Mobing u vojsci: Kako se izboriti sa zlostavljanjem

LESKOVAC

·  „Vojni kolektiv nije borbena mašina sastavljena od robota kojima se komanduje klikom miša, nego od svesnih bića koja percipiraju, osećaju, misle, pamte, menjaju se i deluju po svojoj volji ali i po volji drugoga, ali samo pod određenim uslovima i pretpostavkama. Prvi i osnovni uslov je  poverenje u svog vođu.

Ako starešina ne stekne poverenje kod pojedinca, uzalud mu rang i položaj, on ne može vladati kolektivom, a ni sobom u tom kolektivu.“, kaže  Dr Radomir Čolaković, autor knjige „Mobing u vojsci-Psihičko maltretiranje starešina“, jedine koja se bavi ovim problemom u specifičnoj sredini koja je zasnovana na sistemu hijerarhije i bespogovornog izvršavanja naredjenja.

U Ukazu Petra Prvog o važnosti selekcionog postupka za odabir ljudstva za armiju se kaže, da se moraju uzimati ljudi koji su : „dobri, čovečni, koji nisu stari, nisu bogalji i nisu budale“ .

(Prema Lukov-Platonov Vojna psihologija, 1964).

·         Kako prepoznati mobing u vojsci?

I pored nedostatka istraživanja, na osnovu određenih empirijskih činjenica, kao što je učestalost javljanja na psihijatrijske preglede članova jedne te iste vojne jedinice, na osnovu istorija bolesti, vrste psihijatrijskih poremećaja, odobrenih bolovanja na osnovu psihijatrijskih dijagnoza, mogu se s pravom postaviti određene hipoteze o postojanju mobinga injegovom intenzitetu i učestalosti. Postoje i neki drugi indikatori koji pojačavaju sumnju da u nekim jedinicama postoji mobing, ali da ga komandni vrh skriva zbog rejtinga jedinice, kaže profesor doktor Radomir Čolaković za Novu Našu reč.

U prvom redu se to odnosi na:

–          pojave napuštanja vojne službe,

–          diskretne smene u komandnoj strukturi,

–          permanentni udari komandanta na određene (često uvek iste pojedince),

želja pripadnika da napuste sadašnju jedinicu da pređu u neku drugu, (Poznat  mi je slučaj iz prakse gde pripadnici jednog bataljona zbog mobinga traže načina da dobiju prekomandu u jedinicu koja je udaljena par kilometara od njihove jedinice. Ako neko uspe da pređe u tu jedinicu, stanje u njoj odslikavaju kao „druga država“.)

–          reducirane komunikacije i uopšte kontakti među starešinama u vanradno vreme,

–          međusobna „razmena mišljenja“ starešina sa pripadnicima druge jedinice,

–          ogovaranja u jedinici,

–          loši rezultati rada,

–          učestala psihijatrijska bolovanja,

–          fizički sukob između starešina istog vojnog kolektiva (istina retki, ali se dešavaju)

–          povećan broj disciplinskih mera, vanrednih događaja, lične ispovesti pojedinih starešina nakon napuštanja vojske o maltretiranju. ( Pilot oružanih snaga Hrvatske, izneo je svoj slučaj  na televiziji, “Školovan za umirovljenika“, žena vojni starešina iz Vojske Srbije, ukazala je takođe, u tv emisiji na mobing prema njoj.) i sl.

–          dešava se da žrtve mobinga svesno načine disciplinski prestup, izađu u javnost i ispričaju svoju priču o mobingu u svojoj jedinici.

Uzroci i posledice

Neki slučajevi iz prakse pokazuju i nelogičnost koja je ukorenjena u pristupu mobingu uopšte u vojnom kolektivu. Na primer, vojni starešina koji ukaže na mobing aktivnosti svom kolektivu, za razliku od ostalih devijantnih formi ponašanja, često rizikuje da bude meta još većeg intenziteta i frekvencije maltretirajućih aktivnosti. Uzrok ove nelogičnosti, leži u specifičnosti hijerarhijske organizacije, raspodele snage činova u vojnom kolektivu, subordinacije, selekciji i stepenu dostupnosti određenih informacija o ponašanju pripadnika vojske i naročito tromosti transformacije svesti starešinskog kadra, sporosti u menjanju prevaziđenih shvatanja iracionalnog karaktera, da se u vojsci neke pojave ne smeju dešavati, naročito one koje spadaju u kategoriju psihosocijalnih devijacija. Upravo ovakva iracionalna uverenja o imunitetu i nedodirljivosti vojske stvaraju pogodno tlo za psihički teror zaposlenih. Zbog rigidnosti vojne komunikacije, snage činova, mobing se u vojsci kamuflira, tako da je teško da se na vreme identifikuju kako moberi tako i žrtve. Umesto da se moberi, javno, bez obzira na kome se komandnom mestu nalaze, razotkriju pred vojnim kolektivom, što je prvi od uslova u sprečavanju i prvi korak u borbi protiv ove pojave, oni se smeštaju u informativni prostor kao i sve ostale informacije čije bi obelodanjivanje, zaista nanelo štetu ugledu jedinice. Međutim, ovim pristupom se nanosi višestruka šteta, kako psihički zlostavljanom starešini, njegovoj porodici, vojnom kolektivu, a na širem planu nanosi se šteta celokupnom sistemu odbrane.

