I LOKALNA TEMA MOŽE IMATI NACIONALNI INTERES

Lokalni mediji i nacionali interesi

 

 

Nakon žestokih turbulencija na medijskoj sceni Srbije, izazvanih privatizacijom lokalih medija koja je započela 2002. godine, i gašenjem većine njih, koliki tačan broj štampanih i elektronskih medija erzistira na teritoriji Srbije podatak je do koga je teško doći.

Prema istraživanjima IPSOS-a, u Srbiji pored javnog servisa postoji još 117 TV i 319 radio stanica (podatka za štampane medije nema). Od toga je pet radio stanica sa pokrajinskom pokrivenošću, 29 TV stanica i 48 radio stanica sa regionalnom pokrivenošću, i 83 TV i 266 radio stanica sa lokalnom pokrivenošću. Što ukupno čini zbir od 436 frekfrecnija. Postoji još izvestan broj piratskih radio stanica.

Prema izveštaju Svetske organizacije novina i novinskih istraživača i Balkanske istraživačke mreže (BIRN), u Srbiji postoji više od 1.000 medija za oko 7 miliona stanovnika. Medijsko tržište je malo, siromašno i prezasićeno – na njemu deluje oko 35 radio i TV emitera i gotovo 700 štampanih medija.

Mesto štampanih i elektronskih medija koji su ugašeni zamenili su, manje ili više uspešno, portali. Iz dana u dan ih je sve više, i sve više preuzimaju ulogu tradicionalnih medija, ali koliko ih u Srbiji ima, podatak je do koji nismo mogli da dođemo. Tek, zna se da ih je mnogo.

Činjenica je da su se mnogi mediji, naročito štampani, nakon nesupešnih privatizacija i mogućnosti da njihov kapital dospe u ruke raznoraznih lokalnih biznismena, koji nikada nikakve veze sa medijima nisu ima, niti pak šta znaju o njima, ili ugasili, ili su se pak pretvorili u mašinerije za proizvodnju šund programa i ispunjavanje želja političara.

U Leskovcu je nakon privatizacije, od tada postojeća tri medijska javna preduzeća (Radio Leskovac, TV Leskovac i nedeljnik Naša reč), kako tako opstala samo TV Leskovac, uz brojne potrese, menjanje uređivačkih koncepcija i novinara kao na pokretnoj traci. Naša reč se našla među prva četiri medija na udaru privatizacije, dobila vlasnika iz redova novinara, koji, na žalost, nije uspeo da se izbori u tržišnoj utakmici, tako da je ubrzo došlo do likvidacije ove firme. Već pet godina izlazi nedeljnik Nova Naša reč, ali to je već neka druga priča. Radio Leskovac je, nekim čudom, posle više pokušaja privatizacije, na budžetskim jaslama bio do ove godine, ali su godine lošeg i netržišnog poslovanja uzele danak, tako da je i ova firma nije iskoristila poslednju šansu da se privatizuje, već je likvidirana. U međuvremenu, na medijskoj sceni Leskovca pojavili su se novi takmaci, pa je Leskovac dobio još nekoliko lokalnih televizija, po mišljenju mnogih, previše za grad njegove veličine.

O lokalnim medijima, doborim i lošim stranama projektnog finansiranja, na koje se prešlo od prošle godine, degradirajućem položaju novinara i činjenici da su „mnogi koji vrede“ otišli, jer u novinarstvu više nisu mogli da obezbede sebi egzistenciju, moglo bi mnogo toga da se napiše i kaže. No, tema ovog teksta je kako lokalni mediji, od kojih neki egzistiraju sa zaista skoromnim i tehničkim, a pogotovu kadrovskim potencijalima, zastupaju nacionalne interese. I da li ih zastupaju.

Mišljenja smo potražili od vlasnika lokalnih medija, kolega novinara, ali i zvaničnika iz gradske vlasti.

Ana Jovanović, pomoćnica gradonačelnika Leskovca zadužena za informisanje: Uticaj medija na društvo i pojedinca danas je velik. Ove činjenice moramo biti svesni svi, a mediji moraju da prihvate odgovornost za sadržaje koje plasiraju.  Pored plasiranja objektivnih, pravovremenih i tačnih informacija mediji imaju veliki udeo u edukaciji mladih stanovnika i oblikovanju njihovog mišljenja.

