Nacija i nacionalizam (5): Vreme globalizacije

Piše: ms Aleksandar Stojanović

Na živote ljudi su, oduvek, delovale manifestne, a još češće, latentne sile koje su ih usmeravale u određenom pravcu, terajući ih da se datoj konstelaciji odnosa, prilagode u što većoj meri, zarad njihovog održanja i napretka. Najmoćniji vektor, koji ljudsko ponašanje artikuliše na određeni način, bez sumnje predstavlja ideologija, odnosno, dominantni ideološki obrazac, koji svoje prste meša u svaki aspekt čovekovog života.

Naravno, živimo u vremenu u kome će i vrapci na grani sa neskrivenim samopouzdanjem izjaviti da se prethodna konstatacija možda mogla primeniti i odnositi na prethodne vremenske epohe, pošto je ideologija, kao koncept, nedvosmisleno vezivno tkivo istorijskih događaja i planetarnog bipolarizma u vremenu Hladnog rata, te da se ni pod razno ne može praktično verifikovati danas. Međutim, moram da razočaram i te iste nabeđene vrapce, kao i sve one koji u tu prijemčivu, ali apsolutno neutemeljenu maksimu, i dalje veruju.

Savremeni svet ni pod razno nije dezideologizovano vreme. Zapravo, sama retorika koja je stavljena u funkciju plasiranja ideja o tome „kako danas ne postoje ideologije“, i sama pripada jasnom ideološkom diskursu, sa evidentnom namerom da nas na perfidan način navede na zaključak kako živimo u svetu oslobođenom svih dogmi, te da je, kao takav, evolutivni vrhunac posle kojeg sledi sunovrat u Hobsovo prirodno stanje. To ni teorijski, ni praktično, jednostavno nije tačno. Možda najbolji, svima lako razumljivi dokaz u prilog tezi da je ideologija danas, možda i jača nego ikad, predstavlja sam proces globalizacije, odnosno, globalizam, kao intelektualna nadgradnja ovog procesa.

Globalizacija, koju teoretičari definišu na različite načine, zavisno od pristupa, analitičkih nivoa, kao i apostrofiranja ili negiranja značaja nekih njenih partikularnih elemenata, u najkraćem, predstavlja planetarni proces povezivanja različitih naddržavnih, državnih, sub-državnih i nedržavnih subjekata u mrežu međusobne zavisnosti, po osi kapitala, informacija, bezbednosti, kulture i drugo. Do njene aktuelizacije je došlo nakon sloma Sovjetskog Saveza, i ona predstavlja neodvojivi deo političke stvarnosti i dan – danas. Uzimajući u obzir dominantni smisao globalnog povezivanja, koji se pre svega ogleda u uklanjanju svih prepreka međunarodnoj fluktuaciji novca, roba, usluga i ljudi, nije teško zaključiti da istorijsko podudaranje ovog procesa i ekspanzija i primena neoliberalnih ideja, nikako nije stvar slučajnosti.

Kako je već istaknuto u prethodnom delu rada, neoliberali su vrlo intenzivno širili vlastite opservacije o savremenom svetu kao svetu individualaca, individualaca koji treba da se na slobodnom, deregulisanom tržištu, snađu, i da svojim uspehom ili neuspehom u tržišnoj utakmici, odrede svoju vrednost i svoje mesto u hijerarhiji međuljudskih odnosa. Ostvarivanje profita se predstavlja kao jasan cilj, čemu sve ostalo treba da bude podređeno. Tako se, makar, praktično verifikuju ideje Fridmana i Hajeka. Kako je profit vrhovni cilj, sve ostalo, treba da tome bude podređeno – život, zdravlje, solidarnost, tradicija…

U uslovima odsustva bipolarne planetarne konstrukcije, otvorila su se vrata ostvarivanju profita širom planete, bez straha od „crvenog zla sa Istoka“. Otvaranje ili delimična suspenzija granica, harmonizacija standarda, zakonodavstva i propisa, privatizacija javnih preduzeća i društvene imovine, prepuštanje vlastite radne snage na milost i nemilost stranim investitorima, enormna koncetracija finansijske moći u rukama oligarhijskih struktura – tako je na najnižem, operativnom nivou, izgledala globalizacija u poslednjih tridesetak godina.

