Razvoj obaveštajnih službi Srbije (2): Jugoslovenski dosije

Nakon Prvog svetskog rata, Kraljevina Srbija je postala deo zajedničke države sa Hrvatskom, Slovenijom i Crnom Gorom (ta politička tvorevina je tokom godina menjala zvanične nazive, na šta, za potrebe ovog rada, nije nužno precizno hronološki ukazivati). Dakle, počev od 1. decembra 1918., postojala je potreba da se partikularni politički sistemi do tada zasebnih država, integrišu u jedan zajednički sistem. To je, po automatizmu, važilo i za obaveštajno-bezbednosni sistem. Kraljevina Jugoslavija, u to vreme, devastirana ljudskim i materijalnim gubicima, nakon balkanskih, i naročito, Velikog rata, ušla je u fazu institucionalne adaptacije novim uslovima, koji su podrazumevali zemlju tri naroda i jednog kralja. Izazovi sa kojima se susretala tokom postojanja, bili su takvog karaktera da su zahtevali optimalan obaveštajno-bezbednosni rad.

Vrlo brzo nakon stvaranja zajedničke zemlje, na osnovu Uredbe o ustrojstvu Ministarstva unutrašnjih dela od 8. maja 1919. godine formirano je Odeljenje za javnu bezbednost Ministarstva unutrašnjih dela, koje je bilo zaduženo za obavljanje civilnih bezbednosno-obaveštajnih poslova.

Tokom narednih godina, obaveštajno-bezbednosni sistem Kraljevine je više puta reorganizovan. Činile su ga obaveštajne i bezbednosne službe Ministarstva unutrašnjih dela, Ministarstva Vojnog i Mornarice i Ministarstva inostranih poslova. U obaveštajnim i bezbednosnim poslovima, značajno je pomagala Žandarmerija, kao pomoćni rod Vojske, dok je okosnicu Vojnoobaveštajne službe činilo Obaveštajno odeljenje Vrhovne komande Srpske vojske, formirano 1917. godine. U Ministarstvu unutrašnjih dela, koje je 1929. godine promenilo naziv u Ministarstvo unutrašnjih poslova, uspostavljena su četiri odeljenja (Odeljenje za državnu zaštitu, Odeljenje javne bezbednosti, Upravno odeljenje i Odeljenje za samoupravu), koja su se delila na odseke, odeljke i referate.

Novoformirano Odeljenje za državnu zaštitu je od Odeljenja javne bezbednosti, preuzelo staranje o državnoj bezbednosti, kao i za suzbijanje antidržavne propagande, pa je iz tog razloga imalo različite organizacione elemente kako bi tu svoju funkciju implementiralo. Kako se Kraljevina Jugoslavija za sve vreme svoga postojanja, suočavala sa brojnim unutrašnjim nosiocima pretnji (delovanje ustaških, albanskih i komunističkih organizacija, kao i VMRO), te izuzetno turbulentnim trendovima u Evropi (stvaranje Sovjetskog Savezna nakon Oktobarske revolucije, jačanje fašističkih političkih opcija u Nemačkoj i Italiji), može se reći da je ceo obaveštajno-bezbednosni sistem “prve Jugoslavije” bio pod jakim pritiskom. Samo Odeljenje za državnu zaštitu je funkcionisalo sve do Aprilskog rata 1941. godine, koji je označio slom predratnog političkog, a samim tim i bezbednosnog sistema zemlje.

Celokupno međuratno postojanje prve Jugoslavije je bilo determinisano, s jedne strane, željom da se konstituiše zemlja južnih Slovena, što je bio san mnogih generacija tokom 19. veka, a sa druge strane, unutrašnjih strukturalnih slabosti, animoziteta i siromaštva zemlje, koji su bili izvor brojnih bezbednosnih pretnji. Da bi se sa njima adekvatno obračunali, administracija kraljevine je organizovala odseke, odeljenja ili slične delove državnog aparata, zarad obavljanja obaveštajnih i bezbednosnih poslova, što je i doprinelo da se te podceline vremenom afirmišu kao civilne i vojne obaveštajne i kontraobaveštajne službe. Međutim, pravi procvat obaveštajno-bezbednosnih službi je usledio nakon Drugog svetskog rata, kada je komunistička Jugoslavija organizovala vrlo razvijen sistem bezbednosti, u kome su posebno važno mesto imale službe bezbednosti.

“Druga” Jugoslavija

Osnovi bezbednosno-obaveštajne komponente komunističke Jugoslavije postavljeni su za vreme narodnooslobodilačkog rata (1941-1945), koje su normativno zaokružene 13. maja 1944. godine, kada je formirana bezbednosna organizacija pod nazivom Odeljenje za zaštitu naroda – OZN-a.