Da li može da se napravi poređenje, kakva je bila situacija od jna pa sve do Vojske Srbije?

U vreme JNA nije postojao pojam kojim bi se psihičko maltretiranje među pripadnicima  vojske označavalo sa mobingom jer tek prvu definiciju mobinga dao je 1984. godine psiholog Heinz Leymann, švedski psihijatar nemačkog porekla. Jedinu definiciju koja zasada „prilično“ pokriva fenomen mobinga u vojsci sam dao ja. Ona glasi:“ Mobing je sistematski psihološki teror pretpostavljenog starešine psihopatske konstitucije ličnosti ili grupe starešina, koji za metu imaju jednog ili više, najčešće potčinjenih članova vojnog kolektiva, sa ciljem i isključivom namerom, pridobijanja neke vrste vojničke dobiti, lične psihološke kompenzacije, pri čemu žrtvu u vojnom kolektivu kompromituju, profesionalno i moralno diskredituju, ugrožavaju i narušavaju njeno mentalno i fizičko zdravlje, do tog nivoa da žrtva kao izlaz iz situacije vidi u napuštanju kolektiva ili armije, samopovređivanju, suicidu ili u manifestaciji fizičke agresivnosti uperene preme moberu sa namerom da mu nanese povrede ili da ga ubije.“ (Dr Radomir Čolaković).

–          Nedodirljiva tema

Pojam nije postojao ali je mobing postojao. Mobing koji se formira i ispoljava u vojnoj sredini, osim što  deluje pogubno na zdravlje pojedinca, on deluje kao „destibilizirajući faktor“ na vojni kolektiv, ali ima i neke druge koletarne štetne efekte. Na primer, ako se mobing iznese u javnost, tada se narušava ugled vojske. Zbog njegovog razarajućeg uticaja na ugled vojske, mobing je u vojnoj sredini, a naročito u zemljama u kojima  je armija predstavljala tradicionalno zatvorenu i rigidnu sredinu, bila nedodirljiva tema. O mobingu u vojsci se malo ili nimalo govorilo. I kada se govorilo o problemima, govorilo se, iza zatvorenih vrata vojnih garnizona i vrhovne komande.( U bivšoj JNA su civili zaposleni u vojsci morali da napuste deo sastanka koji se odnosio na „osetljive“ teme.)  U nekim slučajevima se govorilo i iza zatvorenih vrata državnih parlamenata. Iako se o zbog same prirode psihoterora (dešava se najčešće u četiri oka) i ambijenta (vojnog kolektiva kome je lako manipulisati sa komandnih pozicija) teško otkriva, ipak, kao i svaka istina, kad-tad elementi mobinga izlaze u javnost. Za ovu destruktivnu pojavu se često, u vojnoj sredini, pri analizama, koriste pojmovi koji je maskiraju. Najčešće se u zvaničnim izveštajima ili pri kontrolama, viših vojnih organa, o stanju borbene gotovosti (b/g) u kolektivu, koriste pojmovi kao što su „pojedinačni ispadi“, „ekces“, „konflikt u vojnom kolektivu“, „neprilagođeni pojedinac“, „narušavanje međuljudskih odnosa“ i sl., što je na neki način prikrivalo realno stanje u vojnoj jedinici ili ga je sa druge strane, amortizovalo.

–          Maskiranje mobinga

Osim toga, postoje i drugi razlozi za takvo stanje koji leže u činjenici, da se deo oficira, naročito u istočnoevropskim zemljama školovao u tradicionalno socijalno izoliranom sistemu, što je dovodilo do rigidnosti u radu sa ljudima, brzog napredovanja u hijerarhijskoj skali (bez realne osnove). Usled takve psihosocijalne klime u vojsci i društvenoj sredini,  o kritičkom aspektu imidža vojske se nije moglo slobodno govoriti i raspravljati. Starešinski kadar je bio maksimalno zaštićen. Sada se otvorenije i kritičnije govori o vojsci, pa i o svemu onome što je destruktivno jer su promenjene ukupne društvene okolnosti.

Važno je istaći ne samo za vojsku nego i za sve radne sredine gde je organizovan rad po hijerarhijskom modelu (policija na primer) da postoji mobing.

Mobing se sa aspekta današnjih znanja se ne može iskoreniti, ali se mogu moberi otkriti blagovremeno, preduzeti mere protiv njih i tako znatno smanjiti psihičko maltretiranje. U prirodi čoveka, određenih psihopatskih struktura ličnosti, je da imaju tendenciju, potrebu da maltretiraju druge. Nekada to rade zbog  „famoznih 3N“, a to su nesavesnost, neznanje i nestručnost u radu sa ljudima. Ovo poslednje, naročito. Imao sam priliku u praksi da vidim oficire koji misle da dobro rade, da „padaju“ od posla, ali se sve to svelo na to da oni „samo misle da dobro rade“. A poznato je u psihologiji da nije  UVEK tako kako ljudi misle.

Armija je, zbog prirode posla, niza predrasuda, „straha od javnosti“, onemogućavala, a i danas donekle, pristup informacijama o objektivnoj psihosocijalnoj atmosferi u vojnim kolektivima. Istupi vojnih zvaničnika u javnosti o stanju u armiji često su filtrirani i frizirani. Ovakvim pristupom maskiraju se „aktivnosti“ mobera i njegovih imitatora. Mobing dešavanja su ostajala u “zatvorenom prostoru”, iza zidova kasarne.

