Multipolarni svet 21. veka

Piše: Aleksandar Stojanović

Pad Berlinskog zida je simbol urušavanja dotadašnjeg sveta. Ideološka polarizovanost i vrednosni kontrast SAD-a i SSSR-a su ustupili mesto dobu unipolarizma. SAD je (p)ostala jedina svetska supersila. Verovalo se da su dani sučeljavanja, trke i propagande bili završeni. Za neke teoretičare, poput Frensisa Fukujame, krah realsocijalizma je predstavljao i kraj istorije antagonizama. Za druge, poput Samjuela Hantingtona, otvorio je put sukobu civilizacija na kulturološkim i religijskim osnovama. Treći su u završetku Hladnog rata videli početak globalnih pomeranja, trgovinske razmene, slobodnog tržišta i stvaranja svetske države.

Političari svih geopolitičkih igrača su kalkulisali, tragajući za svojim mestom u novom poretku. SAD su se pripremale za godine u kojima treba apsolutno implementirati projekat „Novog svetskog poretka“, ideje koja figurira kao presudna za opstanak Amerike na vrhu piramide moći. Cilj je bio jasan: sprečiti jačanje potencijalnih konkurenata. Metode su još jasnije – svi mogući institucionalni i vanistitucionalni mehanizmi.

Ažurnošću, nemilosrdnošću i oportunizmom, SAD su u „Hladni mir“ uplovile brodom dominacije i intervencionizma u svetskim razmerama. Potonji je bio naročito aktuelan nakon 11.septembra. 2001. Saveznici sa ove strane Atlantika su, uglavnom, bespogovorno slušali direktive „globalnog šerifa“. Sve do 2003. godine i odbijanja Nemačke i Francuske da učestvuju u invaziji na Irak. Zemlje koje čine nukleus EU su osporile pravo hegemonu na intervenciju. Taj trenutak možemo označiti kao klicu nastanka multipolarizma u novom milenijumu.

MOGUĆI SCENARIJI

Moć dirigovanja svetskim tokovima u budućnosti neće biti ekskluzivno pravo jedne države. Zemlje sa rapidnim rastom uticaja, one koje moć temelje na privrednoj ekspanziji, vojnoj sili i demografskoj eksploziji, prete da postanu ravnopravan takmac Sjedinjenim Američkim Državama. Nisu retka predviđanja da će svet ne tako daleke budućnosti biti sličan onom iz predratnog perioda, kada je bilo više, gotovo identično snažnih zemalja. Razlika u korist SAD-a će u početku biti opipljiva, pre svega zbog vakuuma kroz koji su mnoge zemlje prošle prilikom tranzicije nakon 9. novembra 1989. godine. U prilog scenariju o nastanku više poluga moći, išao bi eventualni prekid partnerstva između SAD i Evropske unije.

Kina je najozbiljniji kandidat da krajem druge, a već u trećoj deceniji 21. veka ozbiljno ugrozi, ako ne i nadmaši ekonomsku superiornost Sjedinjenih Država, i pored toga što je u ovoj istočnoazijskoj zemlji primetna disproporcionalnost između broja stanovnika i prirodnih resursa. Pored nje, perspektivnu budućnost ima i Japan, tehnološki superioran takmičar u međunarodnoj areni, koji i pored starog stanovništva i ograničenja u vidu zavisnosti od uvoza hrane i energenata, može značajno uticati na konture sutrašnjeg dana.

Indija, druga najmnogoljudnija zemlja na planeti ima procentualno, ogroman broj mladih ljudi, koji mogu biti generator razvoja ove velike zemlje, te mogu kompenzovati nedostatke u vidu separatističkih žarišta, poput onih u Kašmiru.
Rusija, država naslednik nekada moćnog SSSR-a, pokazuje znake oporavka u godinama na početku 21. veka. Prošlo je vreme Jeljcina i ekonomskog genocida, karakterističnog za početak devedesetih godina. Najveća zemlja na svetu se polako, ali sigurno, vraća na poziciju nekoga čije je mišljenje bitno i pored evidentnih problema u Čečeniji, a ovih dana, i u Ukrajini. Na kraju, Rusija je država koja ima najveći nuklearni arsenal na svetu.

Treba spomenuti i države Evrope, Nemačku, Francusku i Veliku Britaniju, tradicionalno bitne figure u svetskom šahu, iako je njihov položaj i status uzdrman iznutra – malim prirodnim priraštajem i intenzivnim imigriranjem ljudi drugačijih verskih i kulturnih normi od onih tipičnih za sredinu u koju dolaze. To predstavlja problem svoje vrste. Važnu ulogu u svetskom geopolitičkom poretku igraće i Indonezija, Južna Koreja i Brazil, mnogoljudne i ekspanzivne ekonomije, koje trenutno imaju status regionalnih sila.

