Na vratima Valhale

LESKOVAC

Početkom te decenije, čast je bačena pod noge. 

Galop ratnih konja i bezumnih ljudi se uzdizao i zahuktavalo. Vihor rata se osećao u vazduhu i, iako niko nije verovao, zemlju i narode u njoj su pohodili Jahači zla. Ne mogu i ne želim ih nazivati Apokalipsom.

Ona pripoveda o kraju, ja, kao hroničar svog vremena, pripovedam o ljudima koji su se svojim nesalomivim srcem i voljom za istinom i pravdom, izdigli iznad svih pijedestala. 

Njih, kao istinu, pamti samo (još) nebo. Njihova srca kucaju kao ogromni časovnik vremena, prelazeći most preko večnosti, da nas u usamljenim noćima, i trenucima poraženog straha, podsećaki da oni bdiju nad nama. 

Oni su ljudi-bogovi. 

Oni nam ulivaju poslednji borbeni poklič Spartanaca i podsećanje da mala grupa ljudi, kao srž – Torov čekić, razbijaju zid tame i slavom iznose svetlost na površinu. 

Vetrovi (promena) mogu duvati, vatre mogu pokušati da sagore srce, brana može podleći da u naletu stihije besa zbriše sve, tama može pokušati da vlada, ali niko na svetu ne može (nam) oduzeti  dan večnosti. 

U tom danu, gde dan zamenjuje noć, kada se bitka za razum uznese sa bojnog polja na zemlji ka bojnom polju na nebu, samo hrabrima se otvara put ka Valhali. 

Svi mi ostali, vojnici iz istog stroja, stajemo mirno, ne bojeći se neprijateljskog galopa i smrtonisnih koplja, jer nas njihova istina – smrt, na bojnom polju neba, podsećaju za šta se kalio Vojnik od Časti. 

Po prvi put, reću ću: “Ja znam”, i teško mi pada to što nisam imao tu čast  da tog dana, na tom aerodromu, stanem uz padobranskog brata i služim njemu, narodu i otadžbini, pod kupolom beretke. 

Ne želim da mi nebo oprosti. 

Jer znam da mi on oprašta. 

Posvećeno palom padobranskom bratu na aerodromu Zemunik, Hrvatska, 3. februara 1992, koji sada stoji na vratima Valhale –

ČASNO: 

Potporučniku Zoranu Zoniću. 

63. Padobranska brigada. 

Negde u Vremenu

Goran Todorović – Faca

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*