Zahvaljujući savremenim tehnologijama i načinima komunikacije kao što je internet, mobilna telefonija, televizija, na primer, koji omogućavaju, pre svega, brzu dostupnost, distribuciju i razmenu informacija, na svim prostorima i punktovima, protok informacija je mnogo olakšan i ubrzan, nego u prošlosti. Pripadnici vojske i njihovi članovi porodice javljaju se i traže pomoć za svoju decu koja su tokom služenja vojnog roka ili rada u vojsci izložena psihičkom zlostavljanju. Mislim uopšte na sve svetske armije.

–          Šta se dešava ako se neko požali na mobing u vojsci?

Zaštita od mobinga se može realizovati kako na individualnom, psihološkom planu tako i na generalnom nivou. Ako se govori o prevenciji na globalnom planu, na nivou cele armije, tada treba poći od činjenice da, vojska kao specifična vojna formacija koja je formirana na osnovama hijerarhije i subordinacije i pored svoje rigidnosti u pristupu ličnosti, raspolaže u svom vojnom pravnom sistemu, nizom zaštitnih pravnih mehanizama za prevenciju i saniranje mobinga. U Vojsci Srbije koju navodimo za primer, iz razumljivih razloga, je to Zakon o vojsci, koji je jasno definisao disciplinske prekršaje i prestupe i način njihovog rešavanja. Međutim, ova zbirka propisa koliko god bili konstruktivna, jasna i precizna, sa praktičnog aspekta, nije dovoljno efikasna u sprečavanju i saniranju devijantnih pojava, a naročito mobinga jer se pri praktičnoj primeni propisa oslanja na hijerarhiju i subordinaciju, čime se apriori niži starešinski kadar i starešine, koje nisu na komandnoj funkciji stavljaju, u naravnopravan položaj.

–          Od teorije do… prakse

Zakon o Vojsci predstavlja, teorijski dobru zbirku propisa koji imaju za cilj da sankcionišu destruktivna ponašanja, ali njihova realizacija u praksi nailazi na niz teškoća. Sami po sebi, vojni propisi, ne mogu da budu dovoljna prevencija mobinga. Konkretno, u praksi je većina procesa vezana za staro devijantno pravno pravilo Summum jus summa in juria (Kadija te tuži, kadija te sudi). Na primer, ukoliko potčinjenog maltretira njegov pretpostavljeni starešina, zahvaljujući vojnoj pravnoj proceduri, žrtva se njemu mora javiti za pomoć, što je apsurd, tako da ispadne da je mober prva stepenica u rešavanju problema njegove žrtve! Mober je taj koji prvi treba da sasluša teškoće žrtve, da je „ljudski“ razume i shvati!? Drugim rečima, mober bi trebao da prizna da je zlostavljač!?  Dok žrtva, sa jedne strane traži puteve pomoći, paralelno sa njenom aktivnošću mober, sa druge strane, intenzivira, usmerava i prilagođava svoje aktivnosti novonastaloj situaciji. U celom procesu nalazi modus (grešku) koja mu služi da dodatno optuži žrtvu. To može biti, na primer, zahtev žrtve da razgovara sa starešinom na višem komandnom položaju. On, mober, (opet ON), formira, naravno, svojom naredbom komisiju za izviđajni postupak, od „svojih ljudi“, kojima je celi postupak idealna prilika da i pravno „pokriju“ maltretiranje. Žrtva tada treba da prvo skine ljagu sa sebe!? Tako se stvara domino situacija koja dovodi do formiranja zatvorenog kruga, na početku mober i na kraju mober. Mobing aktivnosti se dešavaju samo u ovom krugu, bez mogućnosti da se objektivno sagleda problem. U ovom krugi se žrtvi samo na prividan način pruža mogućnost zaštite njenih ljudskih i profesionalnih prava. Ukoliko nije zadovoljna „rešenjem“ ove komisije, na nižem nivou, u okviru jedinice u kojoj je doživela maltretrianja, njoj se omogućava, mada sa teškom mukom i naporom, nerado, rešavanje problema na višem komandnom nivou.

Viša komandna instanca, na celu pravnu proceduru ne gleda blagonaklono nego gleda kao deo svog neuspeha, na planu komandovanja potčinjenom vojnom jedinicom. Žrtva sa moberom, „ruku pod ruku“, sa istim onim koji je doveo u tu situaciju, odlazi na službeni razgovor. Na službenom razgovoru pred komisijom koja je formirana u „višoj kući“, umesto energičnog rešavanja mobinga, što je jedini ispravan put, traži se jedna vrsta kompromisa, u smislu „rešite to na najbolji mogući način“, „zreli ste ljudi“, nemojte se brukati“, „malo popustite oboje“ i sl.

Smisao ovih „saveta“ je u tome da se sačuva narušena fasada vojnog kolektiva, da se vojska predstavi u što boljem svetlu, kao carevina drugarstva, pravednosti, solidarnosti itd. Pri tome se zamenjuju teze na relaciji uzrok – posledica ili se problem minimizira i svodi na manji poremećaj međuljudskih odnosa u jedinici, u kojoj su mober i žrtva imali obostranog udela. Tako se stvaraju idealni uslovi za dalji razvoj mobinga u kolektivu.