Novoformirana služba je time preuzela funkcije političke policije i kontrašpijunaže od odgovarajućih obaveštajnih centara, čime su faktički odvojeni od drugih, obaveštajni i bezbednosni poslovi. Stvorena je zasebna obaveštajno-bezbednosna organizacija, u zemlji i inostranstvu, pod neposrednom kontrolom i rukovodstvom Josipa Broza Tita, koja je pored klasičnih obaveštajnih aktivnosti, imala ulogu i jake unutrašnje političke policije.

Delokrug rada OZN-e obuhvatao je obaveštajne poslove prema inostranstvu i neoslobođenoj teritoriji, poslove kontraobaveštajne zaštite oslobođene teritorije i kontraobaveštajni rad u vojsci. OZN-a je bila organizaciono podeljena na 6 odseka: Prvi odsek – obaveštajni, Drugi odsek – kontraobaveštajna služba na oslobođenoj teritoriji, Treći odsek – kontraobaveštajna služba u vojsci, Četvrti odsek – za statistiku i tehniku, Peti odsek – za otkrivanje i suprotstavljanje delovanju stranih službi (od januara 1945.) i Šesti odsek – za kontraobaveštajnu zaštitu saobraćajnih objekata i ustanova u zemlji (od aprila 1945. godine).

Uspostavljanjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1946. godine, formirana je Savezna vlada. U toj vladi profesionalna bezbednosna komponenta nalazila se u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu odbrane. U MUP-u su bile objedinjene državna i javna bezbednost, a nadležnost OZN-e su preuzele dve nove bezbednosno-obaveštajne organizacije – Uprava državne bezbednosti (UDB-a) i Kontraobaveštajna služba Jugoslovenske armije (KOS) u Ministarstvu odbrane.

Dakle, iako je “po zlu čuvena”, OZN-a je imala kratak vek trajanja i vrlo brzo je evoluirala u druge organizacione jedinice, sukcesore.

Uprava državne bezbednosti je do 1952. godine funkcionisala kao vojna služba, da bi 1952. godine, prešla u civilnu formaciju. Bila je ustrojena na principima centralizma i vertikalne povezanosti i odgovornosti. Kao operativna kontraobaveštajna služba, imala je izvršna ovlašćenja, što znači da je vodila uviđaje i istrage protiv počinilaca krivičnih dela protiv naroda i države, težih oblika privrednog kriminaliteta i slično. S druge strane, kao defanzivna i teritorijalna služba bezbednosti, UDB-a je kontraobaveštajno štitila celokupnu teritoriju FNRJ i sve političke strukture države, i to angažovanjem na otkrivanju i onemogućavanju delatnosti stranih obaveštajnih službi i ostvarivanjem uvida u aktivnost stranih diplomatskih predstavništava, kako zapadnih, tako i istočnoevropskih, a pored toga je suzbijala sve oblike delatnosti protiv tzv. unutrašnjeg neprijatelja.

Centralni rukovodeći organ UDB-e bio je u MUP-u FNRJ. U ministarstvima unutrašnjih poslova republika, postojali su organi UDB-e, dok su izvršni organi bili zadejstvovani kao odeljenja za oblasti i srezove. U okviru centralnog rukovodećeg organa UDB-e postojalo je osam odeljenja: obaveštajno (za planiranje i sprovođenje obaveštajne delatnosti prema inostranstvu), političko (za suzbijanje delatnosti unutrašnjeg neprijatelja), kontraobaveštajno (za suzbijanje špijunaže stranih obaveštajnih službi), odeljenje za veze i evidencije, kriptozaštitno odeljenje, odeljenje za zaštitu najviših državnih rukovodilaca, kadrovsko odeljenje i materijalno-finansijsko odeljenje.

Treba istaći da je u vremenu druge Jugoslavije, politički monizam diktirao apsolutnu kontrolu svih državnih organa, a naročito institucija bezbednosti, kako bi se postojeći poredak očuvao i eliminisao reakcioni faktor ideoloških oponenata. To je dovodilo do toga da demokratska civilna kontrola gotovo da nije postojala, pa da su pojedini pripadnici UDB-e maksimalno koristili svoju poziciju, kršeći na taj način ljudska prava i slobode.

Istina, taj trend se nastavio i u kasnijim epohama, a na funkcionisanje obaveštajnog sistema Jugoslavije, veliki uticaj je imao Brionski plenum.

Promene nakon Brionskog plenuma

Promena u organizaciji obaveštajno-bezbednosnog sistema države usledila je 1966. godine, na Brionskom plenumu, događaju koji je, generalno, promenio tok razvoja komunističke Jugoslavije. Tada je ujedno i otpočela reorganizacija UDB-e, pre svega, njenog centralnog rukovodećeg organa.

