Ljudi i sokaci starog Leskovca: Bojadžijski sokak (2)

LESKOVAC

Dragi Živković Bezrđan, zvani Dragi Gluvi jer nije dobro čuo i imao je slušni aparat. On je bija na školovanje u Parizu. Kada se vrnuja iz Pariz oženija se u kasnim godinama, ali nije imao decu. I bija je gluv – mora da vičeš ako oćeš nešto da mu objasniš.
Kad se vrnuja iz Francuske radio je privatno i bio je neka vrsta – majstora za sve! Umejaja je da malteriše, da postavlja oluci, pa mašin bravar, pa poluzidar.. Bija namajstoričav.. I radio je ONOLKO kolko je moglo sa njim gluvim da se sporazume i uradi. A bio je i malo – na svoju stranu nasađen! Uvek doteran, lepo obučen, na njemu uvek zategnut prsluk I ako nešto na njemu vidiš, to je ono što je iz Francuske doneo – to je ta pedanterija. I kad te Dragi Bezrđan sretne on skine šešir i pozdravi te uz blagi naklon…
Dragi Gluvi Bezrđan je živeo sam jer nije bio oženjen. A onda privrte jednu Veru iz Pule koja je imala ćerku i živeo je s njom u divljem braku. Ta Vera se razbole od bubrega i umre, a njena ćerka udala se za Canju berberina.

Onda – BOJADŽISKI. Po nji i sokak vikav – Bojadžiski sokak. A vikav gi i Đikini i Šumkini. Ime najstarijeg pretka ne pamtiv, a zna se da je imao dva sina – Prokopije –Kope Đikin i Petar Đorđević, zvani Đika. Prokopije – Kope Đorđević Đikin, žena Paraskeva, deca Branko, bojadžija i Milorad. I po Branka sokak dobi ime – Bojadžiski sokak. Branko, žena Vera od Abrašovi, rođena sestra na advokata i istoričara Jovu Jovanovića Abraša, deca Srboljub i Jovan, zvani Joca Hlor. Joca radeja u Vodovod pa ga pituvali:
– Kako ti Joco eliminišeš bakterije u vodu!
A Joca reko:
– Ja u vodu frljim hlor malo poviše i završim rabotu.
I od tad i po toj mu ostade nadimak – Joca Hlor. A takoj mu i na nadgrobni spomenik na grob u Špitaljsko groblje piše: Joca Hlor.
Srboljub – Srba Đorđević, žena Svetlana, sin Saša i ćerka Mila. Joca Đorđević Hlor, žena Radoslava, deca Ivana i Branimir. Petar Đorđević, obućar, žena Leposava, deca Danica, Milorad zvani Šumka i Dragoljub. Mile Đorđević Šumka, žena Persida od Janjićevi, deca Siniša, doktor tehnoloških nauka, Snežana, Gordana i Leposava. Siniša, žena Miroslava, deca Aleksandra i Petar. Snežana, muž Slobodan Mančić – Manča. Gordana, muž Aca Šmelcerović. Leposava, muž Dimitrije – Mita, livac.

 Kad se iz ulicu Stepe Stepanovića ulegne u sokak kuća na sam kraj - u čelo od sokak su – Kokere. Vlada Konić ( sad živi u Podvrce ), žena Vuka -  ona je od Kokerini pa gi po njuma i vikav Kokerini. 
Toj je  bila kuća na Ljubu Akekata. Vera, sestra na boksera Leku Patosa iz Pop Ilijin sokak  je isto od Akekatovih. Ljuba Akekat je imao tri sina – Mika, kazandžija, Đorđe, pekar i Tasa. Ustvari – Ničići su vikali – Akinci. To je Akina familija. Lazar Ničić Akekat, žena Sultana, zvana Sutka, deca Mile i Dragi Ničić. U sokak je ostao Mile Ničić, žena Vida, deca Anka, Milka i Petar.

Kuća na Ljubu Akekata Ničića posle oslobođenja kupio je Dragi Kmet.

U Bojadžiski sokak je i Mihajlo Rus, majstor za harmonike, žena Vuka, ćerka Olga. Majka na Miku Rusa je Đuja.
Mika je bio omali i dežmekast, šešir mu uvek na glavu, nije bio mnogo pričljiv, onako malo natmuren je bio. I pio je i bio je nakresan – do granice dokle treba da se nakreše i da se ide pravo!
Mika Rus je popravljaja harmonike i klaviri. Razumeo se u muzički instrumenti, bija je majstor za harmonike, a u komšiluk ga niki nikada neje čuja da svira ili peva.
Preko put Bojadžiski sedeli su – Čorbini. Toša Mitrović, žena Darinka, sin Brana Mitrović, profesor srpskog jezika. Toša i Darinka su bili služitelji u školu, a doselili su se iz Prokuplje. Darinku su zvali Dara Čorba i po nju su gi vikali – Čorbini. Darinka je imala takozvanu – crnu kujnu! Ta crna kujna bila je u stvari jedno sopče i služila je da se sakrije – onoj što je prljavo i sve što gosti el komšije ne treba da vidiv i što treba da se baci – Dara Čorba tej stvari tura u tuj prostorijicu zvanu “crna kujna“. I kad otvori vrata od tuj “kujnu“ – ne sme širom da ih otvori nego se samo šmugne unutra i nađe onoj što vu treba…