Rešavanje mobinga na Vojnodisciplinskom sudu, takođe može da poprimi elemente i forme mobinga. Vojnodisciplinski sudovi u nekim sferama su instrumentalizovani i predstavlaju produženu ruku komande. Iz prakse mi je poznat slučaj starešine, koji je bio na bolovanju zbog mobinga, ali to nije za sudiju bio dovoljan razlog (opravdanje) da se privremno odgodi suđenje, pa je istom održano suđenje u kojem je, da apsurd bude veći jedan od svedoka bio i mober, pretpostavljeni starešina. Predmet je bio u tome što je žrtva posle niza vojnički putem preduzetih koraka odlučila da prstom ukaže na zlostavljanje, javno preko sredstava javnog informisanja.

Sve to, na ionako psihički destabilizovanu ličnost optuženog starešine, bolesnika deluje ponižavajuće, iscrpljujuće i pojačava dejstvo stresogenih faktora.

Ako se pažljivo analiziraju stavke iz Zakona o Vojsci Srbije na primer, da se videti da je zakon jasan i precizan i u vezi sankcionisanja mobinga koga, doduše ne pominje, ali su navedene stavke, deo mobing fenomena i osnova zakona je održavanju reda i idiscipline, zaštite psihičkog i fizičkog integriteta ličnosti, zaštita zdravlja zaposlenih.

Tako je na papiru, ali kako je stvarnosti? Sve dok se mobing rešava kao „običan“ vojni problem uz oslanjavnje i uplitanje hijerarhije i subordinacije, Zakon ostaje „mrtvo slovo” na papiru. Često je, zbog aktivnog ušešća i povlašćene pravne uloge mobera, „starešinskog imuniteta“, selektivnosti u procesuiranju, putem lanca komande, celi proces, samo još jedan algoritam za produženo maltretiranje žrtve u finijoj formi i na drugom, zvaničnijem mestu. Daleko od demokratičnosti, humanizma, pravde, realnosti i objektivnosti.

–          Da li možda postoje saznanja i podaci o procesuiranim slučajevima mobinga u vojsci?

Da, imam konkretna saznanja. Tražio sam, u vreme pisanja knjige,  na osnovu Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja o frekvenciji i intenzitetu mobinga u vojnoj sredini i dostavljen mi je dokument sa  kratkim opisom nekih osam slučajeva u kojima su se podređene starešine žalile na mobing. Podatak je naravno alarmantan. Uzmimo ako je starešina mober i komanduje vojnom jedinicom nivoa voda to znači da ako maltretira jednog on tako može uništiti kolektiv, jer je već time pokazao da je loš starešina. Ako je komandant bataljona tada može i tristo ljudi da uništi i tako dalje…!? Ja to upoređujem sa lošim razrednim starešinom koji može da psihotraumatizira celo odeljenje đaka. Samo što u slučaju vojnog mobinga posledice su na celo društvo…ugled vojske opada, opada moral, vojske borbena gotovost itd Zanimljivo, da ni jedan slučaj mobinga vojna organizacija nije rešila!!!?? Neki su odustali, neki su bili bez dokaza da se radilo o mobingu, a gro ovih slučajeva je upućen na sud, što je po meni nedopustivo da vojska nema,  snagei pameti  da to reši u svojoj sredini ili jednostavno neće. Šta se dešava na sudu? Neko će dobiti neko će izgubiti. I opet ih vraćate u vojnu sredinu. Kako će se oni, posle procesa koji može da potraje, gde je neko traumatiziran, da se ponašaju u međusobnim kontaktima. Garantujem, poznavajući ljudsku prirodu da tu neće biti mira u kući, a oružje je na dohvat ruku. Po onom dramturškom pravilu Antona Pavloviča Čehova :“ Puška koja se pojavi u prvom činu pozorišne drame, u poslednjem činu će sigurno da opali“. Ako neko od starešina dobije kvalifikativ mober tome nema mesta u radu sa ljudima.

Kako mobing utiče na zdravlje pripadnika vojske?

Kakve će posledice mobing ostaviti na mentalno zdravlje i uopšte zdravlje žrtve zavisi od više faktora.To su:

1.    Intenzitet mobinga

2.    Razdoblja trajanja mobinga,

3.    Crte ličnosti zlostavljača i žrtve.

Simptome žrtava mobinga možemo podeliti na tri osnovne kategorije:

1.    Promene socijalno-emocionalne ravnoteže

2.    Promene na psihofiziološkom planu

3.    Promene u ponašanju

1.  Promene socijalno-emocionalne ravnoteže

Promene socijalno-emocionalne ravnoteže se ispoljavaju kroz redukciju socijalnih kontakata kako u krugu porodice, prijatelja, tako i u radnoj sredini. Žrtva se povlači u sebe. Smanjena joj je druželjubivost i govorljivost. Gubi interesovanja za svakodnevne aktivnosti i za one koje pružaju zadovoljstvo.

Dolazi do čestih oscilacija u raspoloženju koje se kreću u okviru depresivnih i anksioznih sadržaja.