Samo povezivanje, trgovina i saradnja između zemalja, naravno, nije otpočelo sa globalizacijom i u tom nekom smislu, ne radi se o istorijskoj pojavi revolucionarnog karaktera. Ono što je izdvaja od drugih sličnih procesa, jeste to što predstavlja posledicu promene distribucije moći u planetarnom geopolitičkom poretku – sprovodi se pod čvrstim vođstvom Amerike. Ovo nikako ne znači da su Sjedinjene Države prvi istorijski poznati i priznati hegemon, kao ni da su prethodni bili „male mace“, ali se čini da SAD koriste sve moguće mehanizme kako bi globalizacija bila sprovedena na najefikasniji mogući način. Naravno, na način koji će „svetskom policajcu“ i njegovim saveznicima, najviše odgovarati.

To se jasno vidi iz pojava i procesa različitog zahvata kojima smo svi mi svedoci. Kreiranje „Novog svetskog poretka“ je američka opsesija zadnjih tridesetak godina, a u tom poretku, iz američkog ugla, postoji jedna zemlja koja treba da bude na čelu kolone, i jedan ideološki, ekonomski i kulturološki obrazac koji treba prihvatiti. Oko toga, u redovima hladoratovskog pobednika i njegovih saveznika, izgleda da još uvek nema spora, makar ne oko temeljnih dogmi.  Problem su oni drugi. 

„Oni drugi“

Na navedeni način operacionalizovanu globalizaciju, nisu svi dočekali oberučke. Vrlo brzo je, čak i najnaivnijim strukturama, postalo jasno da savremeni svet ni pod razno ne gravitira Fukujaminom „kraju istorije“. Interes, bio on finansijski, politički ili bezbednosni, na vrlo jasan način izranja iz opore, sladunjave priče o miru, stabilnosti i saradnji svih zemalja sveta. Reakcije na takvo, de facto, stanje, bile su različite – od onih koji su ga pravdali, delom ili u potpunosti, preko onih koji su ga ignorisali, do onih drugih, koji mu se na teorijskom i praktičnom planu, protive.

 Posmatrano iz ugla geopolitike, poslednje navedeni mogu pripadati kontinentalističkoj školi geopolitičke misli. Za njih, globalizacija je eufemizam za vesternizaciju, odnosno, amerikanizaciju ostatka sveta, i protiv nje se treba boriti iniciranjem saveza na kontinentalnim blokovima, pre svega, Evrope i Azije. Vezu njihovih opservacija i nacionalizma je možda previše smelo dovesti u istu ravan, ali samo spuštanje linije razmatranja sa globalnog, na regionalni nivo, predstavlja jasan putokaz u kom pravcu se to kreće.

Završava se onamo odakle je i počelo – na nivou pojedinačnih država. Arogantni stav Zapada prema drugim, „necivilizovanim i nedemokratskim zemljama“, standardizacija ekonomija, nacionalnih politika, odbrane, ogoljena i surova borba za geopolitičke pravce, uništavanje čitavih regiona, nametanje vlastitih kulturnih obrazaca – sve su to nasumične faze jednog vrlo sistematičnog i jasno kanalisanog procesa. Procesa koji, samom težnjom ka standardizaciji različitih aspekata života, možda ne podseća u potpunosti na više puta pominjano prosvetiteljstvo, ali koji, u savremenom dobu, ima sličnu istorijsku ulogu – generiše reakciju kroz formiranje afirmativnih pogleda na vlastitu zajednicu, i državu, a posledično tome, (prikriven ili otvoren), negativan pogled na druge zajednice i države.

