nisu odobravale.
Naš novinar je sa Novicom ovaj razgovor vodio pre no što je preminuo…


Novica Kostić (1960) iz Vlasotinca je ratni vojni 100postotni invalid druge kategorije. Punih šest godina radio je kao autogeni zavarivač u vlasotinačkoj društvenoj firmi „Miloš Dimanić“, od 1985. – do prvih dana oktobra 1991. godine. Svaki dan odlazio je sa radošću na posao što će zaraditi platu i vraćao se kući srećan i zadovoljan što ga kući čekaju najmiliji. A kada se zaratilo i zapucale puške, njegov život potpuno se promenio, promenio se život njegove porodice i recidivi prošlog vremena u velikoj meri stanuju sve ovo vreme u njegovom porodičnom domu povrh Vlasotinca, u delu nekadašnjeg vinogradarskog „Belog kamena”.

  • Na ratište odlazim 8. oktobra 1991. godine u Banjaluku, u sastav Zaječarskog korpusa. Bio sam na ratnom zadatku 4. novembra 1991. godine u izvlačenju ljudstva i mototehnike iz kasarne „Logorište” u Karlovcu. Zapucalo je tog dana sa svih strana i svih oružja, a ja sam
    u pokušaju da pomognem u spašavanju nišandžije, 19-godišnjeg vojnika koji je bio na redovnom služenju vojnog roka, ranjen u tenku od strane ispaljenog projektila „maljutke” koja je jednog trenutka pogodila tenk u kome sam se nalazio. Od tog projektila ispaljenog od strane
    paravojnih jedinica Hrvatske meni je stradala leva noga, koja je pokidana do kolena i došlo je do zapaljenja pojedinih delova tela, odnosno svih nepokrivenih delova tela i to sa opasnim opekotinama.
    Iako sam na sebi imao azbestno odelo, došlo je do ozbiljnih opekotina tamo gde njega nije bilo – priča nam svoju ratnu i ličnu sudbinu Novica Kostić iz Vlasotinca.

• LEČENJE

Teško ranjen i životno ugrožen, Novica je prebačen na lečenje.

  • Naše vojne službe prebacile su me na lečenje u Vojnu bolnicu u Sarajevo, gde su i urađeni prvi operativni zahvati, obrade opekotina, amputacije leve noge do kolena i tek posle 10-12 dana ja se budim iz kome, u kojoj sam praktično bio od samog ranjavanja u tenku. Sve vreme
    nisam bio identifikovan, niko nije znao ko sam i kako se zovem, i tek onda je bila obaveštena moja porodica, koja je već sutradan stigla do mene. Kada su videli u kavom se stanju nalazim, moj otac Milentije nije mogao da me prepozna pa je pomislio da je izgubio sina i da ne mogu da se oporavim od ranjavanja. Moja supruga Borica me prepoznala po tetovaži koju sam imao. Od silnog uzbuđenja ona je pala u nesvest i tog trenutka je dobila ishemiju mozga. pa sada, kao i cela porodica, ima traume zbog svega onoga što me zadesilo prilikom ranjavanja.
  • Posle prvog zbrinjavanja u Vojnoj bolnici u Sarajevu, usledio je prebačaj na VMA u Beograd, potom u Vojnu bolnicu na Karaburmi, a jedno vreme proveo sam u Zavodu za protetiku „Rudo”, gde sam se bogami načekao dok mi nisu urađena neophodna pomagala za moju nogu. U svoj
    porodični dom vratio sam se tek posle nepunih 14 meseca odsustva, tačnije decembra 1992. godine.
    KAKO DA OSTVARI SVOJA PRAVA
  • Ja sam zadnji put 24. aprila 2014. godine dobio protezu, a od tada do danas je prošlo punih sedam godina. Postojećim zakonom je predviđeno da moja proteza treba da ima rok upotrebe pet godina, ali ležište se menja na godinu dana, a ima delova koji treba da budu promenjeni i mnogo ranije i svi ti delovi imaju obično kraći vremenski rok garancije. Već sledeće, 2015. godine, došlo je do pucanja proteze u visini ležišta gde je oslonac i ja sam otišao u Ortopedsku kuću u Nišu gde su mi rekli da uzmem nalog za izmenu ležišta za koje imam pravo. Međutim, sam postupak je dosta komplikovan. Podnosim zahtev Odeljenju za boračku zaštitu u opštini Vlasotince, oni prosleđuju nadležnom republičkom ministarstvu. Ja sam se odazvao pozivu nadležne komisije u Nišu, koja je usvojila moju molbu, jer je postojala opasnost da dođe do novih komplikacija zbog činjenice da pomagalo nije bilo u funkciji. I tu je došlo do takozvanog „Vrzinog kola” i prepirke između pojedinih republičkih organa i lokalne samouprave. A vreme je
    išlo, ono nikako nije bilo moj saveznik. Postojeće proteza je došla do tačke neupotrebljivosti, a čak i povećane opasnosti po deo preostale noge i mogućnosti da izazove neželjene posledice.