Žrtva je permanentno zabrinuta, pesimistički raspoložena, dominira osećanje beznadežnosti, očajanja, jako je izraženo osećanje napetosti (teskobe), straha gubitak samopouzdanja, osećanje neadekvatnosti,  nesposobna je da se opusti, brzo se zamara, brzo se naljuti, potištena je, ima teškoće u koncentraciji, teško pamti, ima teškoće uspavljivanja, rano buđenje, inverzije sna i sl. U dodiru sa svakodnevnim problemima i obavezama kao što je izlazak iz kuće, u kupovinu, odlazak na posao mogu da nastupe panični napadi. Panika je karakteristična po naglim, ničim izazvanim, diskretnim epizodama intezivnog straha ili nelagodnosti. Napade prate ubrzan srčani rad, lupanje srca, preznojavanje, drhtanje ili tremor, sušenje usta, otežano disanje, doživljaj gađenja, bol ili nelagodnost u predelu grudi, mučnina u stomaku („bućkanje“, „leptir u stomaku“, „kamen u želudcu“).

Na mentalnom planu osoba ima osećaj vrtoglavice, smušenosti, opšte nesigurnosti. Dominira strah od smrti i gubitka kontrole, koji prate iracionalna uverenja kao što su: „Poludeću!“; “Umreću“! “Ovo je kraj, gotov sam!“ U napadu panike osobu često preplave „talasi“ toplote ili hladnoće, obamrlost ili peckanje. Iako panični ataci traju po nekoliko minuta, oni su veoma mučan doživljaj za osobu i urezuju se duboko u pamćenje. Između napada se javlja intenzivan strah od budućeg napada.

Panične napade prati depersonalizacija. Doživljaj depersonalizacije je karakterističan po tome što osoba gubi osećanje vlastitosti. Žrtva doživljava sebe, svoja osećanja, svoje pokrete, kao nekog drugog, tuđeg. Ponekad im se čini kao da igraju u predstavi. Žrtva ne može sebe da prepozna. Ovo osećanje je veoma dramatično, jer ličnost ima osećaj kao da je izvan svog tela i da ga gleda iz drugog ugla. Oseća se kao da je u oklopu, kao da je robot. Stanje prate misli i razmišljanja: „To nisam više ja“; “Ovo kao da je nekakav san“. Osim depersonalizacije kod žrtve dolazi i do opsesivne ideacije koja se ispoljava u stalnom razmišljanju o problemu koji je muči.

1.  Promene na psihofiziološkom planu

Na psihofiziološkom planu mobing izaziva ekstreman stres kod žrtve. Autori moderne teorije stresa Henri i Stefens navode, da stres na radnom mestu, osim što dovodi do niza negativnih uticaja i posledica na zdravlje čoveka, može da izazove i smrt. Dr Hajnc Lejman je jednom prilikom rekao da je u modernom svetu radno mesto jedino preostalo ratno polje gde ljudi mogu ubijati jedni druge bez rizika od privođenja pred lice pravde.  U svakom od sistema ljudskog organizma, kao posledica psihičkog maltretiranja, dolazi do specifičnih psihosomatskih manifestacija.

Na somatskom (mišićnom) planu mogući su bolovi i grčevi, ukočenost, povećanje mišićnog tonusa, nesiguran glas, mioklonički trzaji iitd.

U somatskoj (senzornoj) sferi može da se ispoljavaju talasi vrućine ili hladnoće, tinitus, zamagljen vid, malakasalost, žiganje.

U okviru kardiovaskularnog sistema, koji je najčešće pogođen stresom, dijapazon simptoma je širok i obuhvata: tahikardije, preskakanje srca, bol o predelu srca, pulsacije krvnih sudova, palpitacije, oscilacije krvnog pritiska itd.

Na respiratornom planu često je stezanje i pritisak u grudima, osećaj gušenja, uzdisanje, dispnea.

Gastrointestinalni sistem je takođe „pogođen“. Osoba ima smetnje u varenju, promene u apetitu, opstipacija ili dijareja, muka, povraćanje, gorušica, teškoće pri gutanju. Genitourinarni sistem karakterišu smetnje u seksualnoj sferi, frigidnost i impotencija, prevremena ejakulacija, amenoreja, menoragija, smetnje mokrenja itd.

Na neurovegetativnom planu dominiraju glavobolje zbog napetosti, vrtoglavice, pojačano znojenje, bledilo, crvenjenje, suvoća usta itd.

Ako se osoba ne leči, ovo stanje otvara vrata drugim oboljenjima kao što se dijabetes, kardivaskularna oboljenja, bolesti gastrointestinalnog trakta, seksualne disfunkcije, ginekološka oboljenja, bolesti malignog karaktera, gubitak imuniteta, psihijatrijska oboljenja, pa čak i suicid.

1.    Kako mobing utiče na spremnost onoga ko je mobingovan da izvršava svoje zadatke?

Sa aspekta reakcija koje žrtva mobinga ispoljava može se zaključiti kako on funkcioniše na svom formacijskom mestu. Svaka žrtva mobinga za maltretiranje na poslu okrivljuje sebe, usamljuje se,obezvređuje sebe, traži izlaze na „sve strane“ itd.Sa takvim i tolikim emocionalnim opterećenjem i narušenim zdravljem i nije za posao. Žrtva postaje bolesnik „ ni kriv ni dužan“i to težak bolesnik koji u armijskim uslovima rada koji zahtevaju dugoročnu psihičku i fizičku kondiciju ne može odgovoriti adekvatno postavljenim zadacima.

PRIMER 1

„Starešina koji je duže vremena bio zlostavljan od svog pretpostavljenog, u večernjim satima je, pod uticajem alkohola, došao u svoju jedinicu. Uzeo je pušku, zauzeo je položaj iza jednog drveta u krugu kasarne i pozivao je redom jednog po jednog starešinu, počevši od dežurnog bataljona do dežurnog garnizona, s ciljem da iskali svoj bes na nevinim ljudima.

