LESKOVAC
Uveče, moj drug otac je otvarao vratanca i na škiljavom svetlu koje je dopiralo iz šporeta iz knjige Srpske junačke pesme čitao pesme o Kraljeviću Marku. Pošto je „narodni neprijatelj kralj Petar drugi, naše kraljče koje se sada lomata u Londonu, izdao svoj narod i kukavički pobegao u Englesku i odneo sa sobom svo zlato i druga narodna bogatstva'', otac je zaključavao vrata, zatvarao prozor i navlačio zavesu da njegovo čitanje ne bi slučajno izašlo na ulicu i do ušiju Seleta Semenkara doprlo kako slavimo kralja i njegove velike pobede nad Turcima i Musom Kesedžijom.
Jer, Sele Semenkar je danju, a naročito noću prolazio ulicom. Govorio je da pati od nesanice, a svi su znali da on to radi zato da - osluškuje raspoloženje naroda i prisluškuje šta se priča po kućama, čiji se prozori u vreme slava zatvaraju i navlače zavese, a čiji prozori ostaju širom otvoreni da se „izluftira'' soba. Ustvari, time se komšijama, Seletu Semenkaru i uopšte, „narodnoj vlasti'' slala jasna poruka da se u toj kući ne slavi i da su ukućani te kuće raskrstili sa Bogom i popovima lopovima. Takođe se znalo da Sele prati ko šta i kada kupuje i donosi sa pijace, šta se sve priča po kućama i tako prikuplja informacije da - narodna vlast zna šta narodni neprijatelji smeraju i dogovaraju se..
U ulici nema toga ko se ne seća kada su za vreme okupacije Nemci vršili raciju. I dok su vojnici uz veliku viku i treskanjem oružjem vršili pretres po kućama nemački oficiri su sedeli na terasi kod Seleta Semenkara i pili rakiju. A kada su partizani 11.oktobra 1944. godine ušli u grad Sele Semenkar je izašo na ulicu sa čamovom daskom na kojoj je pisalo: DOBRO NAM DOŠLI PARTIZANI! A onda - hoo-oop! – otvorio usta i isplazio jezik, a na jeziku – zalepljena petokrakica od crvene krpice i sa petokrakicom na isplazenom jeziku išao ulicom da svi vide – za koga je!
Danima posle komšije su se smejali da mu se isplaženi jezik - ukočio. I od tada ga svi pamte kao – komunista s petokrakicom na jeziku!
Od dana kada su „oslobodioci'' ušli u grad od Seleta Semenkara niko u ulici nije imao ni mira ni spokojstvo. Godinama kasnije nekadašnji registrator streljanih u Ozni izjaviće da u to vreme oficiri Ozne nisu morali da istražuju ko je za vreme okupacije za koga i ko protiv koga radio – sve su to dojavljivali semenkari i čaršijski majači. A tada je bilo dosta samo prstom da se pokaže na nekoga – samo toliko!
Kada bi se u pesmi spomenulo ime Kraljevića Marka otac bi na trenutak zaboravio kakva mu opasnost preti od Seleta Semenkara, podizao je glas do najviše moguće dozvoljene sobne čujnosti, i sa osmehom na licu toliko širokim i blaženim da bi mu se usta otvorila od uha do uha, a oči mu svetlucale od ponosa što mu se pružila JEDINSTVENA prilika da može lično da razgovara sa njegovi visočanstvom, ustajao je i uz izgovorenu reč Kraljević dodavao: VAŠE KRALJEVSKO VISOKOČANSTVO!
Moj drug otac nam je to, iako ga niko od nas nije pitao zašto to radi - objašnjavao da je kao vojnik položio svetu zakletvu kralju i otadžbini koju poštuje i to će raditi dok je njega i sveta i veka. I da on nikada neće biti kao ovi „šumci gologuzi'' koji su se kao vojnici zakleli kralju i otadžbini, a onda pogazili tu svoju zakletvu i zakleli se Lenjinu i Staljinu. I sada su oni koji su pogazili svoju zakletvu kralju – rodoljubi, a oni koje su ostali verni svojoj zakletvi kralju i otadžbini – izdajnici!
I da on neće, kao Voja Gusar, kada mu je umrla žena, da stoji pred crkvom, puši krdže od smotanog duvana i pljucka pred crkvom dok joj pop Tika pred svetim oltarom i pratnjom iz cele ulice drži opelo. Ili da kao Žika jorgandžija koji po ceo dan u dvorištu drnda vunu – stoji pred kapijom crkvenot dvorišta dok mu pop Tika krsti unuku. Jer Žika jorgandžija ne veruje u Boga, i tvrdi, vičući kao da je nagluv, a da bi ga svi koji mogu da čuju – čuju da Bog i država ne mogu pod istom kapom. A svi znaju da je isti taj Žika još kao dečak išao sa popom Tisom i nosio mu korpu u koju vernici, dok pop Tika sveti vodicu stavlja, jaja i milibrote. I da moj drug otac on neće da se kao Miodrag Ilijin, pre nego što uđe kod Milice, poznate kao Mica Radodajka – prekrsti pred vratima da mu Bog oprosti što čini ovo gnusno krivokletstvo prema ženi Milojki kojoj se zakleo na vernost u životu, u smrti i posle smrti – pred oltarom, kumom Bogosavom, starim svatom Nikodijem i svim svatovima. A to je ista ona Mica kod koje su za vreme okupacije dolazili Nemci i četnici, ali i partizani koji su se krili na njenom tavanu i sa tavana slušali šta četnici i Nemci u trenucima zanosnih doživljajima sa Micom pričaju. I posle je ta ista Mica postala saradnik NOB-a, zaslužna za našu današnjicu i dobila boračku penziju za svoje neizmerne zasluge o kojima će generacije čitati u knjigama i slušati uživo od saboraca.
Kada bi pesmu pročitao do kraja listove je cepao i u njih zavijao sitno iseckan duvan čije je listove presovane i žute kao dukat skrivene u čarapama donosio iz duvanske stanice, seckao kuhinjskim nožem i pušio, a mi se gušili u dimu i smradu od tih njegovih krdža.
Sve – osim pesme „Kraljević Marko i Musa Kesedžija”. Tu junačku pesmu nad pesmama – nije cepao i to će tako biti čak i onda kada od knjige ostanu samo korice i ta pesma – govorio je.
Sava Dimitrijević
Leave a Reply