POMOĆ – KAD NEĆE SVOJI…

-Jednog dana, sredinom avgusta, poštar brze pošte dostavio mu je paket od nepoznatog pošiljaoca.
Došao čovek i predao mi pošiljku, a ja sam se ne malo iznenadio kada sam video sadržinu pošiljke, a još više me iznenadio predmet pošiljke. Bilo je to stopalo leve noge, koje je meni bilo izuzetno potrebno, jer ono što sam imao bilo je skoro neupotrebljivo za dalju upotrebu. Srce
mi je zaigralo od uzbuđenja i pomisli da neko brine sa strane o meni. Do ovoga je došlo tako, što sam, ja, putem društvene mreže postavio moj problem, ali i koji sam ubrzo i obrisao ne želeći da svojim problemom opterećujem druge. Ali, ovaj čovek, on je inače iz Hrvatske
i bio je učesnik istog rata kao i ja, ali na suprotnoj strani, uočio je to moje postavljenje i moj problem i odmah je reagovao slanjem stopala leve noge za mene.

  • Čuli smi se telefonom i zahvalio sam se na njegovoj brizi i slanju stopala koje sada nosim. Znamo se sada ko smo i šta smo, ali ja moram da poštujem njegovu privatnost, što je bila njegova izričita želja, zbog mogućeg reagovanja pojedinaca putem društvenih mreža. „Ako smo
    bili u ratu neprijatelji, a to nije bila naša želja, zašto sada ne bi smo bili prijatelji“.

(NE)POTREBNA POTVRDA

Da nepostojeći problem treba maksimalno iskomplikovati, izgleda, da je, danas, česta pojava u pojedinim državnim organima. Što bi moralo da bude jednostavno, kad može komplikovano, kaže naš narod. A ova priča potvrđuje tu činjenicu.

  • Pravilnikom o korišćenju pomagala, kako su oni obrazložili, u tački 40, piše da ja moram da dokažem da sam fizički i psihički spreman da koristim predmetno pomagalo, i da ono nije moje, već je vlasništvo nadležnog ministartstva za boračka pitanja. Nikako nisam mogao da nađem organ koji bi mi izdao validnu potvrdu da sam edukovan i da mogu na stručan način da koristim pomagalo, što smatram da je besmisleno od strane organa i odluke koju je potpisao u ime ministarstva njihov službenik, izvesni Milan Popović, – žalio se Novica Kostić na svu
    besmislenost o stručnoj edukaciji korisnika pomagala..

PORODICA NAJVEĆA PODRŠKA

Mnogo muka propatili su najbliži članovi porodice Novice Kostića. Majka Rada je osedela za nekoliko dana kada je ugledala sina, a ništa manje problema nije imao ni otac Milentije.

  • Uz mene su moji najbliži i najrođeniji i oni su moja najveća podrška, supruga Borica, ćerka Emina, sin Danijel, snaja Milica i unučad Miloš i Andrea – ispričao je Novica našem novinaru.

Novice više nema ali ova priča treba da ostane jer svedoči o problemima koje imaju osobe sa invaliditetom ali i o tome da je čovek čovek, bez obzira na to kako se zove i koje nacije i vere bio. I da, onda kad zakažu oni koji treba da pomognu, a država zaboravi na one koji su postali invalidi jer ih je slala u ratove, nadje se neko izdaleka ko to uradi.

…“Ovaj čovek, on je inače iz Hrvatske i bio je učesnik istog rata kao i ja, ali na suprotnoj strani, uočio je to moje postavljanje i moj problem i odmah je reagovao slanjem stopala leve noge za mene.

  • Čuli smi se telefonom i zahvalio sam se na njegovoj brizi i slanju stopala koje sada nosim. Znamo se sada ko smo i šta smo, ali ja moram da poštujem njegovu privatnost, što je bila njegova izričita želja, zbog mogućeg reagovanja pojedinaca putem društvenih mreža. „Ako smo
    bili u ratu neprijatelji, a to nije bila naša želja, zašto sada ne bi smo bili prijatelji“…

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*