Samo zahvaljujući intervenciji jednog hrabrog i savesnog starešine iz bataljona koji je, u momentu stavio svoj život na kocku, stao ispred žrtve i uperene cevi i preklinajo ga da ostavi pušku. Pri tom je  izgovorio jednu lekovitu psihološku rečenicu:“Ubij mene svog druga, ali nemoj nevine ljude!“. Ova rečenica je razoružala žrtvu. Doprla je do sužene svesti žrtve.  Ispustio je pušku, a onda je kao svako napaćeno i čestito ljudsko biće grcajući u suzama, prigrlio svog kolegu iz jedinice. Pri tom je, u jednoj rečenici, izneo, sve motive, razloge ovog bezumnog čina i težinu tereta svoje psihičke patnje. „Ne mogu više podneti, sve ovo“! Kao i u mnogim drugim slučajevima potražio je pomoć psihijatra, a mober je ostao van obrade. Elegantno je prekomandovan u drugi garnizon, gde ga je sačekala dobrodošlica komandanta garnizona, u smislu da on baš takve i treba!?“

PRIMER 2

Mober i njegovi imitatori proturaju glasinu da je starešina alkoholičar; (U jednoj jedinici je mober preko vojnih policajaca i doušnika pokušavao da uhvati „in flagranti“ starešinu da je sklon alkoholu. Pošto nisu mogli direktno da mu daju alkometar, poslužili su se perfidnim trikom. Imitatori mobera su pantalone diskretno poprskali rakijom, a pred prisutnima su izjavili da se starešina oseća na alkohol. Starešina je ne shvatajući igru pristao da „duva“ i naravno, insistirao je da vidi lično rezultat. Naravno, alkometar je pokazao da nije „okusio“ rakiju, ali je kao inteligentan čovek prozreo nameštaljku. Tek prisutnima ništa nije bilo jasno, oseća se alkohol, a alkometar nije pozeleneo.);

PRIMER 3

Žrtva se stavlja u „prazan hod“, na raspolaganje jer ima zdravstveno ograničenje ili se upućuje u drugu jedinicu; („ograničeno sposoban“, u jednoj jedinici,  i  ne može se rasporediti na odgovarajuće formacijsko mesto koje mu pripada, i upućuje se u drugo mesto  na isto formacijsko mesto, ali u drugom gradu. U jednom gradu može da radi sa ograničenjem, a u drugom ne može!?) – Žrtva mobinga je ovaj slučaj dobila na sudu i dobio je odštetu ..

PRIMER 4

Za jednog pripadnika vojske, koji je svojom odanošću, radnim zalaganjem, konkretnim rezultatima u kolektivu i poštenjem, mogao da služi samo za primer ostalim članovima vojnog kolektiva, vojna policija je redovno, u svojim mesečnim izveštajima, slala u dopis njegovoj jedinci, da se na ovu osobu obrati posebna pažnja. Osnovni razlog je ležao u činjenici, što je navedeni starešina, poznavao komandanta iz više, pretpostavljene komande, po njegovim ispadima iz prošlosti. Komandant, koji je u međuvremenu uznapredovao do visokog čina, živeo je u strahu da njegova prošlost ne izađe na svetlo dana, i u paranoičnom stilu je, na sve moguće načine, pokušavao da se „oslobodi“ prošlosti. Pokušavao je da dopisima isprovocira starešinu da on neprimereno reaguje i da ga  „napravi“ kriminalcem i psihopatom. Odbrambeni strah se godinama akumulirao, intenzivirao i transformisao se u niz mobing aktivnosti koje su starešinu stavili u poziciju žrtve. Često, pri posetama potčinjenoj jedinci, mober je svom podčinjenom komandantu postavljao pitanje :“Zar još radi NN“, što je ovaj često, zbog  neinformisanosti i pozadine pitanja, slegao ramenima i sa čuđenjem se „izjašnjavao“.

Dodatno „opterećenje“ za žrtvu je predstavljalo to, što nije imao „dlaku na jeziku“, i što je radio,  „strogo“ po PS-u, što je imalo za posledicu, u više navrata, prozivanje imenom i prezimenom, problema u funkcionisanju jedinice. Njegova službena ocena je bila uvek visoka i pripadala je kategoriji, „naročito se ističe“- „5 odličan“. I pored visoke službene ocene rada, ugleda među ostalim članovima vojnog kolektiva, redovno je, godinama, upućivan, iz više instance, dirigovan dopis Vojne policije: “Naročito obratiti pažnju na NN“. Dopis je na diskretan, strategijski, isplaniran način, preko saradnika policije iz jedinice, namerno doturan do starešine, kako bi ga frustrirali i kod njega isprovocirali nerpimerene postupke.

Zahvaljujući savetima vojnog psihologa, njegovoj podršci i pomoći, podršci dela vojnog kolektiva, a naročito izvanrednim rezultatima rada koji su prešli granice kolektiva i sa stabilnim psihofizičkim i moralnim dispozicijama i pored intenzivnog emocionalnog trpljenja, starešina se nije dao isprovocirati. Formirao je određene odbrambene mehanizme i time je izbegao apsolutnu ulogu žrtve, čime je sačuvao svoje mentalno zdravlje i zavidan status u vojnom kolektivu. Njegova službena ocena je bila u kategoriji „naročito se ističe“ (5).

