Moj drug otac u komunističkoj okupaciji (3): Pesme o Kraljeviću Marku

LESKOVAC 
 
Uveče, moj drug  otac je otvarao vratanca i na škiljavom svetlu koje je dopiralo iz šporeta iz knjige Srpske junačke pesme  čitao pesme o Kraljeviću Marku. Pošto je  „narodni neprijatelj kralj Petar drugi, naše kraljče koje se sada lomata u Londonu,  izdao svoj narod i kukavički   pobegao u Englesku i odneo sa sobom svo zlato i druga narodna bogatstva'', otac je zaključavao  vrata,  zatvarao prozor i navlačio zavesu  da njegovo čitanje  ne bi slučajno izašlo na ulicu i do  ušiju Seleta Semenkara doprlo kako slavimo kralja i njegove velike pobede nad Turcima i Musom Kesedžijom. 
  Jer, Sele Semenkar je danju, a naročito noću prolazio ulicom. Govorio je da pati od nesanice, a svi su znali da on to radi zato da - osluškuje raspoloženje naroda i prisluškuje šta se priča po kućama, čiji se prozori u vreme slava zatvaraju i navlače zavese, a čiji prozori ostaju širom otvoreni da  se „izluftira'' soba. Ustvari,  time se  komšijama, Seletu Semenkaru i uopšte,  „narodnoj vlasti''  slala jasna poruka   da se u toj kući ne slavi i da su ukućani te kuće raskrstili sa Bogom i popovima lopovima. Takođe se znalo  da Sele prati ko šta i kada kupuje i donosi sa pijace, šta se sve priča po kućama  i tako prikuplja informacije  da -  narodna vlast zna šta narodni neprijatelji smeraju i dogovaraju se.. 
   U ulici nema toga ko se ne seća kada su za vreme okupacije Nemci vršili raciju. I dok su vojnici uz veliku viku i treskanjem oružjem vršili pretres po kućama nemački oficiri su sedeli  na terasi kod Seleta Semenkara i pili rakiju.  A kada su partizani 11.oktobra 1944. godine ušli u grad Sele Semenkar je izašo na ulicu sa čamovom daskom na kojoj je pisalo: DOBRO NAM DOŠLI PARTIZANI! A onda -  hoo-oop!  – otvorio usta i isplazio jezik, a na jeziku – zalepljena petokrakica  od crvene krpice i  sa petokrakicom na isplazenom jeziku išao ulicom da svi vide – za koga je! 
 Danima posle komšije su se smejali da mu se isplaženi jezik - ukočio. I od tada ga svi pamte kao – komunista s petokrakicom na jeziku!
    Od dana kada su „oslobodioci'' ušli u grad od Seleta Semenkara  niko u ulici nije imao ni mira ni  spokojstvo. Godinama kasnije nekadašnji registrator streljanih u Ozni izjaviće da u to vreme oficiri Ozne nisu morali  da istražuju ko je za vreme okupacije za koga i ko protiv koga radio – sve su to dojavljivali semenkari i čaršijski majači. A tada je bilo dosta samo prstom da se pokaže na nekoga – samo toliko!   


    Kada bi se u pesmi spomenulo ime Kraljevića Marka otac bi na trenutak zaboravio kakva mu opasnost preti od Seleta Semenkara,  podizao je glas do najviše moguće dozvoljene  sobne čujnosti,  i sa  osmehom na licu toliko širokim i blaženim da bi mu se usta otvorila od uha do uha, a  oči  mu svetlucale od ponosa što mu se pružila JEDINSTVENA  prilika da može lično da razgovara sa njegovi  visočanstvom, ustajao je i uz  izgovorenu reč Kraljević dodavao: VAŠE KRALJEVSKO VISOKOČANSTVO!  
 Moj drug otac nam je  to, iako ga niko od nas  nije pitao zašto to radi   -  objašnjavao da je kao vojnik položio svetu zakletvu kralju i otadžbini koju poštuje i to će raditi dok je njega i sveta i veka. I da on nikada neće biti kao ovi „šumci gologuzi'' koji su se kao vojnici zakleli kralju i otadžbini, a onda pogazili tu svoju zakletvu  i zakleli se Lenjinu i Staljinu. I sada su oni koji su pogazili svoju zakletvu kralju – rodoljubi, a oni koje su ostali verni svojoj zakletvi kralju i otadžbini – izdajnici! 

I da on neće, kao Voja Gusar, kada mu je umrla žena, da stoji pred crkvom, puši krdže od smotanog duvana i pljucka pred crkvom dok joj pop Tika pred svetim oltarom i pratnjom iz cele ulice drži opelo. Ili da kao Žika jorgandžija koji po ceo dan u dvorištu drnda vunu – stoji pred kapijom crkvenot dvorišta dok mu pop Tika krsti unuku. Jer Žika jorgandžija ne veruje u Boga, i tvrdi, vičući kao da je nagluv, a da bi ga svi koji mogu da čuju – čuju da Bog i država ne mogu pod istom kapom. A svi znaju da je isti taj Žika još kao dečak išao sa popom Tisom i nosio mu korpu u koju vernici, dok pop Tika sveti vodicu stavlja, jaja i milibrote. I da moj drug otac on neće da se kao Miodrag Ilijin, pre nego što uđe kod Milice, poznate kao Mica Radodajka – prekrsti pred vratima da mu Bog oprosti što čini ovo gnusno krivokletstvo prema ženi Milojki kojoj se zakleo na vernost u životu, u smrti i posle smrti – pred oltarom, kumom Bogosavom, starim svatom Nikodijem i svim svatovima. A to je ista ona Mica kod koje su za vreme okupacije dolazili Nemci i četnici, ali i partizani koji su se krili na njenom tavanu i sa tavana slušali šta četnici i Nemci u trenucima zanosnih doživljajima sa Micom pričaju. I posle je ta ista Mica postala saradnik NOB-a, zaslužna za našu današnjicu i dobila boračku penziju za svoje neizmerne zasluge o kojima će generacije čitati u knjigama i slušati uživo od saboraca.

Kada bi pesmu pročitao do kraja listove je cepao i u njih zavijao sitno iseckan duvan čije je listove presovane i žute kao dukat skrivene u čarapama donosio iz duvanske stanice, seckao kuhinjskim nožem i pušio, a mi se gušili u dimu i smradu od tih njegovih krdža.
Sve – osim pesme „Kraljević Marko i Musa Kesedžija”. Tu junačku pesmu nad pesmama – nije cepao i to će tako biti čak i onda kada od knjige ostanu samo korice i ta pesma – govorio je.

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*