Obaveštajni rad: Koreni, razvoj i smisao

Piše: ms Aleksandar Stojanović

Prema nekim klasicima političke teorije, ljudska istorija je istorija sukoba. Konfliktne situacije između pojedinaca, a budući da je čovek socijalno biće, i između manjih ili većih društvenih grupa, oduvek su bile karakterna crta našeg postojanja na ovoj planeti. Budući da čoveka od životinje odvaja sposobnost intelektualnog anticipiranja pojava i procesa koji mu se dešavaju, logično je da su ljudi pre samog nasilja, isto u većoj ili manjoj meri, pripremali i planirali.

Naravno, prethodno je teško nedvosmisleno i egzaktno dokazati, naročito kada govorimo o sukobima u davnoj prošlosti kada nije bilo pisanih dokumenata na koje bismo se mogli pozvati. Ipak, osnovano je pretpostaviti da je pre “uzimanja malja” u ruke, čovek o tome prethodno promišljao. Misaoni proces nije bio usmeren samo na sebe i na svoje delanje, već i na akte protivnika.

Upravo se na tom mestu, daleko u istorijskim dubinama, nalazi temelj, vekovima kasnije, institucionalizovane potrebe da se doznaju namere suparničke strane, bila ona pojedinačna država, vojni savez ili možda neka teroristička ili kriminalna organizacija. U želji da se doznaju tajne drugih ljudi, leži rudimentarna psihološka osnova obaveštajnog rada.

Obaveštajni rad je svoje pojavne oblike, metode i tehnike sproveđenja, dakle, svoju fenomenologiju tokom vekova, menjao, u skladu sa širim društvenim, političkim, ekonomskim, tehnološkim i drugim promenama. Ipak, primarni motiv koji je postojao kod prvih obaveštajaca (ili, popularnije rečeno, špijuna), prisutan je i dan-danas. On se ogleda u planiranju, organizovanju i sprovođenju aktivnosti kojima se prikupljaju podaci o neprijateljskoj (ili prijateljskoj) strani.

To je nešto što i danas karakteriše rad obaveštajnih službi.

Stari i srednji vek: Sun Cu i Džingis Kan

Kada govorimo o samom istorijatu obaveštajnog rada, prvi podaci se vežu za 2000. godinu pre nove ere, jer nas na to navodi otkriće glinene pločice koju su arheolozi pronašli u istočnoj Siriji.

Drevni Egipat je, otprilike u tom periodu, postao jedna od kolevki obaveštajnog rada, jer je špijunaža korišćena kao značajna delatnost prvih egipatskih vladara u kontroli činovnika i prikupljanju informacija o prilikama izvan granica carstva. Osim drevnog Egipta, i u drugim civilizacijama se razvijala špijunaža, posebno kod Vavilonaca, Hetita, Feničana i drugih drevnih naroda Sredozemlja. Kraljevi Vavilona su uz običaj slanja poklona egipatskim faraonima, slali i svoje špijune, koji su ih informisali o političkoj klimi u zemlji faraona, navikama faraona, plemenskih starešina, koristeći te informacije u političke svrhe.

Dokaze o obaveštajnoj delatnosti možemo pronaći čak i u verskim knjigama. Tako se često citira deo Biblije u kojem Mojsije, po božjoj zapovesti, šalje uhode u zemlju Hanansku. „I Gospod reče Mojsiju, govoreći: pošalji ljude da uhode zemlju Hanansku, koju ću ja dati sinovima Izrailjevim, po jednog čoveka od svakog plemena otaca njihovih, pošaljite sve glavare među njih. I posla ih Mojsije iz pustinje faraonske po zapovedi Gospodnjoj, i svi ljudi bejahu glavari sinova Izrailjevih…i šaljući da uhode zemlju Hanansku, Mojsije im reče: idite ovuda na jug, pa izađite na goru i vidite zemlju kakva je i kakav narod živi u njoj, da li je jak ili slab, da li je mali ili velik, i kakva je zemlja u kojoj živi, da li je dobra ili rđava, i kakva su mesta u kojima živi, sede li pod šatorima ili u tvrdim gradovima…i kakva je sama zemlja, da li je rodna ili nerodna, ima li u njoj drveta ili nema…”

Obaveštajna delatnost je u ovom periodu bila usmerena na prikupljanje podataka koje je vladar smatrao važnim za svoje vođenje zajednice ili carstva, pri čemu su najvažniju ulogu igrali za to delegirani pojedinci. Iako je još uvek bilo daleko formiranje specijalne službe koja će se na organizovan i sistematičan način baviti prikupljanjem podataka od interesa, to ne znači da obaveštajnom radu nije pristupano ozbiljno, i da se o njemu nije razmišljalo ni govorilo.