Tom linijom razmišljanja, antiglobalizam i nacionalizam, iako dva fenomena koja nemaju mnogo dodirnih tačaka u svojoj genezi, odjednom imaju dosta zajedničkih odlika i u savremenom svetu, smatram da se ne mogu posmatrati izolovano. Paradoksalni trend praktičnog slabljenja moći država (zbog podrivanja suverenosti, koje (podrivanje) predstavlja pretpostavku globalne trgovine i povezivanja), s jedne strane, i jačanje moći grupacija desnog centra političkog spektra u mnogim savremenim državama, sa druge strane, jasno govori u prilog istorijskoj činjenici da država i nacija nisu jedno te isto, kao i da njihove sudbine mogu krenuti različitim stazama. Veliki broj uticajnih teoretičara danas smatra da će moć država slabiti sve više. Nisu tako sigurni kada je u pitanju snaga nacionalizma.

Iz ugla Amerike, teorijske zavrzlame su drugorazredna stvar. „Oni drugi“ su sve one „propale, diktatorske, kriminalne, terorističke i genocidne“ države (bivši američki predsednici Klinton i Buš, kao i sadašnji, Tramp, redom su koristili navedene epitete), koje „ubijaju, proganjaju i muče svoj narod, sponzorišu terorizam, kontrolišu tržište droge, ugrožavaju ljudska prava“ – tako bi, makar, izgledalo neslavno objašnjenje američkih birokrata. Realnost je nešto drugo. Protivnik je svako onaj ko se usprotivi predvodničkoj, mesijanskoj ulozi hegemona, te onaj ko ugrožava njegove geopolitičke, finansijske i druge interese. SR Jugoslavija, Avganistan, Irak, Iran, Severna Koreja, Kuba, Venecuela, Kina – samo su neke od sadašnjih i bivših zemalja koje su osetile oštricu supersile. Kako su te mere uticale na ekspanziju nacionalističkog sentimenta u ovim zemljama, mislim da je suvišno i elaborirati. Dovoljno je pogledati rezultate anketnog ispitivanja javnog mnjenja. Nacionalizam se ponovo javlja kao zgodna tvđava za one koji bi da se sakriju od bespoštednosti i besmisla neoliberalnog sveta. Tako nacionalizam, čini se, deluje prema spolja.

Zarad kompletne slike, pored nacionalističkog delanja egzogene prirode, valja istaći i neke činjenice njegove endogene strane, odnosno, kako se on u sadašnjem trenutku manifestuje unutar država, iako je razdvajanje spoljne i unutrašnje strane ovog fenomena moguće učiniti uslovno, i samo iz didaktičkih razloga.

Separatizam

Kada je u vreme Versajskog mira, tadašnji američki predsednik Vudrou Vilson, inicirao ideju o pravu naroda da odlučuje u čijim će granicama živeti, otvorena je separatistička Pandorina kutija. Vrlo brzo, u godinama koje su razdvajale dva velika rata, kolonijalni svet je pao na kolena, stvaranjem novih, suverenih država na teritorijama nekadašnjih carstava. Sličan, premda slabiji, trend je nastavljen i nakon Drugog svetskog rata, formiranjem novih zemalja, pre svega, u Africi. Kako je dvadeseti vek išao svojim tokom, separatističke težnje su u mnogim delovima sveta postale nova stvarnost, i nešto na šta se mora računati.

Pravo naroda na samoopredeljenje, kao novije pravo, počelo je da odnosi prevagu u mnogim krajevima, nauštrb starog, vestfalskog, o nepovredivosti granica i pravu država na suverenitet i integritet. Dominantni motiv najvećeg broja separatističkih pokreta je stvaranje zasebne suverene države, kao i zahtev za pripajanjem nekoj drugoj susednoj zemlji. U korenu tih intencija je bio i ostao nacionalizam sa svojim raznovrsnim indikatorima – separatističke organizacije su na temelju verske, jezičke, kulturne ili druge osobenosti, zahtevali zasebnu državu u kojoj bi, gelnerovski, „političke i etničke granice bile kongruentne“.

Takvi zahtevi, različitim intenzitetom i učestalošću, pojavljuju se širom sveta – u Kanadi (Kvebek), Velikoj Britaniji (Irska, Škotska), Francuskoj (Korzika), Španiji (Katalonija i Andaluzija), Srbiji (Kosovo), kao i u Gruziji, Azerbejdžanu, Rusiji, Kini, Šri Lanci, Indiji i mnogim drugim zemljama.

