Pas koji je brojao brodove

LESKOVAC

Čoveka muči strah od nepoznatog. Plaše ga daljine, uznemiruju neotkriveni ambisi i neizmerene dubine. Slutnja ga izjeda, nemir ispunjuje ono što priroda ostavlja takvim, čini se, nesavršenim u svojoj savršenosti. Praznine ga teraju na razmišljanje, sanjarenje i zaborav. Takvo je nebo. Takvo je i more.

Plavetnilo guta vidokrug. Voda označava međe čulnoga sveta. Voda, plava, prozračna. Nepobediva.

Nebrojenim eonima, more u čoveku pobuđuje maštu na ujednačen i harmoničan način. Može se reći, nema puno univerzalnijih osećaja poznatih čoveku, od onoga koji se stiče i koji pulsira u morska svitanja ili u mesečini nad pučinom. To mogu samo najsilniji kolosi našeg sveta: vasiona, okean i um.

Morska su svitanja hitra. Nebo se boji šarama vreline i leta brže nego u drugim podnebljima. Galebovi patroliraju priobaljem, love nehatne ribe blizu površine ili skupljaju otpatke iza ribarskih čamaca i krstarica.

Egej je izjutra miran. Površina je pod lenjirom sečena, osim onih tragova koje ostavljaju revnosni ribari i morske ptice. Sparina brzo pobeđuje tanku izmaglicu, a sa tom borbom, koja je unapred predodređena i odlučena, na obalu, usku i bronzanu, počinju da pristižu i ljudi. Roditelji sa pospanom decom i stariji svet. Nameštaju ležaljke i peškire, suncobranima ciljaju užarenu zvezdu, ćuteći i polako. Ulaze u jutarnju, svežu vodu, bude se među talasima i jatima sitnih riba. Žubor vode, tihi glasovi ljudi i spokoj. Nakon ovih vrednih i posvećenih turista, na plažu stižu mladići i devojke, neki zagrljeni, neki mamurni, ali svi optimistični i zadovoljni. Skaču u vodu, prskaju se, galame i smeju. Uživaju u čarima ljubavi i druženja, zaboravni za sve drugo, sem za zadovoljstvo i dane koji su krojeni da u njima čovek, makar za trenutak, bude neko drugi. Stari dremaju pod nakrivljenim suncobranima. Sredovečni parovi razgovaraju sa poznanicima, sa kojima ih je, nakon ko zna koliko godina, spojio odmor.

Deca prevrću vreo pesak, gaze po plićaku, igraju se i vrište.

U vazduhu se oseća miris soli, palminog lišća, kreme za sunčanje i užegle kože. Talasi se obrušavaju na obalu, krune sitno kamenje i retku morsku travu. Kako dan odmiče, toplota i njom izazvana nelagoda pobeđuju sve druge telesne i vantelesne osećaje, terajući ljude na podnevnu dremku, lagani ručak i odmor u hladovini apartmana. Odlaze, zgrčeni zbog crvene, užarene kože, peska koji pršti pod nogama i sunca koje ne deli milost.

Gužva na plaži postaje manja, i tu ostaju, ili oni koji su kasno ustali, pa žele da nadoknade ono što su zorom izgubili, ili oni koji imaju valjane suncobrane i hladne napitke, pa im je podnevna žega podnošljiva. Ostalima, dan biva presečen na pola. Početak drugog poluvremena diktira šetnja sunca po nebu.

Kasnije, nakon što se odmore i osveže, ljudi se vraćaju kupalačkoj rutini. Promena se primećuje i po moru. Izjutra, izrezbareno različitim nijansama plave, zelene i kestenjaste boje, ostavlja utisak nemirne noći i udaljenih vetrova. Sada, nekoliko sati od podneva, more polako pokazuje znake pospanosti i mirnoće. Čini se da su i ljudi takvi. Deca su tiša, stari su mrzovoljniji. Jedino su pijani mladići i devojke u punom naletu. Za njih ne važe pravila treznih. Dok suton, polako, ali

 

sigurno, šamara dnevnu vrelinu, plaža počinje da se prazni, suncobrani iščezavaju, a prodavci krofni, torbi i bedževa, kupe prnje i završavaju sa svojim mukotrpnim poslom.

Baš tada, čini se, svakog dana u istom, tačno određenom trenutku, na peščanu obalu grčkoga kopna stupaju noge jednog neobičnog posetioca. Šape, tačnije. Riđi pas, širokih pleća, umornih udova i tužnog pogleda, bezimen i napušten, svako predvečerje provodi na plaži. Dođe tu, usporeno i mlitavo, kao da svakog dana putuje sa dalekog mesta, da se ovde, kraj mora i talasa, odmori i dočeka zalazak sunca. Kada napokon smesti svoje poprilično teško telo, onda metne glavu na vlažan, lepljiv pesak i gleda u daljinu. Tuga ga, izgleda, obuzima. Ne trepće dok gleda u, za nekog, možda, prozaične prizore. Talase kako krote sunčeve zrake. Ribare dok izvlače mrežu. Nekog momka koji povraća sa palube jedrilice. Devojke kako se smeju. Decu dok plaču.

Na nežnoj sluzokoži nosa, oseća drhtaje vazduha. Vetar struže preko morske površine. Oblaci se predaju zvezdanom nebu. Suncu je dosta svega. Ćuti taj pas, bezimen i napušten, ćuti i gleda u daljinu. Gleda u morsku tminu.

Egej pravda mitsku prošlost, pa se čini da svakog trenutka horizontom treba da prođu jedra Ahila i Agamemnoma, koji u starim danima pođoše u rat zbog jedne žene i jedne legende. Psu do toga nije stalo. Znake živosti ne daje čak ni kada ga neki deran gađa loptom. Malo je sreće u njemu još ostalo. Radost mu pričinjavaju samo malobrojni brodići. Utom se pas trgne, načulji uši i posmatra to milovanje metalnog pramca i vode. Onako uspravljen i namrgođen, podseća na nekog penzionisanog računovođu koji brojkama barata bolje nego vlastitim telom. Kao da svaka barka, stvorena i vožena od strane ljudi, ne predstavlja ništa drugo do jedne iskre u pogledu tog tihog psa. Kao da svaki čamac predstavlja deo njegovog zbira.

Danima već čeka tako, nesrećan i stidljiv, nekoga ili nešto. Vlasnika, koji je otplovio bez njega. Možda, otetu štenad ili utopljenu prijateljicu? Pitanja su bez odgovora, progutana mrakom koji se spušta na morsku obalu. Plaža je skoro sasvim prazna. Ljudi odlaze kućama, da se odmore ili spreme za šetnju, palmama oivičenim kejom. Mesec sija nad Egejom, još jednom osvetljavajući svu veličinu i lepotu mora. Na vlažnom pesku, plimom zapljusnute plaže, još uvek leži pas.

Nezgrapan i težak. Ćutljiv. Završio je sa brojanjem brodova.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*