Nažalost, u medijima se danas stvara jedan sistem vrednosti gde je fizički izgled centar dešavanja, a forma onog što mediji prezentuju postala je bitnija od sadržaja.

Imajući to u vidu stiče se utisak da nam je potrebno novinarstvo koje će se više baviti ne samo činjenicama već i temama poput tolerancije, empatije, ravnopravnosti, kao i raznim moralnim i etičkim pitanjima.

Obrađivanje ovakvih tema ne bi trebalo da se svede samo na pojedinačne projekte koji se povremeno realizuju već bi trebalo da zauzme važno mesto u svakodnevnom programu. To bi trebalo da bude zadatak ne samo medijskih radnika nego zadatak celog društva.

Daliborka Alihodžić, šefica dopisništva Večernjih novosti u Nišu:

Lokalni mediji bi trebali da na “prvi loptu” reaguju na sve što se dešava u njihovom okruženju ali često zbog materijalnih i kadrovskih ograničenja nisu u stanju da se nekoj temi posvete dovoljno analitički. Opšti je utisak da oni često samo “prenose” informacije bez kritičkog stava, odnosno sučeljavanja suprotstavljenih strana povodom nekog događaja ili pojave. S druge strane, lokalni medijii prate dešavanja i stvaraoce koji nisu uvek zanimljivi “velikim” medijima pa je zbog toga njihov značaj u popularizaciji obrazovanja, kulture i sporta u lokalnoj zajednici vidljiv.

U eri poplave internet portala sve vise se brise granica između lokalnih i nacionalnih medija jer su jednim klikom na određeni link informacije dostupne na čitavoj planeti.

U takvoj situaciji mislim da lokalni mediji mogu imati vise šanse jer su njima dostupnije informacije na lokalu, samo je pitanje da li imaju kadrove koji mogu da odgovore ovom izazovu. Generalno, mediji sve manje promovisu prave vrednost jer je bitka za čitanost i gledanost prioritet. Neke stvari koje su bile nezamislive u novinarstvu pre 10 godina sada postaju standardi. Recimo, nije se pisalo o samoubistvima, osim ako nije nešto što će uznemiriti javnost, ako je to učinio na javnom mestu ili je neka poznata ličnost, sada se time dobijaju “klikovi”.

Nije se pisalo o trećerazrednim pevaljkama, bio je valjda neki časopis “Sabor” ili jedna, dve emisije nedeljno na TV, a sada se one ne skidaju sa ekrana i ozbiljne novine se bave njihovim silikonima i propalim vezama.

U takvoj situaciji nepravdeno je očekivati da lokalni mediji promovišu opste i nacionalne vrednosti, ali opet čini mi se da to sa više ili manje uspeha čine upravo promovišući lokalne stvaraoce.

 

Sonja Petrović, glavna i odgovorna urednica Nove Naše reči:

Cilj privatizacije medija jeste bio da se oni oslobode političkog uticaja, bilo da je o „velikim“ ili „malim“ medijima reč. Moj zaključak kao i ono što nam govori dosadašnje iskustvo, jeste da do toga ipak nije došlo, ili još uvek nije. Umesto da štite i zastupaju lokalne, ali i nacionalne interese (mada je granica između ovoga jako diskutabilna), šire pozitvine društvene vrednosti, promovišu kulutru, znanje, poštenje, ukus i toleranciju, mediji vrlo često podležu najnižim ukusima, ne bi li tako sebi obezbedili gledanost i čitanost i opstali na surovom tržištu.

Naravno, izuzecima svaka čast, njih svakako ima, profesionalnih medija, bilo štampanih, elektornskih ili portala, koji ne odustaju od novnarske etike i svega što profesija nalaže, ali su  oni u manjini. Tešku finansijsku situaciju u kojoj su se mediji našli često zloupotrebljavaju političari držeći ih „na kratkoj uzici“, pa se tako vlasnici medija, voljno ili ne, priklanjaju nekoj političkoj opciji ili ideji (uvek je to vladajuća, jer gde je vlast tu su i pare), dok zaštita i zastupanje takozvanih nacionalih interesa i opšteljudskih vrednosti ostaje u drugom planu. Ili se, pak, ova uloga lokalnih,  medija potpuno i gubi. Ova pojava, međutim, prisutna je i kod medija sa nacionalnim frefrencijama i pokrivenošću tržišta, to je, na žalost, opšti trend koji je zahvatio novinarstvo u Srbiji. A onda se može postaviti pitanje da li je opravdano kritikovati lokalne medije zbog toga što ne zastupaju neke „više“ interese, interese čitave nacije, kada to ne rade ni oni nacionalni.