PRIMER 5

Jedan starešina je zabranjivao vojnicima po ugovoru da se naslanjaju na  termoakumulacionu peć kada dežuraju. Pošto nisu poštovali taj njegov zahtev naredio je majstorima da na gornjoj strani peći zavare eksere. Prvi koji se nabio na ekser je taj isti starešina ranga potpukovnika (bio je komandant bataljona). PEĆ su vojnici nazvali „FAKIR PEĆ“.

PRIMER 6

Seksualno maltretiranje

U svim vojskama sveta je prisutno seksualno uznemiravanje u većoj ili manjoj meri.

Prva varijanta je karakteristična po stvaranju neprijateljskog seksualiziranog ambijenta u vojnoj jedinici. U tako formiranom ambijentu starešinama se toleriše upotreba neprimerenih i vulgarnih reči sa seksualnom konotacijom kao što su:

Pričanje „masnih viceva“,

Opsceni telefonski pozivi, ležerni komentari i predlozi,

Seksualno obojeni uvredljivi gestovi na „način polno specifičnih oznaka“,

Neželjeni kontakt dodiri, usputna dobacivanja, komentari na izgled, eksponiranje fotografija sa pornografskim sadržajem (kalendari, posteri), i sve ostalo što prelazi granice uobičajenog radnog angažovanja i pristojnog ponašanja.

Bez obzira o kojoj se formi uznemiravanja radi važno je imati na umu da i naizgled „bezazleni“ seksualni komentari mogu da deluju traumatizirajuće, jer kod nekoga mogu izazvati prisećanja na ranija traumatska iskustva. Tada  se osobi u svest vraćaju slike nasilja, traumatske uspomene, misli i emocije koji mogu da izazovu i teže psihičke poremećaje kao što su panični napadi.

Druga varijanta je izraz zloupotrebe moći, kontrole, ili što kažu stari latinjani: „Quid pro quo“, „zamena nečeg za nešto (seks kao uslov) uz insistiranje na pokornosti i poslušnosti“. Ovaj vid je prisutan u vojnim jedinicima, kada se radi o popunjavanju formacijskih mesta, unapređenja, izricanju stimulativnih mera. Uglavnom su žene žrtve.

Za sankcionisanje seksualnog uznemiravanja, koristi se  „metoda„  uklanjanja tragova. Marti Riberio, pripadnica američke vojske, izjavila je, da je za sve vreme dok je boravila sa trupama u Iraku bila psihički maltretirana. Pre toga je svoj poziv mnogo volela. Dobila je nadimak „vojna Barbika“. Inače žene pripadnice američke vojske su u Iraku seksualno maltretirane tako da nisu smele posle 16.00h da idu same u toalet. Neke su nosile nož u čizmi.

Jedna žena, inače aktivni vojni starešina je od strane kolege nazvana „kučka“, a u knjizi Evidencije dolaska na posao, pored njenog imena je dopisano da „ima seksi usta“, i „koza“. U slučaju gde je starešina nazvana „kučkom“, tek na njen zahtev i insistiranje je pokrenut postupak protiv njenog kolege, ali je sve ostalo na tome i pored pisanih izjava svedoka. Niko nije odgovarao, niti je donešeno ikakvo rešenje. Predsednik disciplinske komisije je javno izjavio žrtvi da su tražili da se izvini starešina koji je vređao, ali je i dodao da se ne može raditi pod pritiskom komandanta. U kom smeru je vršen pritisak je potpuno jasno. Išlo se, da se slučaj baci „pod tepih“. Kada se otkrije ovaj vid nasilja, na elegantan se način uklanja kompromitovani starešina iz jedinice i prekomanduje se u drugu jedinicu, sa obrazloženjem da ide „po potrebi službe“. (Postoji zaista prekomanda, kada to uslovi radnih zadataka zahtevaju, ali postoji,  nepisana vaspitna korektivna mera, protiv vojnog lica „prekomanda po potrebi službe“.) Često se postiže efekat na ponašanje pretnjom prekomandom „po potrebi službe“. Na taj način se dodatno mobinguje žrtva jer o mobingu „nema ni govora“. U istom slučaju gde je u knjizi evidencije do njenog imena napisan sadržaj koji vređa ženu, nije pokrenut postupak sa obrazloženjem mobera: “Ko će sada tražiti grafologa“. Sve se ovo radi da ne bi opao ugled vojske u narodu. Naravno, na ovaj način se navodno štiti ugled vojske, a ustvari, ovim postupkom se štiti mober i mobing kao hobotnica nastavlja da širi svoje pipke. Slučaj se obelodanjuje ako dođe u domen javnosti, suda i sl.

PRIMER 6

Tako na primer, na adresu Pentagona, je 2010. godine, pristiglo 3.320 tužbi za razne forme seksulanog zlostavljanja u vojsci! U jednom slučaju je 17 članova američke vojske, bivših i aktivnih, uglavnom žena, podnelo zajedničku prijavu na razne vrste seksualnog zlostavljanja. Dijapazon zlostavljanja se kretao od verbalnog nasilja do grupnog silovanja. Na konferenicji za štampu su izneti alarmantni podaci. Bivši kapetan marinskog korpusa Ani Begvati, predsednik Akcione mreže žena u vojnoj službi je iznela činjenicu da se u sudnici pojavi tek svaki peti zlostavljač.