ŠTA DONOSI SUTRA

U takvom svetu, biće neophodna, više nego ikada, briga o međunarodnoj bezbednosti, a ekonomske veze i povezanost između sila će dobiti jednu potpuno novu dimenziju po stepenu važnosti. Politika ravnoteža sile, kao teorija po kojoj je za održavanje međunarodnog mira i bezbednosti, potrebno postojanje više stubova moći, tako da nijedan od njih neće biti u stanju da dominira nad ostalima, takođe će doživeti praktičnu verifikaciju. Multipolarni poredak, će neminovno, dovesti do usložnjavanja međunarodnih odnosa, pa će i geopolitičke aspiracije zemalja pretrpeti određenje korekcije: biće neophodno podneti žrtvu u pogledu prilagođavanja nacionalnih interesa jedne zemlje sa drugom. Koliko god postojanje više međusobno ravnopravnih zemalja zvuči ohrabrujuće, ako se oslonimo na istoriju i iskustva iz starih dana, može se videti da je multipolarnost tipična za period neposredno nakon velikog sukoba: kako miris i sećanje na strahote rata slabi, tako se pojavljuju zemlje nezadovoljne postojećom hijerarhijom. Po zlu je čuven primer Nemačke, koja je vrlo brzo nakon Versajskog mira revitalizovala snage i usmerila svoju politiku u pravcu revanšizma i „zadovoljenja pravde“, što je rezultovalo izbijanjem još većeg rata svetskih razmera.

Generator sukoba između zemalja jeste inkompatibilnost interesa. Suverene zemlje teže da osiguraju svoju bezbednost, da uvećaju svoja ekonomska dobra (i jedno i drugo se ostvaruje kontrolom prostora), a često i da na međunarodnoj sceni steknu ugled i poštovanje kakvo misle da zaslužuju.

U globalnom poretku koji tek treba da se ostvari, biće učestale konfrontacije na ekonomskom planu. Iako postoji mogućnost da neke od najmoćnijih zemalja budu vojni saveznici, opravdana je pretpostavka da će biti rivali u ekonomskom aspektu. SAD, Japan, Kina, koliko god bili u prihvatljivim odnosima što se tiče bezbednosne politike, biće međusobno suprotstavljeni na svetskom tržištu. Svoje „prste“ će u tom sukobu umešati i Rusija, koja je u usponu, ali i Indija i Južna Koreja, zemlje koje ekonomski rapidno rastu. Do tenzija je došlo i unutar NATO-a 2003. godine, kada su SAD krenule u još jednu bitku u okviru „svetskog rata protiv terorizma“. Izvršena je invazija na Irak. Francuska i Nemačka su odbile da učestvuju u tom avanturističkom poduhvatu Amerikanaca. Sukob u Iraku nije doneo ništa dobro: nije rešen problem terorizma, destabilizovan je čitav region Bliskog istoka, i veliki broj ljudi je izgubio živote zbog jedne loše politike.

Izvor: pixabay.com

PRIRODNI RESURSI – NUKLEUS RATOVA

Ekonomija, politika i vojna sila čine neraskidivo jedinstvo. Zemlja je moćna ukoliko ima snažnu i rastuću ekonomiju, mudre političare i silnu vojsku, za slučaj da prethodna dva aspekta zakažu. Međutim, čini se da ekonomski aspekt odnosi prevagu. Borba za prirodna bogatstva, do sada za, pre svega, neobnovljive izvore energije (nafta i gas), koja su difuzno rasprostranjena širom globusa, stvara tenziju, koja će se sa ekonomskog, preći na politički, a zatim i na vojni plan. Sukob za prirodna bogatstva čini nukleus brojnih ratova između velikih zemalja. Novi „hladni“ rat bi mogao da izbije između bilo kog para dominantnih zemalja sutrašnjice, naravno, u slučaju da problem nije moguće rešiti na način koji bi istim tim zemljama više odgovarao.

