Priča ratnog veterana: Kad neprijatelj postane prijatelj

VLASOTINCE

Novica Kostić (1960) iz Vlasotinca je stoprocentnog ratni vojni invalid – druge kategorije. I ako je egovoj protezi već dve godine istekao garancijski rok, novo pomagalo ne može još uvek da dobije. U međuvremenu je od bivšeg neprijatelja iz Hrvatske dobio stopalo koje mu sada omogućava da može da hoda.

Mnogo toga neprijatnog izdešavalo se u poslednje vreme na ovim našim prostorima, i ne mali broj je onih kojima su predhodni ratovi doneli samo probleme svake vrste, a najčešće i najviše zdravstvene probleme. Samo onaj koji nije bio direktno učesnik u ratu ne zna šta se sve dešavalo tamo na bojnom polju. Za to vreme dok su oni bili u borbi i na terenu negde u šumi ili u rovu dotle su njegovi kući  roditelji, braća, sestre i supruge brinuli a deca svakodnevno su pitali kada će tata da dođe kući. A odgovora nije bilo, odgovor su bile suze u očima  njegovih najrođenijih, što deca nisu mogla nikako da razumeju. U ratu obično nema pravog pobednika, jer i posle svega dogovor mora da usledi za pregovarčkim stolom uz prisustvo svetskih moćnika. A sve ono što se pre toga dešavalo ide na teret običnog čoveka koji je obukao vojničku uniformu, i koga je država poslala da ratuje. I obično ta država zaboravi na sve te koje je poslala da ratuju i to bude bolno i žalosno kada mnogi od tih junaka nisu u mogućnosti da ostvare neka prava koje im duguje država, jer ih je rat unesrećio i sada su ninvalidi. 
 Novica Kostić (1960) iz Vlasotinca je ratni vojni invalid – 2.kategorije. Punih šest godina radio je kao autogeni zavarivač u vlasotinačkoj društvenoj firmi „Miloš Dimanić”, od 1985 – do prvih dana oktobra.1991.godine. Svaki dan odlazio je sa radošću na posao, što će zaraditi platu,  i vraćao se kući srećan i zadovoljan što ga kući čekaju najmiliji. A kada se zaratilo i zapucale puške njegov život potpuno se promenio, promenio se život njegove porodice i recidivi prošlog vremena u velikoj meri “stanuju” svo ovo vreme u njegovom porodičnom domu povrh Vlasotinca u delu nekadašnjeg vinogradarskog  “Belog kamena”. 
 – Na ratište odlazim 8.oktobra 1991.godine u Banjaluku u sastavu Zaječarskog korpusa. Bio sam na ratnom zadatku 4.novembra 1991.godine u izvlačenju ljudstva i mototehnike iz kasarne “Logorište” u Karlovcu. Zapucalo je tog dana sa svih strana i svih oružja, a ja sam u pokušaju da pomognem u spašavanju nišandžije,  19-godišnjeg vojnika koji je bio na redovnom služenju vojnog roka, ranjen u tenku projektilom “maljutke” koja je jednog trenutka pogodila tenk u kome sam se nalazio.Od tog  projektila ispaljenog  od strane paravajonih jedinica Hrvatske meni je stradala leva noga, koja je pokidana do kolena i došlo je do paljenja pojedinih delova lica, odnosno svih nepokrivenih dela tela sa opasnim opekotinama. I ako sam na sebi imao azbestno odelo došlo je do ozbiljnih opekotina tamo gde njega nije bilo – priča nam svoju ratnu i ličnu sudbinu Novica Kostić iz Vlasotinca.

NNR:- Pošto ste bili teško ranjeni i bili ste životno ugroženi, gde ste bili prebačeni na lečenje ?

  • Naše vojne službe prebacile su me na lečenje u Vojnoj bolnici u Sarajevo, gde su i urađeni prvi operativni zahvati, obrade opekotina, amputacijeleve noge do kolene  i tek posle 10-12 dana ja se budim iz kome, u kojoj sam praktično bio od samog ranjavanja u tenku. Svo vreme niko nisam bio identifikovan, niko nije znao ko sam i kako se zovem i tek onda je bila obaveštena moja porodica, koja je već sutradan stigla do mene. Kada su videli u kavom se stanju nalazim, moj otac Milentije nije mogao da me prepozna pa  je pomislio da je izgubio sina i da ne mogu da se oporavim od ranjavanja. Moja supruga Borica  me prepoznala po tetovaži koju sam imao. Od silnog uzbuđenja ona je pala u nesvest i tog trenutka je dobila ishemiju mozga i sada kao i cela porodica ima traume zbog svega onoga što me zadesilo prilikom ranjavanja.

NNR:- Koliko ste dugo bili u bolnici i kada ste se vratili kući ?

  • Posle prvog zbrinjavanja u Vojnoj bolnici u Sarajevu , usledio je prebačaj na VMA u Beogradu, a potom u Vojnoj bolnici na Karaburmi, a jedno vreme proveo sam u Zavodu za protetiku “Rudo”, gde sam se bogami načekao dok mi nisu urađena neophodna pomagala za moju nogu. U svoj porodični dom vratio sam se tek posle nepunih 14 meseca odsustva, tačnije decembra 1992.godine.  

