Mladžina kafana

Leskovac

Kafane u Leskovac su se poznavale po toj kude su, ali i po toj koji gosti u koju kafanu idev. Mladžina kafana je na Široku čaršiju. Bila je – prosvetna jer su u nju dolazili prosvetari – učitelji i profesori. Bila je i porodična jer si kad dođeš kod Mladžu znaja da si ušo u kafanu u koju ćeš prijatno da se osećaš. A imala je i gosti koji su pošli negde pa onakoj usput u prolazu- svrnev da prednev uz šiše rakiju, kafu el pa da pojedev ćebapi i sve drugo što se peče na ckaru i kuva u kujnu.
Mladžini su s kuću bili u ulicu Cara Lazara, a s kafanu su u ulicu Kralja Aleksandra. I sg je takoj. Samo što sg neje kafana nego prodavnica. A i vreme je drugo… U toj vreme od železničku stanicu do Široku čaršiju s obe strane ulice bile su vrčkom kafane. A sg sko da ni jednu ne ne možeš da nađeš.. Možeš da ideš i da se odzrćaš kolko oćeš i na koju stranun oćeš – nema gi! Potikale se i samo gi kod onija koji dugčko pamtiv ima – u sećanja..
Zborav je golema rđa na vreme i sećanja.
Prodzukja pamet pa više nema koje u njega da stane. Sve otišlo. Nema više koje da ti dzmni u glavu. Ametom smo se batisali – od godine pa ne mož ni da pamtimo, a i sećanja su nam sve dalja i dalja..
Maladen Živković – Mladža dođe iz Jarsenovo kd je imaja trinaes godine i prvo što je rabotija – čuvaja je bivolice. Ondak otvori dućan i prodavaja je kiselo mleko od bivolice. Mladen, žena Mica, deca Gorča, Keva i Ljubica. Gorča Mladenović Mladžin, žena Kostadina – Dina, deca Dušan, Uroš, Dragoljub, Vida i Mara.
Uroš Mladenović Mladža, žena Deska od Zajci, deca Branislav i Mladen. Branislav, žena Milunka od Kasparovi, sin Aleksandar, žena Aleksandra, sin Filip. Mladen, žena Mirjana od Gorunovići iz Vlasotince, deca Slađana i Gordana. Slađana, muž Mihajlo Milenković. Gordana, muž Mikan Kordić, ćerka Aleksandra.
Gorča Mladžin je bija „ortodoksni trezvenjak“. Na majku mu Micu kd se pripije ona si ulegne u ćeler i pivne si gu iz bčvu – el rakiju, el vino. Sin Gorča kd vidi da gu nema – traži gu, traži i kd gu nađe u ćeler pituje gu: – Pa, kude si ti? A Mica vika: – Ma, eve u ovuj ćelerinu – zadrža se u ovuj ćelerinu da gu počistim! I po toj se u Mladžinu familiju – ako ima nikoga da oće malo da popije, kazuje: – zadržala se baba Mica da pomete ćelerinu!
Na Pirku Jovkinoga, Čavrljugini i drugi, štab je bija u Mladžinu kafanu. Jer, svaki si je imao svoju kafanu – Čavrljugini, Jovkini u Mladžinu kafanu, u Kasparovu kafanu su išli iz hor Abrašević, u kafanu Orijent su išli šopovi – zidari i preduzimači…
U Mladžinu kafanu na jednu stranu su bili učitelji – Jova Pešić, učitelj i bivši nadzornik, pa Blaža Jovanović i Aca Krstić..Kod Uroša Mladžinoga u avliju bija je ko neki čardak – balkonče edno, i učitelji svu noć pijev, a Blaža Joanović je mnogo voleo da peva: Rodila majka junaka…
U Mladžinu kafanu dođuvali su na šljivovicu i šušteri Draža Arabat i Kole Pešunka..
Astali i ljudi uz astali se nisu mešali, kazuje Branko Beljak. Pirka Jovkin – on si je imao svoj astal i kad se svi soberev tija njigovi ABAPLARI ( drugari ) kao što su braća Čevrljuge, jer on gi finansira. Oni nemav pare da kupiv jagnje, recimo taj Blagoja Čavrljuga ili Mika Mrštanka, a Pirka Jovkin ima pare, i on u petak uveče kupi po nekolko komada jaganjci ili jarići, pa se toj zakolje i Pirka gim da tija jaganjci ili jarići i oni gi prodavav a Pirka gi plati za toj. Ili, Pirka kupi kruške pa gi tej kruške detaljiše, pa kupi kola lubenčiki.. da gim da gi da prodavav i on gim za toj plati i takoj obrća pare. Sin na Pirku Jovkinoga bija je Dune Pirka i on je čuvaja ovce..
U to vreme u Mladžin u kafanu dolazio je i Janja, šnajder. Janja je imao iščašen kuk. Preko dn šije i uveče dođe, sedne uz astal ispred kafanu i kaže:
– Dete – stogramče!
I toj se zna – sto grama je bilo onako apotekarsko i meze – to su bile tri kružića beli luk ili krastavice. I dok ne popije toj stogramče bude deset pa i jedanaes sati . Janja pojede po tri – četri mezića – mezeta i toj mu je večera. I Janja pije toj stogramče i mezeti kružići od beli luk i krastavicu, a onda dođe i njegova žena skromno obučena i sedne do njega. A s Janju uz astal sediv Pirka el Čavrljuga el Mrštanka ili Ljuba Coce – oni su bili tuj stalne mušterije i onda žena kaže na Janju:
– Ajde, Janjo, ajdemo si dom!
A Janja kaže:
-Čekaj čas da popijem ovoj!
Pa vikne na kelera: – Dete, daj još edno stogramče! I dok on razgovara sa s drugari s koji sedi uz astal – žena mu dofati onoj stogramče okrene se na stranu i klo-klo-klo isprazni bar do pola onoj šiše stogramče. I kad se Janja obrne i sune da uzme šiše vidi da stogramče nije puno i vika na kelera:
-Dete – daj još edno stogramče!
I kad treba da pođu kući ne zna se – koj će koga da vodi po put! I takoj zagrljeni polako idev – on malo kleca nogom, ona malo kleca nogom, i otidnev dom oko 12 sata.
U Mladžinu kafanu bio je i Aleksa Rus – iz Rusije je pobego za vreme oktobarske revolucije i zaposlio se kod Uroša Mladžinoga – čistio je štalu, avliju, pomagao je i u podrum kad se u jesen sipuje vino, tu se hranio i spavao je u štalu. Aleksa Rus je pio dosta. Jednom kad je Gorča, tatko na Uroša Mladžinoga pretakao vino, a Aleksa Rus pije mu se vino, a ne sme da pije jer Mladžini vikav po njega. I kad se Gorča nešto zamajaja Aleksa se navali da pije iz – polovnicu punu s vino jer Gorča u nju pretače vino. ( polovnica kaca – bure otvoreno odozgo ). I Aleksa takoj slegnuja glavu ko vol da pije a Gorča natrči i fati Aleksu za glavu pa mu nabije glavu u vino u polovnicu – da ga udavi! I pritrča Uroš i vika:.
– Ne, bre, tatko će udaviš čoveka!
A Gorča vika:
– A što pije takoj .. celu polovnicu vino će popije!
U Mladžinu kafanu bija je i Stanko Stanišić, jardžija – štalski momak. Neje imaja nigde nikoga i tuj se svrte kod Mladžini – radeja je u štalu – mete u štalu, mete pred štalu i spije u štalu sa Aleksu Rusa. Taj Stanko jardžija je kod Mladžini ostao i posle rata i tuj i umre. I kad se svađa ss gazdaricu Desku, ženu na Uroša, ona ga tera da si ide od nji i vika mu:
– Idi si, bre, ne ni trebaš više! Idi si!
A Stanko vu vika:
-Idi si ti! Što ja da idem! Idi si ti!
Jer, Stanko Stanišić jardžija nije imao nikoga i nee imaja ni kude ni kod koga da ode..