Ljiljana Stojanović, glavna i odgovorna urednica Regionalne informativne agencije JUGpress i šefica dopisništva agencije FoNet za jug Srbije.

Na nedavnom sastanku lokalnih medija, okupljenih u  udruženje Lokal pres, čula sam zanimljivu konstataciju kolege iz jednih lokalnih novina da je stvarno novinarstvo, u stvari, lokalno novinarstvo. A ako se iz perspektive novinara posmatra takozvani „nacionalni interes“ nameće se potreba i da se taj interes definiše, da bi se shvatio kontekst. Sticajem okolnosti, i dugogodišnjeg dopisničkog staža, intenzivno se bavim tim, nazovi, nacionalnim temama. Jug Srbije, Kosovo, Srbi i Albanci i slično. Međutim, suštinski mislim da je  jedini nacionalni interes zapravo  građanin/građanka. Dakle, bez tog građanina i građanke sve velike teme i ideje padaju u vodu. A upravo se lokalni mediji najviše bave običnim građanima. I čuvaju ljude i događaje od zaborava. I hroničari su vremena u kome postoje. A to, sačuvati od zaborava,  imati svedočanstvo vremena, preneti na generacije koje dolaze, i jeste suštinski nacionalni interes. S druge strane, uvek je postojala  veštačka podela između lokalnih i tih, kao, velikih tema. Što jeste zabluda. Mala, obična, naizgled nikakva tema može dobiti nacionalnu pokrivenost ako je novinar predstavi na pravi način. Ako ima snage i ambicije da se izbori za tu svoju, malecku, lokalnu priču , koja je, ne retko, paradigma nacionalnog koje, gle čuda, ne stanuje baš uvek u prestonom gradu. Da pojednostavimo, sasvim je mala priča o starici/starcu, ili njih dvoje, koji sami žive u udaljenom selu u opštini Crna Trava, Trgovište, Bosilegrad, Medveđa. No, to jeste velika nacionalna tema o pražnjenju teritorije, nestajanju čitavih sela, smanjivanju broja stanovnika, starenju naroda, neravnomernom razvoju i masovnom seljenju u velike gradove, ili druge države. To jeste tema od najvećeh nacionalnog značaja koja se tiče i odbrane i bezbednosti i ekonomije i proizvodnje hrane, nestanku tradicionalne kulture,  nebrige za stare, nejednakim uslovima za život, nedostupnosti zdravstvene zaštite za sve, nedostatku infrastrukture…  Svašta nešto tu može da se nađe. A počeli smo sa jednim ili dvoje usamljenih starih ljudi u nekom ćošću zemlje Serbijice.  A profesionalno novinarstvo,  jer to mu je pravo ime i mera, kada se obavlja uz poštovanje medijskih zakona i novinarskog kodeksa, ne stanuje ni u blještavoj i, sve češće, kič prestonici, niti u nekoj maloj opštini koja jedva da ima i tog jednog novinara, veoma retko i neki medija. Ono stanuje u profesionalcu koji odluči da svoj posao radi časno i pošteno, u skladu sa profesionalnim i etičkim standardima. U tom slučaju će ono dvoje starih ljudi iz lokala biti nacionalona tema a ne izveštavanje sa sahrana, mrcvarenje  i razvlačenje već ubijenih ili slomljenih i skupljanje krvi po kućama. A izgovor da to ne donosi komentare, lajkove i slične trice i kučina samo znači da oni kojima takvo novinarstvo ne odgovara  obično se odazivaju na „političar“ ) pokušavaju da nemetnu druga merila i običaje. Koji sa ovom časnom profesijom (duboko verujem da to ipak jeste) nisu u srodstvu.

Dušan Cakić

(tekst je seminarski rad Dušana Cakića, studenta Filozofskog fakulteta u Nišu – smer Komunaikacije i odnosi sa javnošu)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*