Donošenjem Osnovnog zakona o unutrašnjim poslovima, formirana je Služba državne bezbednosti (SDB) u okviru Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP). Poslovi državne bezbednosti su decentralizovani i preneti na novoformirane republičke i pokrajinske službe državne bezbednosti, koje su pripadale republičkim, odnosno pokrajinskim sekretarijatima unutrašnjih poslova, a SSUP je njih rad usmeravao, koordinirao i usklađivao.

Služba državne bezbednosti je, u skladu sa Ustavom i zakonima SFRJ, postala stručna služba jedinstvenog sistema bezbednosti i društvene samozaštite u samoupravnom društveno-političkom sistemu SFRJ, nadležna da štiti državnu bezbednost izvršavanjem sledećih zadataka: kontraobaveštajna zaštita vitalnih interesa SFRJ i suprotstavljanje nosiocima ekstremizma i terorizma i ekstremnoj emigraciji poreklom iz Jugoslavije, pružanje stručne i druge pomoći državnim organima i privrednim subjektima u izgradnji i unapređenju društvene samozaštite, pravovremeno izveštavanje odgovarajućih organa federacije o svim pojavama i događajima od interesa za bezbednost države u celini, zaštita bezbednosti jugoslovenskih građana u inostranstvu i organizovanje i neposredno obezbeđivanje određenih ličnosti i objekata.

Ovakve reforme obaveštajno-bezbednosnog sistema su u određenoj meri destabilizovale zemlju, jer je državna bezbednost, shvaćena kao funkcija, preneta na republike, tako da su ministarstva republika bila obaveštajno-bezbednosni sistemi u malom, te nisu bili pod adekvatnom kontrolom od strane viših instanci federacije. To je u neku ruku još jedan od važnih elemenata koji su kumovali raspadu velike zemlje.

Tokom i nakon građanskog rata

Početkom devedesetih godina, došlo je do raspada Jugoslavije, koji je bio praćen krvavim građanskim ratom. Rukovodstvo Srbije i Crne Gore, koje su ostale deo zajedničke države (Savezne Republike Jugoslavije), izvršilo je određene promene u obaveštajno-bezbednosnom sistemu.

U Republici Srbiji je u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, aprila 1992. godine, formiran Resor državne bezbednosti Republike Srbije, na osnovu Zakona o unutrašnjim poslovima i Uredbe o načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mesta u ministarstvima i posebnim organizacijama iz 1991. godine.

Rad centralne obaveštajno-bezbednosne službe u Srbiji tokom devedesetih godina je (s pravom) često kriminalizovan u javnosti, zbog veza koje su pripadnici Resora državne bezbednosti imali sa kriminalcima, političkim ubistvima, i drugim inkriminisanim radnjama.

Delovanje Resora državne bezbednosti je u dodatnoj meri kompromitovano kontroveznom Jedinicom za specijalne operacije, čiji su predvodnici imali jake i dokazane veze sa “podzemljem”.

Resor državne bezbednosti je, nakon petooktobarskih promena, transformisan u Bezbednosno-informativnu agenciju. Zakonom o Bezbednosno-informativnoj agenciji iz 2002. godine, dotadašnji Resor državne bezbednosti je iz okrilja Ministarstva unutrašnjih poslova, izolovan kao specijalizovana agencija Vlade Republike Srbije.

Ipak, zaostavština devedesetih, nesređeno stanje u srpskim službama bezbednosti, u velikoj meri je doprinelo ubistvu premijera Zorana Đinđića, 12. marta 2003. godine. U sistemskom smislu, uloga obaveštajnih kao i bezbednosnih službi je u prikupljanju podataka kako bi se izbeglo strategijsko iznenađenje po državu – kako spolja, tako iznutra. Zbog toga, treba biti realan i istaći da je tog martovskog dana (iako je političkih ubistava bilo i ranije), srpski obaveštajni-bezbednosni sistem dotkao samo dno.

Izmenama predmetnih zakona i izmeštanjem Bezbednosno-informativne agencije iz nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova u zaseban reon autonomije, uobličen je bezbednosno-obaveštajni sistem za naredni period (preciznije, do 2006. godine). On je podrazumevao postojanje jedne civilne, hibridne, bezbednosno-obaveštajne službe (BIA), dve vojne agencije (Vojnoobaveštajne i Vojnobezbednosne agencije) i dve službe pri ministarstvu spoljnih poslova – Služba za istraživanje i dokumentaciju (SIB) i Služba bezbednosti Ministarstva spoljnih poslova.

Nakon raspada zajedničke države, pristupilo se rekonfiguraciji bezbednosno-obaveštajnog sistema, pre svega, kroz usvajanje Zakona o osnovama uređenja službi bezbednosti iz 2007. godine. On je doneo izvesne novine, navodi se na sajtu Centra za istraživanje bezbednosti.

Piše: ms Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*