 Pred Mladžinu kafanu svaki dn je i prosjak – Solunac, bez ednu nogu. Zvali smo ga Gojko, kaže Branko Mladžin. Gojko – šta radiš devojko!  Tako smo ga zvali zato što kad popije neku šljivovicu  on se raspištolji i dođu svirači kao Mika gajdardžija iz Mrštane i Gojko gim kaže: 
    -Svirite! 
    Oni mu sviriv, a on s onaj svoj patrljak od nogu poigrava na stolicu i vika: 
 - Gojko! Gojko šta radiš devojko!  
  Gazda od kafanu Gorča Mladžin je isto bija Solunac i on i Gojko znaju se još sa Solunskog fronta.

Gorča Mladžin sedi uz astal ispod Albanske spomenice okačene na zid iznad astal.. Gorča je imaja Spomenicu, a Gojko nema. Gorča ima i kafanu a on Gojko prosi – nema ništa! I kod Gojka se neprestano javljao neki revolt – kaže Branko Mladžin. I on drugojačije nije mogao nego je jednostavno tom pesmom izražavao svoje nezadovoljstvo -Gojko, Gojko šta radiš devojko! I sve što „zaradi’’ – isprosi gore ispred Svetoilijske crkve i kod Gradske crkve – on to potroši tu u Gorčinu kafanu. I Gorčina – Mladžina kafana mu je bila i svratište i svrtište. Tu u Mladžinu kafanu je i spavao. Kelneri i momci koji rabotiv u kafanu imaju DRUGU KLASU i spavaju na spojeni astali, a Gojko i njemu slični oni su – TREĆA KLASA i oni na patos rasprostrev rogožu i spavaju. Ujutru Gojko otidne da prosi i pa dođe i toj što isprosi popije u kafanu.
Gorča je imao svoje mesto u kafani – to je bio astal iznad koga je na zid bila zakačena Albanska spomenica. Gorča i Gojko Solunac su u kafanu uvek sedeli za tim stolom. Jer oni su – drugari, bez obzira što je Gorča gazda, a Jovan – prosjak.
-Na astal pred mojega dedu Gorču uvek mora da stoji čaša s kominjak i na tanjir sir i neko drugo meze. Gorča je imao preko 70 godina, belu bradu, belu kosu, brkovi i plave oči i teško je hodao. Njegovo je toj bilo – da sedi uz astal i kao bajagi da gleda i da pazi momci šta rade i kako rade. Toj je je Gorčina „dužnost’’ bila. I kad Gorča i Gojko sediv zajedno uz astal u kafanu ceo njihov razgovor bio je – nemušt! Nisu oni prepričavali njihove istorije. Dovoljno im je bilo da su se gledali! Gojko gleda u Gorču pa ga zove:
-Gorčo! Gorčo drvena lutko!
A šta mu to znači Gorčo Gorčo drvena lutko – niko ne zna. Valjda oće i da ga ponizi i da ga pomiluje! A Gorča se na to što Gojko kaže uvek samo smejao. I nikad nije mnogo govorio.. Bio je ćutljiv – sedi ispod Albansku spomenicu, posmatra sve oko sebe i ćuti..

(Nastaviće se.)

Sava Dimitrijević

                                    

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*