Kako sprečiti ostvarenje sumornih slutnji? Odgovori na to pitanje mogu biti različiti. Jedan od njih jeste u održavanju još uvek aktuelnog poretka unilateralizma, u kom dominira jedna zemlja. Ta zemlja (danas Sjedinjene Države) s jedne strane, ima opciju da vodi umerenu politiku hegemona, koja podrazumeva, uslovno rečeno, politiku umerenog intervencionizma: da štiti samo one najvažnije interese van svojih granica, i da bude moderator kriznih situacija između zavađenih zemalja. Ekstremna verzija, koja je, čini se, tipična za američku politiku ovih dana, jeste intervencionizam na svakom mogućem mestu i u svakoj situaciji, širom sveta, tako da je opravdan epitet „svetskog policajca“, koji SAD često nose. Takva spoljna politika Sjedinjenih Država je potpunosti u skladu sa Bušovom doktrinom, po kojoj, Amerika nije bilo koja zemlja, već najmoćnija država koja se pojavila od perioda Rima, pa kao takva ima pravo da oblikuje svet po svojim merilima i interesima. Kao supersila, koja dominira kada su u pitanju privredna moć i izdvajanja za usavršavanje naoružanja i tehnološka istraživanja, SAD trenutno mogu da vode politiku relativno nezavisnu od drugih, međutim, postavlja se pitanje, još koliko dugo.

Antiamerikanizam buja u zemljama širom sveta, sve je više antiglobalista, a malo je onih koji i dalje smatraju da su SAD zaista takav, samoproklamovani, epicentar slobode i demokratije. Kao rezultat te težnje Amerike da monopolizuje sva dešavanja pod nebesima, dovele su i dovodiće do povezivanja zemalja na regionalnom planu.

• SAVET BEZBEDNOSTI I NjEGOVI MANDATI

Od kraja Drugog svetskog rata do dana današnjeg, na delu je princip kolektivne bezbednosti, gde Savet bezbednosti UN ima mandat da sudi i prosuđuje, ali koji suštinski funkcioniše po jednostavnom geslu: „neprijatelj moga prijatelja je moj neprijatelj“. Stvoren je formiranjem OUN, međunarodne organizacije koja je, zbog činjenice da je ništa drugo do instrument SAD, izneverila svoju primarnu ulogu, a ona je u održavanju mira i bezbednosti u svetu, u sprečavanju sukoba. Tačno je da već sedamdeset godina čovečanstvo nije doživelo „tektonska pomeranja“ izazvana svetskim ratom, ali šta to vredi kada je približno isti broj poginulih u regionalnim sukobima koji su se dešavali za poslednjih sedam decenija kao u Velikom ratu.

Budućnost svetskog mira, a bogami, uzimajući u obzir nuklearni arsenal koji poseduju najmoćnije sile, i budućnost sveta, zavisi od onih koji se nalaze na vrhu svetskog geopolitičkog poretka. Od toga kako će SAD, Rusija, Kina, Japan, Indija, EU, Brazil i druge zemlje koje su već na vrhu ili to pretenduju da budu, videti svoje ekonomske, vojne i političke interese, umnogome zavisi sutrašnji dan. Proliferacija oružja za masovno uništenje, tako često korišćena sintagma za označavanje najveće pretnje čovečanstvu, uglavnom se koristi kada se govori o zemljama koje su problematične po američke interese. Pri tom, SAD ne odustaju od visokih godišnjih izdataka za potrebe vojske i odbrane, za usavršavanje perfidnijeg i destruktivnijeg oružja, koje je tako neophodno da bi se „necivilizovanim“ zemljama i njihovim građanima pokazala definicija američke demokratije i ljudskih prava. Svedoci su, nekada narodi Koreje i Vijetnama, a danas ljudi na Bliskom istoku.

PLANETA – DOM SVIH LjUDI

Kakva god bila konstelacija snaga u međunarodnoj političkoj areni, obični ljudi uglavnom ne prolaze dobro. Ratove, recesiju, krizu sistema vrednosti, najviše osete oni koji se najmanje pitaju. Tako je bilo, a nažalost, ako se postojeći trend nastavi, tako će i biti. Iz ovog ugla, očekivanja da će jednom svanuti drugačiji svet, svet bez podela i razaranja su naivna i detinjasta. Zato treba živeti u realnosti. Ali to ne znači da ne treba težiti promeni. Možda i nemamo pravo na pobedu, ali pravo na nadu nam niko ne može oduzeti. Nadu da će neka buduća generacija uspeti da ljudski život projektuje kao najvažniji geopolitički cilj, da humanocentrizam napokon ne bude podređen državocentrizamu, i da koegzistiranje u duhu poštovanja i tolerancije bude nešto što se ne dovodi u pitanje. Ovaj svet je dom svih nas, i za njega se treba boriti.

Više o svetskoj geopolitici i bezbednosti, čitajte ovde.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*