U svom delu „Umetnost ratovanja“, drevni kineski vojni teoretičar Sun Cu, poslednje, trinaesto poglavlje, posvećuje „špijunima“. Tako on navodi sledeće: „Kada se pokrene velika vojska i rad oduži unedogled, država će osiromašiti, a narod će biti iscrpljen. Nije čovečan onaj ko se prvo ne obavesti o stanju prilika u neprijateljskoj vojsci i ko svoje obaveštajce dobro ne nagradi…Postoji pet vrsta špijuna: lokalni, unutrašnji, preobraćeni, žrtvovani i preživeli špijuni. Kada svih tih pet vrsta špijuna rade istovremeno, niko im ne može ući u trag – ovakav metod je genijalan i od neprocenjive koristi za svakog vladara. Lokalni špijuni se vrbuju iz redova domaćeg stanovništva. Unutrašnji iz redova neprijateljevih službenih lica. Preobraćeni špijuni se vrbuju među neprijateljskim špijunima. Žrtvovani špijuni su oni kojima dajemo netačne podatke da bismo zaveli neprijateljske špijune. Preživeli špijuni su oni koji se vrate sa podacima“.

Veliki Sun Cu je, pre dve i po hiljade godina, dakle, dao veliki doprinos intelektualnom pozicioniranju obaveštajnog rada u širem spletu pretpostavki za valjano vođenje rata, koji se treba realizovati prateći taoističku pouku o “maksimumu uspeha uz minimum delanja”. To nije moguće ostvariti ukoliko se ne poznaju vlastite snage i snage svojih protivnika. Potonje se jedino može postići angažovanjem špijuna.

Uspon grčke civilizacije ukazuje takođe na razvoj špijunaže, jer su se u sukobima sa neprijateljima oni oslanjali na raznovrsne vojne strategije i špijunažu, posebno na obmane. Antički Rim je takođe zaslužan za razvoj ove delatnosti, naročito u vreme Punskih ratova. Poučeni negativnim iskustvima sa osvajačkih pohoda u Libiji i sukobima protiv Hanibala, Rimljani su počeli organizovanije pristupati špijunaži. Uz klasičnu špijunažu i dezinformisanje, poseban značaj je imala veština šifrovanja tajnih poruka .

U želji da se informišu o, pre svega, vojnoj moći svojih suseda i potencijalnih neprijatelja, vladari su slali naročito talentovane pojedince u izviđanje, kako bi došli do podataka o broju protivničkih vojnika i jedinica, moralu protivničke vojske, slabim tačkama koje je moguće eksploatisati i tome slično. Interesovanje za protivnika je, prevashodno, bilo oslonjeno na želju da se dođe do podataka o njegovoj vojnoj moći.

U tome su se isticali, primera radi, Mongoli pod vođstvom Džingis Kana, koji je veliku pažnju poklanjao odabiru talentovanih i sposobnih pojedinaca za sprovođenje ovih zadataka. Oni su imali višestruku ulogu – prenosili su šifrovane, najčešće, usmene instrukcije udaljenim mongolskim snagama (poruke su najčešće bile u stihovima, da bi ih prenosioci lakše upamtili), zatim, prikupljali su podatke o narodima koji stoje na putu mongolskih osvajanja, dalje, širili su glasine o moći i strahoti mongolskih vojnika, delujući na propagandni, a ponekad i diverzantski način.

Tokom Srednjeg veka, jednu od najvećih zasluga za razvoj obaveštajnih aktivnosti imala je katolička crkva, koja je tokom tog perioda imala zapaženu ulogu ne samo na planu širenja katoličanstva, nego i u svim političkim procesima koji su obeležili evropski prostor tog vremena, koji su imali za cilj potčinjavanje evropskih vladara Vatikanu. Crkva je uvela misionare, koji su uz „svete“ dužnosti sprovodili špijunske i druge tajne aktivnosti (ubistva, zavere), kako bi uticaj katoličanstva podigli na zadovoljavajući nivo.

Stvaranje prvih službi

U toku šesnaestog veka, kada počinju da se stvaraju pretpostavke za formiranje države sa današnjim atributima (podela vlasti, razvoj institucija, država kao nadlična korporacija), uz početke onoga što će istorija upamtiti kao industrijsku revoluciju, počinje da se menja i priroda obaveštajnog rada.

Poseban impuls u tom pogledu, dala je Francuska buržoaska revolucija 1789. godine, kada se počinje sa institucionalizacijom obaveštajnog rada i stvaranjem prvih obaveštajnih službi koje nalikuju današnjim. Tokom čitavog devetnaestog veka, širom Evrope dolazi do ulaganja u stvaranje policijskih, kazneno-popravnih i obaveštajnih institucija, čime se težilo suprotstaviti ideološkoj nepoznanici koja je otprilike u to vreme, kročila na političko scenu. Radilo se o bujanju i širenju nacionalističkih ideja, a kasnije, pokreta.

Vremenom, država i nacionalizmi su napravili fuziju, tako da protivnici policijskih i obaveštajnih jedinica, više nisu bili disidenti ovog pokreta, već su to postale druge strukture.

Sa formalizacijom obaveštajnog rada kroz stvaranje obaveštajnih službi kao integralnog dela državnog aparata, došlo je do dalje diverzifikacije ovih organizacija, te stvaranja kontraobaveštajnih i bezbednosnih službi (o razlikama između njih će biti reči nešto kasnije).

Uspostavljanjem obaveštajnih, kontraobaveštajnih i bezbednosnih službi, napravljeni su temelji obaveštajno-bezbednosnih sistema savremenih država.

O tome će biti reči u nastavku…

Sve priče i eseje Aleksandra Stojanovića čitajte u štampanom izdanju Nove Naše reči.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*