Male elektrane protiv velikih ljudi

LESKOVAC-BABUŠNICA

Stvarnost doživljavamo na način svojstven onome što jesmo, onome što dolazi iz dubina naše duše, shodno našim osećanjima, snovima, zabludama i težnjama. U njoj živimo, za nju se borimo. Sanjamo bolje dane, podnošljivije uslove i srećnije živote. Ali, svet nije samo ono
što je u nama. Stvarnost za koju se vredi boriti nalazi se i izvan nas samih.
Ona je u našim šumama i planinama. Na našim pašnjacima i livadama. Među našim drvećem, kraj naših jezera i u našim potocima. Tome nas, ovih dana, uče Rakićani i njima, po nepokolebljivom stavu, slični ljudi. Među sobom različiti po svemu drugom, sem po odluci da ne prave kompromis.
Protiv mini hidro-elektrana, ustalo je i staro i mlado, i zdravo i bolno. Ne daju svoju reku avetinjskim cevima, antropogenoj skalameriji koja ima za cilj samo jedno- profit. Jer, upravo je profit ono što čini kvintesenciju svih dešavanja u danima koji su iza nas. Samo još jedna u nizu manifestacija neolibelarne ekonomske paradigme, tog zla našeg doba, jeste i sukob meštana sela Rakite i aktivista sa investitorima.
Kapital ne zna za prirodnu ravnotežu. Ne poznaje ni velelepnost pejzaža, ni žubor planinskih reka, ni let barskih ptica, nad njima. Samo su finansijske injekcije bitne. Ne poštuju se kodeksi ljudskosti, logika je devalvirana, a razum ponižen.
Tome su se hrabro i glasno usprotivili ljudi okupljeni oko nekog punačkog čoveka, čije ime i lik, ovih dana, simbolu bunta i nepokornosti, daje novi smisao. Amblem „I ja sam Desko“ šeruje se po društvenim mrežama, šireći svest o tome da za borbu protiv nepravde nisu potrebni ni raketni sistemi, ni milioni na bankovnom računu, ni savršeni uslovi. Jedini uslov je ono što čovek nosi u sebi.
Bogami, Desko nije sam. Pored meštana, u Rakitu, gde se, kako reče neka žena, ovih dana brani Srbija, stižu ljudi sa svih strana ove naše napaćene zemlje. Rešeni da doprinesu, da ostave trag u bici koja može biti početak nečeg velikog. Svi zajedno, sprečavaju investitora u
njegovim namerama. Ne prezaju ni od sučeljavanja sa radnicima fizičkog obezbeđenja kapitalista. Znaju da je pravda na njihovoj strani.
Motikama vraćaju reku u svoje korito. Ne spavaju noćima. Menjaju se na dežurstvu. Razvili su čak i sistem komunikacije i uzbune. Zvono. Čini se da se sve glasnije čuje. Dopire i do onih, koje tradicionalno vezujemo za zaštitnike moćnih. Policajci, neslužbeno, dolaze da pruže
podršku zemljacima. Oglašavaju se i sindikati i neki mediji. Plima postaje jača, sveobuhvatnija.
Snimak teško pokretne bake, koja na štakama, sporo ali odlučno, preusmerava vodu prema koritu koju je stvorila majka priroda, a ne pohlepna ljudska ruka, može samo da stimuliše i inspiriše.
Čovek je davno prešao granicu svojim mešanjem u prirodne tokove. Širom sveta se seku šume, isušuju močvare, istrebljuju životinje i kontaminira sve ono što ovu planetu čini čarobnom u kosmičkom smislu.
Za sve je kriv čovek.
Priroda bez nas može, mi bez nje ne možemo. Đavo je došao po svoje.
Oduprite mu se.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*