Poslednji majstor-graditelj fabričkih dimnjaka : IZGRADILI SMO POLA ARAPSKOG SVETA

CRNA TRAVA

• Etno kuća u domu Sime Kitanovića u crnotravskom zaseoku „Veljkovci“ podno planine Čemernik krije tajne srpskih graditelja – pečalbara

• Bivši graditelj fabričkih dimnjaka i vodotornjeva, po negdašnjoj Jugoslaviji i šire, Sima Kitanović iz crnotravskog zaseoka Veljkovci podno planine Čemernik rodnu kuću pretvorio u privatni etno-muzej sa jedinom namerom da očuva tradiciju crnotravskih pečalbara.

Zaseok Veljkovci udaljen je nekoliko kilometara od malene varoši Crna Trava, odnosno dobrih sat vremena „muškog“ hoda uz planinu Čemernik.
Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1230 metara opasanoj kanalom koji kroz tunel odvodi vodu Vlasinskog jezera u elektranu „Vrla“.
U zaseoku ima oko dvadesetak kuća, od kojih svega dve kuće imaju stalne žitelje. Veljkovčani se rado vraćaju u rodni zavičaj, tako da uvek iz neke do juče zatvorene kuće pokulja dim iz ognjišta.
„Oganj gaji tradiciju, tradicija gaji pečalbarstvo, pečalbarstvo rađa ljubav, a ljubav stvara neizmerno poštovanje prema vatri koja na ognjištu ne da da utrne tradicija“, stihovi su građevinskog inžinjera i pesnika Slavoljuba Rakića – Paje uklesani čekićem na zidu porodične kuće Kitanovića.
Jedan od onih koji po svaku cenu neda da utihne vatra u crnotravskim planinskim zaseocima je Sima Kitanović, penzionisani pečalbar iz Leskovca, dugogodišnji graditelj fabričkih dimnjaka i vodotornjeva po Jugoslaviji i Bliskom Istoku.


-Izgradili smo pola arapskog sveta i celu Jugoslaviju. Došla su neka čudna vremena da naše dimnjake i vodotornjeve neki ruše zarad nekakvog napredka, – zbori kao za sebe iskusni pečalbar.
Da bi sčuvao uspomenu na čuvene crnotravske pečalbare Sima je uredio svoj rodni dom u etno-kuću i nazvao je „Zavičaj moje duše“. U ovoj kući ima sigurno više od 300 raznih predmeta koji su svakodnevno služili gorštacima u vrletima siromašne Crne Trave. Tu su kantari, razne vrste makaza, železa za konje i magarce, građevinarski alat, kofer oca pečalbara sa kojima je godinama odlazio u pečalbu, mistrije, viskovi, metrovi, preslice i slično.
Tu je i drveni tronožac star oko 80 godina. Kondir kalajisani koji zauzima počasno mesto u stalaži star je oko 200 godina. Tu je šporet na drva napravljen između dva svetska rata, tu su fenjeri, bučke, lampe, činije, tambure, gusle, ćilimi, starinska narodna nošnja, razni nakiti ručno izrađeni od plodova planinskoga bilja i šta sve ne…
Uz čašu prepečenice od divlje kruške „oskoruše“ i planinskoga meda, drušvo Kitanoviću prave brojni gosti iz Leskovca i okolnih mesta koji na putu do Vlasinskog jezera na kratko svrate u ovaj raj na zemlji.
Crna Trava je navodno dobila ime nakon Kosovskog boja. Srpski vlastelin Stevan Musić je, po legendi, pošao na Kosovo Polje sa namerom da pomogne ujaku Lazaru, srpskom knezu, u boju sa Turcima. Greškom zaluta u kanjon reke Vlasine. Opijena mirisom sveže planisnke trave srpska vojska od umora brzo zaspa. Kada se ratnici probudiše sunce je već bilo na zalasku, a boj na Kosovu odavno završen. Onda očajni vlastelin prokune i sebe i ovo mesto: “Crna travo da si mi čemerna…“ Planinu koja nadkriljuje ovu malenu varoš prozvaše Čemernik a naselje u njenom skutu Crna Trava.


Opština Crna Trava danas ukupno ima nepune dve hiljade stanovnika i najmanja je i najsiromašnija opština u republici Srbiji. Crnotravci su raseljeni u sve veće gradove Srbije. U šali kažu da je „Novi Beograd najveće crnotravsko naselje“, u kojem su mnogi pečalbari sledeći primere komuniste Milentija Popovića i drugih značajnih Crnotravca odlazili na kratko, a ostajali zauvek.
Mogao bi Sima satima da nam priča o svojim graditeljskim poduhvatima i ovdašnjim pečalbarima. Sa tugom u glasu priča kada je njegov brat gradeći fabrički dimnjak u Makedoniji napravio prvu, jedinu i nažalost poslednju grešku, i strmoglavio se u ponor.
Priča o srpskom pečalbarstvu sa tugom u glasu, zastajkuje kao da meri svaku svoju reč.
-Mi, građevinci, tri puta merimo, više puta vagamo, pa kako ispadne, – smeje se na svoj račun i račun zavičajne nostalgije, u razgovoru za naš list višestruki udarnik rada Sima Kitanović.
Po završetku srednje Građevinske škole u Crnoj Travi otisnuo se u svet. Najpre u beogradsko preduzeće „Crnotravac“, čiji je stipendista bio, zatim u „Vatrostalnu“ sa kojom je gradio kuvajtske i libijske vodotornjeve, ali i dimnjake najveće petrohemije na obalama reke Odre u Nemačkoj.


-Moj najviši fabrički dimnjak visok je 360 metara, nalazi se u termoelektrani u Trbovlju. U Obrenovcu smo izgradili dimnjak od 300 metara, u Bitolju takođe. U RTB-Boru, paraćinskoj staklari, u Kaknju, Rijeci, Zagrebu, i tako dalje uradio sam stotinak dimnjaka mahom betonskih, ali bilo je i zidanih. Moj brat Jovan bio je majstor na glasu. O njemu je snimljen i film koji je u ondašnjim posleratnim bioskopima prikazivan kao žurnal, a prikazan je i na festivalu u Kanu kao velkiko jugslovensko dokumentarno-filmsko ostvarenje. Izgradio je tolike dimnjake, a život je izgubio sticajem okolnosti prilikom banalne intervencije na dimnjaku toplane,- priča nam Sima Kitanović nevešpto krijući suze.
Onda se otrgne, pa nastavi priču: – kako je ovde u Veljkovcima ne tako davno stigla jedna Valjevčanka u društvu svog prijatelja Škotlanđanina. Nekoliko dana nakon toga javio mu se taj novopečeni prijatelj iz Škotske sa pismom krcatim pohvalama na račun srpske gostoljubivosti.
U lokalnoj samoupravi opštine Crna Trava znaju za Simin višegodišnji muzejski entuzijazam, kažu voleli bi kad bi mogli da mu u tome uvek finasijski pomognu.


Možda je ovo jedinstvena prilika da u ovoj živopisnoj planinsnkoj vrleti, u Crnoj Travi, češće svrate i odgovorni u republičkom ministarstvu kulture, opušteno i sa dobrom namerom, a ne u žurbi kao u vreme izbora….
Dotle naš Sima zimu zimuje u leskovačkoj Radničkoj ulici, u Radničkom naselju u ovom gradu, a gde bi drugde, šetajući psa ljubimca, povremeno se zagledajući u nebo: zima je tek počela, a proleće je još daleko. pa da krene dolinom Vlasine u rodnu Crnu Travu…

Toma Stevanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*