Toša Mitrović je bija mršav, jako dobar po dušu i njegova žena Darinka je isto bila dobra po duši. Ali, Toša je bija džangrizav. Na sredinu bašte imali su veliku krušku. “Mi smo u sokak igrali loptu – krpenjaču i dok se igramo neko gu šutne jako i lopta preleti preko tarabe u njihovu baštu. Krpenjača je ustvari bilo klube od namotani krpčiki od cepene košulje, pantalone i koje ti ne drugi stari krpeži da se tkajev krpare. I toj klube od krpčiki nabutamo u majkinu čarapu i toj nije bila lopta krpenjača.. I kad gu niki šutne pojako krpenjača odleti preko tarabe i padne u Tošinu avliju. A Toša ljut – niki ne sme da ulegne da gu uzme. Toša ne dava da u legneš u avliju. Stalno nas je jurija. Ali, onakoj mršav sporo se kretao i dok on sa štap polako dođe – mi smo već uspeli da loptu uzmemo pre njega i pobegnemo preko tarabe. Međutim, par puta je uspeo da dođe pre nas, uzme nam loptu i vika po nas, ali – nikad je neje iseko i posle neko vreme bi nam vratio lopu.
Voja Cvetković je bija južar – pleo je konopci. Salerski točak vrteja mu je komšija Dragoljub Đorđević Bojadžiski. Vojina žena Savka je sestra na Gute Žutoga kod palatu Milana Vlajčića ( kasnije Radio Leskovca). Voja i Savka nesu imali decu i usvojili su Zoru, a ona se odade za Miku stolara u kuću do Karabegovića preko put Hadži Jovančići. Kad se razvede od Miku Zora se preudala za Stojana koji je radio u štampariju “Naša reč.’’
Deca u sokak su i Voju južara mnogo sekirali s loptom. Voja je bio veliki živac i bija je veoma ljut čovek – živcirao se brzo i “naše igranje s loptu ga je strašno nerviralo, kaže Srba Bojadžiski. Čim lopta pređe preko tarabe u njegovu avliju – Voja je odmah dokači i vika:

  • Sad ću gu isečem sa sekiru! Gotova je! Nema više da se igrate!
    Mi ga molimo da nam vrati lopu, soberemo se oko njega i pokušavamo da mu je izbijemo iz ruke i uvek ni uspe – izbijemo mu loptu iz ruke i nastavimo da se igramo!
    A on pazi kako se igramo i viče:
  • Tarabe će da mi polomite! Zbog toga vam ne dajem da se igrate! Tarabe propadoše! Krov će mi propadne od kuću!
    I jedan dan ide dževa po sokak – igraju se deca i bacaju avioni napraveni od papir. Među nji i Pera Ničić Akekat ( posle profesor fiskulture). I Pera Akekat baca tija aviončiki, al – jedno avionče padne baš na krov na Vojinu kuću. Pera uzme motku da dokači avionče i alka s motku po ćeremide, a Voja uzeja motku da ne otera. Gleda koje Pera raboti, kako pokušava da s motku dokači avionče, a Voja se vaća za glavu i vika:
  • Će mi se skapav grede! Papir od aviončiki će se skape! Pa će taj skapani papir da dođe do grede, pa će grede da se skapev i krov će padne! I dok Pera Akekat i druga deca pokušavaju da dofativ avionče što je odletelo na njegov krov Voja ne prestaje da viče:
    • Pa vidite li, bre, da će se skape krov! Pa vidite li avion što je padnuja na krov, pa taj artija trune, pa kad artija istrune posle će i krov da istruli!
      Ustvari, Voja se plašija – da će kuća da mu padne! Jer, Pera Ničić Akekat, da bi dofatija avionče ukačija se na šupicu uz sokače, a taj šupica se oslanja na Vojinu kuću. Kad vidi da se Pera ukačija na šupicu i da oće da se od šupicu ukači na krov od kuću da uzme avionče – Voja počne da viče:
      -Ja ovoj neću da gledam! Ja ovoj ne mogu da gledam! Silazi dole! Svi crepovi će iskršiš! Molim te skini se dole! Evo – bacam motku! Neću vi ništa! Ja ne gledam ništa! Uzmi avion i skiđaj se – nemoj da mi slomiš kuću!

Bojadžiski sokak – eve ga i sg! Ku de je i oduvek!Nema toj vreme koje može da izbriše i zaturi sećanja na njega!
Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*