NNR:- U kom delu se javio problem u ostvarivanju vaših prava kao inavalida druge kategorije i čoveka koji je u ratu ostao bez jedne noge ?

  • Ja sam zadnji put 24.aprila 2014.godine dobio protezu, a od tada do danas je prošlo punih sedam godina. Postojećim zakonom je predviđeno da moja proteza treba da ima rok upotrebe pet godine, ali ležište se menja na godinu dana, a ima delova koji treba da budu promenjeni i mnogo ranije i svi ti delovi imaju  obično kraći vremenski rok garancije. Već sledeće 2015.godine došlo je do pucanja proteze u visini ležišta gde je oslonac, i ja sam otišao u Ortopedsku kuću u Nišu gde su mi rekli da uzmem nalog za izmenu ležište za koje imam pravo. Međutim sam postupak je dosta komplikovan.  Podnosim zahtev Odeljenju za boračku zaštitu u opštini Vlasotince, oni prosleđuju nadležnom republičkom ministarstvu. Ja sam se odazvao pozivu nadležne komisije u Nišu, koja je usvojila moju molbu, jer je postojala opasnost da dođe do novih komplikacija zbog činjenice da pomagalo nije bilo u funkciji. I tu je došlo do takozvanog “vrzinog kola” i prepieke između pojedinih republičkih organa i lokalne samouprave. A vreme je išlo, ono nikako nije bilo moj saveznik. Postojeće proteza je došla do tačke neupotrebljivosti, a čak i povećane opasnosti po deo preostale noge da izazove neželjene posledice. 

NNR:- I jednog dana, sredinom avgusta, poštar brze pošte vam dostavlja paket od vama nepoznatog pošiljaoca. Da li vas je iznenadila prispela pošiljka ?

  • Da, baš tako. Došao čovek i predao mi pošiljku, a ja sam se ne malo iznenadio kada sam video sadržinu pošiljke, a još više me iznenadio predmet pošiljke. Bilo je to stopalo leve noge, koje je meni bilo izuzetno potrebno, jer ono što sam imao bilo je skoro neupotrebljivo za dalju upotrebu. Srce mi je zaigralo od uzbuđenja i pomisli da neko brine sa strane o meni. Do ovoga je došlo tako, što sam, ja, putem društvene mreže postavio moj problem, ali i koji sam ubrzo i obrisao ne želeći da svojim problemom opterećujem druge. Ali, ovaj čovek, on je inače iz Hrvatske i bio je učesnik istog rata kao i ja, uočio je to moje postavljenje i moj problem i odmah je reagovao slanjem stopala leve noge za mene. 

NNR:- Da li ste se možda čuli telefonom ?

  • Čuli smi se, kako da ne i zahvalio sam se na njegovoj brizi i slanju stopla koje sada nosim. Znamo se sada ko smo i šta smo, ali ja moram da poštujem njegovu privatnost, što je bila njegova izričita želja, zbog mogućeg reagovanja pojedinaca putem društvenih mreža. Ako smo bili u ratu neprijatelji, a to nije bila naša želja, zašto sada ne bi smo bili prijatelji rekao mi je u telefonskom razgovoru, moj nekadašnji ratni neprijatelj a sada veliki prijatelj – rekao nam je na kraju razgovora Novica Kostić, ratni vojni invalid iz Vlasotinca.  
     
    (NE)POTREBNA POTVRDA
    Da nepostojeći problem treba maksimalno iskomplikovati, izgleda, da je, danas,  česta pojava u pojedinim državnim organima. Što bi moralo da bude jednostavno, kad može komplikovano, kaže naš narod. A ova priča potvrđuje tu činjenicu. 
     – Pravilnikom o korišćenju pomagala, kako su oni obrazložili, u tački 40, piše da ja moram da dokažem da sam fizički i psihički spreman da koristim predmetno pomagalo, i da ono nije moje, već je vlasništvo nadležnog ministartstva za boračka pitanja. Nikako nisam mogao da nađem organ koji bi mi izdao validnu potvrdu da sam edukovan i da mogu na stručan način da koristim pomagalo, što smatram da je besmisleno od strane organa i odluke koju je potpisao u ime ministarstva njihov službenik izvesni Milan Popović – žali se Novica Kostić na svu besmislenost o stručnoj edukaciji korisnika pomagala..

     

    Najveća podrška porodica
    Mnogo muka propatili su najbliži članovi porodice Novice Kostića. Majka Rada je osedela za nekoliko dana kada je ugledala sina, a ništa manje problema nije imao ni otac Milentije.
  • Uz mene su  moji najbliži i najrođeniji i oni su moja najveća podrška, supruga Borica, ćerka Emina, sin Danijel, snaja Milica i unučad Miloš i Andrea – veli Novica.

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

1 Comment

  1. Занимљива животна прича. Ја сам тек после ратова ступио у контакт са пријатељем из ЈНА, Хрватом. Прво преко фејсбука, а онда и телефоном.
    На жалост, ја сам учествовао у рату на Косову, а он каже да није био учесник рата.
    Оваква реакција човека из Хрватске улива веру у људе, у добронамерност. Свака му част. Показао је велико срце. Бог му узвратио добрим делом.

Odgovori na мики Poništi odgovor

Your email address will not be published.


*