San zimske noći

LESKOVAC

Dugo već, južne obode ove naše zemlje, čuva jedna neobična kasaba. Kažu, da se nalazi baš na onom mestu, gde život počinje i završava. Bogami, ljudi svašta pričaju, te ako se prime k znanju pripovesti učenjaka i staraca, poverovalo bi se da je ovaj grad, nastao na temeljima rimskih, dračanskih i slovenskih legija, koje, jedna drugoj, na prostoru leskovačkog petorečja, prosipaše drob. Drugi bi krenuli onom stazom, koja govoriše o borbi nebeskih medveda i bikova, o sukobu toliko krvavom i toliko ludačkom, da se svrši konačnim aktom propadanja, kada jedna medveđa zadnjica pade iz ambisa kosmičkih, ravnajući bregove u kotlinu, stvarajući zaravni za reke, zverinje i ljude, onakve kakve danas znamo.

Priče se nižu u nedogled, ali ne i istine.

A istina je, da je Leskovac nastao onog dana, kada na jednoj klupici u posečenom gradskom parku, polubog Aleksandar upita boginju Jelenu, da ga čeka.

Boginja to odbi, polubog ode u svet, i sve se svrši maštom koja kreira iluziju.

Iluziju grada koji ne postoji.

Sve do ovih dubokih zimskih noći, kada smrznuto paperje rajskih ptica, prekrije bapske skutove i dečije kape, kada studen reže do kostiju, i kada tišina miriše na prošlost.

A prošlosti, bogami, nikad nije manjkalo, u ovoj varoši koja veruje u bajke. Sneg dobuje po raskvašenom trotoaru, po krovovima zgrada i odžacima usnulih domova. Ponoć je. U ovo doba vuka, gradom idu samo oni koji moraju. Ili, skoro, pa moraju.

Oluci orguljaju svoju monotonu idiotariju, remeteći tišinu praznog neba i ovog druma koji, kao da se razbija o daleke padine zavejanih planina. Vozila su retka. Prolaze, čini se, tek da osvetle razrušenu kolibu starog Sime Mlekadžije, čiji je posao razvoženja mleka, poprimio anđeoske razmere. Veternica ogoljuje suštinu, noseći u zimsku noć blatnjavu vodu sa Kukavice, lipsale prasce i arije Alila Frulaša, koji, kao da sluti skorašnji prolazak njegovog ortaka i njegovog krvnika.

Ranko Kočijaš, zvani, Prokleti, unezvereno jurca kasabom, na točkovima fijakera, u nadrealnom prizoru orijentalnog grada u svojoj mladosti, kada tursko još uvek beše glavno. Jurca, u agoniji, među saraje i plotove, kraj ciganskih čadora i jevrejskih dućana, nabijenim drumom, na kome se ocrtavaju konture ludila i smrvljenih dečijih kostiju.

Dalje niz tok, ispod one ćuprije koju Leskovčani znaju kao Viseći most, vidi se senka jedne stare kletve. Nedaleko odatle, još uvek dogorava sveća u časovničarskoj radnji, gde svi satovi idu unazad. Tu je svoju kletvu, ispevao Aćim Novaković Poni, mahniti časovničar, za sve one nesretnike kojima prolaznost beše najveći zulum i najteža smrt.

Ponoćnog šetača, iz uobrazilja vlastitih zapisa, prenu otežano disanje jednog kudravog kera, koji svoju sudbinu, pronađe u gladi i studeni ove zimske noći. Kraj njega, u cepane čerge i stare novine umotan, ležaše Milenko, profesor filozofije u penziji, koji, pak, svoju kob, vezaše za ovog psa koji se spremaše za put u raj.

Kraj njih, kao da još uvek leži pijani Atanasije, koga vino i ciganski muzikanti, držaše u stanju kontrolisanog ludila, čvršće i metodičnije od klasnih razlika, koje ga srozaše na način temeljan koliko i ponižavajuć.