ZAKLJUČAK

Ako se uzme da je ljudski faktor-čovek ključ svakog uspeha, tada je neophodno da se svakom pripadniku vojske omogući da afirmiše svoje ljudske i stručne potencijale u cilju podizanja borbene gotovosti kolektiva, a da pri tom očuva svoje mentalno zdravlje. Svaki udar na mentalno zdravlje starešine je simptom za alarm i neophodno ga je prevenirati i kategorički sanirati. Svaki udar mobera je udar na ljudska i građanska prava čoveka, na dostojanstvo i integritet ličnosti, na porodicu žrtve, na vojsku, na sistem odbrane jedne zemlje.

Moberima ne bi smelo biti mesta vojsci. Sve ostalo, van ovog okvira je potkrepljenje jedne maligne pojave koja može izazvati nesagledive posledice.

PRIMARNA PREVENCIJA MOBINGA U VOJSCI TREBA DA OBUHVATA

Preventivne mere i postupke usmeriti na podizanje svesti i razvijanja senzibiliteta za problem mobinga u armiji uopšte;

U vojnom kolektivu je neophodno razviti svest o „nultoj toleranciji na mobing“;

Zastupati antimobing politiku;

Intenzivno upoznavati ljudstvo sa slučajevima mobinga u vojsci sa konkretnim imenom i prezimenom mobera, činom, položajem i preduzetim merama;

Prilikom postavljanja starešina na komandne dužnosti voditi računa pre svega o njihovom psihološkom profilu, sposobnostima za rad sa ljudima, pre svega i iza kojih sledi vojna stručnost itd.;Ovo je inače ključni faktor za sprečavanje mobinga;

Vojne starešine koje rade na mestima gde je povećan rizik za pojavu mobinga posebno zaštititi; (formacijska mesta, komandiri straže, čuvarske službe, izdvojene straže, administrativni radnici itd.)

Razviti jasnu proceduru prijavljivanja (žalbi) i rokova;

Zaštita anonimnosti onoga ko se žali (u početku utvrđivanja mobinga i identifikovanja mobera i imitatora mobera);

Redovno kontrolisati, pratiti rad komandnog kadra sa ciljem detetkcije mobinga, od strane vojnog psihologa;

Suzbijati karijerizam na svim nivoima;

Uvesti periodične aktuelizacije tema iz područja mobinga;

Odlučujuću ulogu i odgovornost u ovom delu prevencije imaju vojni top menadžeri (komandanti na višim položajima).

Optimalizovati radne uslove starešina i jasno precizirati radno vreme (u pisanoj formi);

Brigu o ljudima postaviti u kategoriju profesionalne odgovornosti;

U „radnom procesu“ svako vanredno angažovanje ljudstva pokriti naredbama u pismenoj formi;

Izraditi dokumente u kojima se na jasan i  način regulišu – sankcionišu mobing aktivnosti;

Obrazovati ih da:

Usvoje znanja  o pogubnim posledicama mobinga, stresa na koheziju vojnog kolektiva, međuljudske odnose, na nivo borbene gotovosti, mentalno zdravlje članova kolektiva i o trasferu posledica mobinga na njihov privatni život, članove njihovih porodica;

Da mobing, gledajući sa globalnog aspekta, indirektno utiče na odbranu zemlje;

Da usvoje znanja o uslovima u jedinici koji pogoduju formiranju mobinga;

Da usvoje znanja o prevenciji od zlostavljanja i zloupotreba prava na zaštitu od zlostavljanja;

Da usvoje znanja iz Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu;

Da usvoje znanja o disciplinskim prestupima, greškama i sankcijama istih koja su obuhvaćena Zakonom o vojsci.

Osposobiti ih :

Kako da  prepoznaju prve simptome i osnovne razvojne faze mobinga u vojnoj jedinici;

Kako da prepoznaju mobera;

Kako da prepoznaju žrtvu;

Kako da pruže „prvu pomoć“  žrtvi;

Kako da budu vešti u verbalnoj, neverbalnoj i pismenoj komunikaciji;

Kako da razviju asertivnost uzimajući u obzir  specifičnosti vojne komunikacije;

Kako da rešavaju konflikte u vojnom kolektivu;

Kako da razviju emocionalnu inteligenciju;

Kako da u procesu formiranja vojnog kolektiva forsiraju, stimulišu, razvijaju, i afirmišu pozitivne moralne karakteristike (toleranciju, poštovanje i uvažavanje ličnosti, osećanje pravičnosti, istinoljubivosti, principijelnosti, poštenje, altruizam, druželjubivost, kolektivnost, hrabrost, solidarnost, plemenitost, iskrenost, izdržljivost, samokritičnost, humanost, samosavlađivanje);

Kako kod svakog starešine razviti osećanje da je neophodan kolektivu;

Potencirati lične kontakte sa podčinjenima i trupnim psiholozima radi uvida  u lične (porodične) probleme starešinskog kadra;

Boriti se protiv formalizma u rešavanju problema članova vojnog kolektiva;

Ekipa Nove Naše reči

Ovaj tekst je realizovan u okviru projekta “MOBING-KAKO GA PREPOZNATI I IZBORITI SE” koji sufinansira Ministarstvo kulture i informisanja

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*