Često se dešava da separatistički zahtevi preuzmu odoru terorizma (ili borbe za oslobođenje, zavisno od perspektive) – onoga trenutka kada se asimetrična borba sa zvaničnom vlašću, sa zelenog stola, prenese na ulicu. Toga smo svi svesni u ovim danima, a trendovi su takvi, da će budućnost takođe biti oivičena „krvavim granicama“.

Mimo eskalacije nacionalističkog sentimenta u formi neke vrste konkretnog teritorijalnog zahteva, krvnu sliku nacionalizma unutar države i društva, treba posmatrati i u kontekstu prisutnosti i legitimiteta radikalnih desničarskih organizacija. Ni po toj osnovi, stanje u mnogim zemljama nije obećavajuće – stranke desnog centra su diljem zapadnog sveta vrlo važan faktor u kreiranju državne politike i društvene klime, a ako se izvuče makar jedan koristan zaključak iz ove serije eseja, onda on glasi da to može predstavljati problem po više osnova.

Aktuelizacija mekih pretnji bezbednosti, poput migracija i epidemija, u kombinaciji sa jasno uočljivim društvenim disproporcijama u pogledu raspodele društvenog bogatstva, podgrejani nacionalističkom retorikom – sve to može, i već predstavlja pretnju bezbednosti ljudi, grupa, pa i država. Masovne migracije koje su na delu poslednjih godina, kao i pandemija koronavirusa, koja još uvek nije rekla svoju završnu reč, uporno promovisanu ideju o „svetskoj solidarnosti“, stavljaju na ozbiljan test. Prvi rezultati nisu naročito ohrabrujući.

Ksenofobija i fašizam se vraćaju na velika vrata u svet dvadeset i prvog veka, a etnocentrizam polako, ali sigurno, gura pod tepih izlizane floskule o mirnom suživotu svih zemalja sveta.

Arogancija najmoćnijih društvenih struktura na Istoku i Zapadu, beda „siromašnog Juga“, koji počinje da se širi u obliku evidentne klasne polarizacije u svim zemljama sveta, sveprožimajuća netolerancija, otuđenost, usamljenost i besmisao mnogih pojava današnjice – sve te pojave različitog nivoa, mogu uticati i uticaće na svet sutrašnjice.

Zaključak

Na osnovu svega što je u ovoj raspravi rečeno, jednostavan i kratak zaključak, nije lako doneti. Nacionalizam, sa nacijama, kao svojim proizvodom, deo je političke stvarnosti, praktično, od dana Francuske revolucije, iako su koreni za njegovu afirmaciju, postavljeni i pre toga, zahvaljujući spletu istorijskih okolnosti, koje su stimulativno delovale na društevene mislioce i teoretičare, o kojima je već bilo reči. Na svom putu da postane ono što predstavlja danas, nacionalizam se susreo sa državom, političkim entitetom koji je do devetnaestog veka, već imao zacementiranu poziciju u društvenoj stvarnosti. Kohabitacija nacionalizma i države, koja je usledila nakon inicijalnog perioda nepoverenja, kvalitativno je promenila obe strane, stvarajući na taj način političku leguru koja je promenila tok istorije.

Kada govorimo o nacionalizmu u savremenom dobu, ovo pitanje treba posmatrati kroz kontekst savremenih globalnih pomeranja u domenu privrede, bezbednosti, telekomunikacija, ali i kulture – kontekst, čiji su temelji postavljeni još u vreme hladnoratovskog nadmetanja, ali koji je zaživeo intenzivnije i sveobuhvatnije nakon pada Berlinskog zida.

