Nova Naša reč – pisani svedok naših dana i reč za buduće generacije

LESKOVAC

     Ako ne zapišemo ono što je bilo danas već sutra nova događanja potisnuće  i oterati u zaborav sve ono što se dogodilo juče. Danas u Leskovcu to čini Nova Naša reč. Dežurni pisani svedok zbivanja – svoj i na svome! Nezavisna pisana reč. Nikome ništa dužna niti zavisna od bilo koga i ni zbot čega. Osim –objektivnom izveštavanju. To je uslov koji čini i temelj postojanja ovog glasila. To je i čini  ono što i jeste – naša reč! Reč koja se čita, čuje, sluša, prenosi i poštuje! Nije da nema primedbi, pa čak i kritičkih reči na ono što piše. Ima, ali i te primedbe su zapravio potvrde objektivnom obaveštavnju čitalaca.
 Nova Naša reč nije glasilo opštine Leskovac, jer opštinska samouprava i nije osnivač ovog nedeljnika. Opštinska samouprava samo povremeno, kada joj je to u interesu zbog stranačkog rejtinga štampa Leskovačnik glasnik, da bi se pohvalila koliko je i šta uradila u interesu svih građana.         
       A kakva se pažnja posvećivala izdavanju novina u Leskovcu iuzmeđu dva svetska rata.     
      Već prva generacija intelektualaca u Starom Lekovcu, za koji dežurni ideološki istoričari tvrde da je u njemu vladao truli kapitalizam – shvatila je značaj izdavanja novina i časopisa i potrebe da se zapiše ono što se događa danas da bi oni koji će doći sutra znali šta je bilo nekada. U tome su imali potporu i opštinskih vlasti i industrijalaca.Nije  mali broj istoričara i ne samo njih koji  gotovo svakodnevne dolaze u Zavičajno odelenje Narodne biblioteke i prelistavaju novine, časopise i knjige tragajući za podacima iz svih oblasti života i delovanja u onim davnim vremenima. I nađu ono za čim tragaju jer su iz tih dalekih godina ostali novinski zapisi.
    Imao sam tu sreću da sam pre dosta godina u jednom podrumu među bačenim stručnim knjigama iz oblasti medicine naišao i na knjigu SPOMENICA posvećena pedesetogodišnjici oslobođenja Leskovca od Turaka 1877. i shvatio da istorija Leskovca ne počinje od ulaska ,,oslobodioca'' u Leskovac, od sedam ofanziva, Čeda nacije  i HEROJIMA čijim smo imenima okitili nazive naših ulica. Ti ideološki nazivi još uvek su tu kao znamenja da znamo ko nas je oslobodio.
 Ljudima u Starom Leskovcu nisu bili potrebni heroji po kojima bi svojim ulicama i sokacima davali ime. Ali su zato svi znali da je Leskovac jednom i zauvek samo jednom  oslobođen - od Turaka. A da je u ostalim slučajevima oslobađan kada su i svi drugi u svetu slavili oslobođenje i zajedničku pobedu u ratu protiv zajeničkog neprijatelja – fašističke Nemačke. 
Istine radi treba reći da je od kapitalnog značaja ,,Leskovački zbornik'' za čije pokretanje i izdavanje treba zahvaliti Hranislavu Rakiću, istoričaru i nekadašnjem direktoru Narodnog muzeja. Leskovački zbornik decenijama okuplja naučnike i sve  one koji se bave istraživanjima i to objave na stranicama ovog časopisa. Njihovi naučni radovi  zaista su veliki beleg i istorijsko bogatstvo i današnjih i budućih generacija. Svoje radove ovde je objavio i Hranislav Rakić, koji je i pokrenuo njegovo izdavanje.   Ali, ,Leskovački zbornik''izlazi periodično. To je i razumljivo ako se zna da pisanje naučnih radova podrazumeva duga i mukotrpna istraživanja. 

       Danas u Leskovcu izlazi samo jedan list – Nova Naša reč.  Uz velike materijalne probleme i pravo je čudo – i da postoji! Aktuelna vlast se, čini se, i ne brine zbog toga. A i zašto bi brinula kad nije – njen osnivač! Onda kada misli da je to potrebno – opštinska samouprava odštampa svoj ,,Leskovački glasnik''  i obavesti građane o velikim rezultatima koje postiže na privrednom, kulturnom i svim  drugim oblastima života i rada. Naravno, list se građanima deli – besplatno!   
   A šta je sa – intelektualcima za koje se tvrdi,  i to s pravom, da treba da brinu o kulturnoj baštini sredine u kojoj žive?   Intelektualaca siurno ima  i u sadašnjem užem miljeu opštinske vlasti   i u odborničkim klupama, ali su, čini se,  preslabi - i njihov glas i njihova reč!. 
   A kakva se pažnja posvećivala izdavanju novina  u trulom kapitalističkom Leskovcu kada je, budimo iskreni, bilo mnogo nepismenih, a vrlo mali boj intelektualaca. Grad je, podsetimo se, bio mali i imao nešto preko 15 hiljada stanovnika.
Poznati istoričar Sergije Dimitrijević je o tome ostavio ovaj zapis: 

„U posleratnom periodu, od 1921 do 1922. godine, izlazio je pedagoški časopis ,,Školski pokret”. Uređivao ga je Mita Dimitrijević. Iste godine, 1921. pokrenut je Leskovački glasnik. U početku izdavao ga je Tihomir Ilić ( industrijalac ). Docnije, list je prešao u vlasništvo Trgovačke omladine. Leskovački glasnik i danas izlazi pod uredništvom Sretena Dinića. Bavi se gotogo isključivo lokalnim pitanjima. Nakon sedam godina, 1928. u Leskovcu su osnovana još četiri lista: Leskovački privrednik, čiji je urednik bio Dragutin Todorović, zatim Selo pod uredništvom Bogoljuba Gorunovića, Sport, koji je uređivao Mihajlo Nikolić i Narodni prosvetitelj čiji je poslednji urednik bio Sreten Dinić. U 1933. godini pokrenuta su dva nova lista: Novosti, urednik Vojislav Vuksanović i Nedeljne novine, urednik Jovan Jovanović Abraš…”
Posle svih tih godina i kasnijih decenija u Leskovcu danas, uz velike materijalne probleme izlazi samo – Nova naša reč – kao jedina reč koju pišemo za generacije koje će istraživati šta smo to mi radili tamo neke 2020. godine..

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*