Šetač dolazi do parka, zastajkujući zbog težine snega i beline od koje se ne vidi daleko. Tišina je zaglušujuća, dok božićno osvetljenje i ulične lampe, blede pred silinom bogova.

Kafane su zatvorene, dućani zaključani, te je čovek prepušten svojim patnjama i svojim mislima. A misli su, u mladome srcu, uvek usmerene ka šali i šaljivdžijama.

Hvala bogu, u životu ovog zanesenjaka, takvih ima koliko duša ište.

Recimo, onaj, tupavi nosonja, švaler i raspikuća, koga jedva obuzdaše da vlastitu gusku ne izvede na piće, jer mu u umu odzvanjaše legendarne misli jedne druge budale: „Žena je žena, razmisli malo.“

Ili onaj drugi, koji beše spreman, da za domovinu na frontu krvari. Pod uslovom da na istom, može da nosi svoju omiljenu, pepeljastu košulju i uskratku belu kapu, te da u kaljugama nema buba i drugih opasnih elemenata prirodne konspiracije i nečuvenih zala.

Ili onaj treći, koji svojoj životnoj saputnici, ljubav saopšti na krajnje originalan način. Grudom zemlje u glavu, teledirigovanim hicem sa sto dvadeset i tri metra udaljenosti.

Ili, možda, onaj četvrti, koji beše sklon iću i piću, koliko i šali na svoj račun. Pod uslovom da mu, na radnom mestu, ne tražite da vam skuva čaj. Ili, da ide u kafanu na svega četiri sata. Tad, bogami, hoće i da bije.

Hladnoća lomi volju, dok smrznuti vrat sam traži spas u širinama vlažnog šala i kragne koja predstavlja jalovu utehu na vetrometini leskovačkog sokaka. Samo misao čoveka spasava od surovosti zime i gluvoće vučijeg časa, kada samo aveti Alila Frulaša i Aćima Ponija prave društvo na ovoj zemlji besmisla. Misao na stare dane, na drugove-bitange, i na jedan sasvim dobar život.

A dobar život, rekao bi neko, znači, dobro zdravlje, održivu porodicu i dane sa smislom. Tome bi, neko drugi, pridodao i začine jednog nepresušnog boemisanja, a oni se svode na dobre knjige, drevne kafane i mistične žene.

Zapisa čarobnjaštva, avetinjske mudrosti i dekadentne surovosti; mesta pića i radosti i jednog sasvim određenog, zaborava; bića bez kojih ovaj svet uistinu podseća na hladne, bezizražajne pustopoljine besmisla.

Svega navedenog je bilo i biće: ‘artije koja pamti svet u svojoj mladosti; mehana, u kojima čovek druguje sa Dionisom, grčkim bogom vina; žena, od kojih se uskomešaju strasti vrelih noći i doboši vatrenih srca.

Poput one prve, koja svoju ljubav prema božićnim jutrima usadi u krupne oči svoje naslednice; one druge, čija mudrost i staloženost beše temeljnija od hladnoće zimskog doba; one treće, koja uistinu beše i ostade najčarobniji artefakt bogova, koji ovim svetom hodaše; ili one četvrte, koju ljudi poznavaše po imenu čuvenog praznika radosti i porodične topline.

Sve su tu. I nijedna nije tu.

Sneg zatrpava tragove Siminog bicikla, u večitoj i iskonskoj želji jednog mučenog mlekadžije da radi i zaradi; vetar raznosi pepeo spaljenog Aćima Novakovića, vraćajući ga iz stogodišnjeg mrtvila u kletve novih dana; daleki šum planina i nerazjašnjivih čuda u jazbinama ovoga sveta, maskira ludački vrisak Ranka Prokletog, koji, sam sebi, zbog kajanja, onomad, beše odgrizao prste.

Ledena noć plovi na mutnoj površini reke, pod ćuprijom koja pamti mnogo zima. Ulične lampe gasnu pod navalicom snega koji ne zna za milost. Na sokaku, nema života.

Sem sna jedne zimske noći.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*