Globalizacija je promenila svačije živote, u većoj ili manjoj meri, pa je tako uticala i na razvojni put nacionalizma i na njegovu adaptaciju postojećim uslovima. Kao proces u čijoj osnovi leže neoliberalne ideje tržišnog povezivanja i deregulacije, globalizacija, otkriva ambivalentnu prirodu pozicije nacionalizma u savremenom svetu – s jedne strane, računajući na veliki mobilizatorski potencijal nacionalističkih ideja, neoliberali od njih ne odustaju, te ih uporno, ruku pod ruku, sa globalističkim, plasiraju svetskom javnom mnjenju, a sa druge strane, anti-globalisti, koji vrlo lako postanu (ili ostanu) i tvrdi nacionalisti, nacionalizam vide kao idejni obrazac na čijem temelju treba graditi tvrđavu protivljenja globalizmu. Iz te paradoksalne pozicije koju nacionalizam zauzima danas, proizilazi i još veća konfuzija u elaboraciji argumenata na koje se pozivaju nacionalisti u svojoj retorici, koja i inače nije bila čvrsto utemeljena. To je ono na šta ukazuje teorija. Šta na to sve ima da kaže praksa?

Savremena društvena stvarnost je takva da u sebi inkorporira vrednosni sistem dominantnog ideološkog obrasca, kombinovan sa inherentnim karakteristikama regionalnih, nacionalnih i lokalnih zajednica – bilo oni kulturološke, verske ili neke druge prirode. Ono što se javlja kao najmanji zajednički sadržilac svih tih zasebnih slučajeva, jeste, s jedne strane, komodifikacija svakog aspekta života (sve ima svoju tržišnu vrednost), sve izraženiji socijalni jaz između bogate manjine i siromašne većine, i sa druge strane, vrlo izražena deprivacija životnog smisla za ogroman broj ljudi. Mnogima je postalo jasno da novac ne može da bude jedini cilj u životu, makar ne u onoj meri koja je potrebna da čovekovu dušu, um i telo, holistički, ispuni zadovoljstvom.

Upravo na tragu besmisla nemilosrdne trke za ostvarivanje profita, tokom koje zaboravljamo i na same sebe, a kamoli na druge, rađa se famozna pojava društvene otuđenosti, kao tangenta koja veže svaku tačku planetarne neoliberalne kružnice. Ima puno dokaza za ovu tvrdnju.

Na tragu akumuliranog nezadovoljstva zbog sveta koji je postavljen na nepravednim principima, otuđeni, sluđeni i izgubljeni pojedinac, u našem dobu, traži utehu, smisao, ili put. Put za kanalisanje nataloženog nezadovoljstva koje je, što endogene, što egzogene prirode, ali koje nesavladivom žestinom prodire kroz sve društvene pore, a u budućnosti, to će činiti još intenzivnije.

Na tom mestu se rađa šansa da prijemčive ideje nacionalizma nastave svoj rast i svoju horizontalnu proliferaciju. Taj proces će se nastaviti i u budućnosti, sve do one tačke kada će implodirati ili eksplodirati. Implodirati, jer postoji šansa da se uruši iznutra. Eksplodirati, na način suviše strašan da bi se spominjao.

Savremena civilizacija je obeležena sve izraženijim podelama. Sve većem broju ljudi postaje jasno da su međunarodni, regionalni, nacionalni, politički, ekonomski i bezbednosni sistemi, truli, i da se principi po kojima funkcionišu, moraju menjati. Naravno, tu su i oni prvi, povlašćeni i uticajni, kojima promena distribucije moći u vremenu i prostoru, nikako ne odgovara. Na međi tih dveju volja, biće izgrađena budućnost. Psihologija nas uči da kad se sudare dve jake volje, dolazi do varničenja.

Ko može kontrolisati i artikulisati nataloženi bes? Odgovor na to pitanje pruža više od dvesta godina duga istorija jedne šokantne političke konstante. Nacionalizma.

1 Comment

  1. Znalački odlično napisan tekst, bravo! Ovoj zemlji treba tone ovakvih tekstova koji prodiru u suštinu problema i gde čitalac zapravo treba da upotrebi mozak da bi razumeo. Ovaj tekst je samo još jedan dokaz da se do pravog znanja ne može stići prečicom već mora da se uloži trud i vreme da se razume i nauči.
    Kao neko ko se ovom temom stručno bavi, mogu samo da kažem da je analiza odlična i da zahtevam još ovakvih tekstova, samo nastavite da pružate prave informacije!

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*