Leskovačko “zlatno doba” bez jednakosti

LESKOVAC

__________________________________________________________________________

Leskovačka industrija se razvijala raznim špekulacijama, opančarskim i drugim aferama i normalno je da je Leskovac kao tekstilni centar bio značajan, ali to ne znači da je bilo zlatno doba. Imali smo tih 20-ak preduzeća, možda i više, ali ta preduzeća nisu omogućavala radnicima da žive normalno, bilo je radnog iskorišćavanja dece od 8-12 godina… Mi smo tada imali nestabilnu državu u kojoj se živelo i to nije moglo da bude zlatno doba. Za zlatno doba treba stvoriti jednakost, da ljudi mogu da zarađuju i da žive… Ako čovek radi po 12 sati u fabrici, onda nema zlatnog doba, osim za par industrijalaca, – kaže Hranislav Rakić u razgovoru za Novu Našu reč
_________________________________________________________________________

NNR: U Leskovcu se sve manje zna o tome da je na prvim izborima posle Prvog svetskog rata u Leskovcu predsednik opštine bio iz redova Komunističke partije, Jovan Diskić, čija je bista uklonjena sa prostora ispred muzeja. Kako vi gledate na taj deo naše prošlosti?

Rakić: Izbori su održani 22. avgusta 1920. i na tim izborima pobedila je komunistička lista i dobila je sve odbornike, a za predsednika opštine je izabran Jovan Diskić. Na jedan jubilej, podignuta je bista Diskiću koja je bila ispred muzeja. Mi smo kao SUBNOR slali dopise muzeju i tražili da nam se kaže šta je sa tom bistom. Ona je bila sklonjena u muzej, bila je u holu, što je sramota. U međuvremenu je sklonjena, a imali smo obećanje da, kada se reši prostor oko muzeja i naprave lapidarijum pored muzeja, da će vratiti bistu. Pre desetak dana smo ponovo uputili dopis i tražimo da nam se odgovori šta se dešava sa bistom, zašto se ne vraća, kao i ko je doneo odluku da se ta bista skloni?


NNR: Postoji priča da je Leskovac između dva svetska rata živeo u ekspanziji, da su tu živeli samo bogati trgovci, zanatlije, industrijalci, ali sa druge strane imamo činjenicu da je pobedila Komunistička partija za koju su tada glasali radnici, sirotinja… Kako je to moglo da se desi?

Rakić:
Leskovac je imao jak socijaldemokratski pokret od 1914. godine. Prvi štrajk koji je zatalasao Srbiju bio je 1914. godine. Sva ta industrija o kojoj pričamo je uglavnom stvorena u periodu pre 1914. godine. Leskovačka industrija se razvijala raznim špekulacijama, opančarskim i drugim aferama i normalno je da je Leskovac kao tekstilni centar bio značajan, ali to ne znači da je bilo zlatno doba. Imali smo tih 20-ak preduzeća, možda i više, ali ta preduzeća nisu omogućavala radnicima da žive normalno, bilo je radnog iskorišćavanja dece od 8-12 godina… Mi smo tada imali nestabilnu državu u kojoj se živelo i to nije moglo da bude zlatno doba. Za zlatno doba treba stvoriti jednakost, da ljudi mogu da zarađuju i da žive… Ako čovek radi po 12 sati u fabrici, onda nema zlatnog doba, osim za par industrijalaca.

NNR: Da li je Komunistička partija bila dobro organizovana u Leskovcu, ili su ih ljudi glasali zbog revolta i loše socijalne i materijalne situacije o kojoj govorite?

Rakić: Posle Prvog svertskog rata bilo je mnogo sirotinje, mnogi ljudi su stradali u ratu. S druge strane Leskovac je imao jak socijal-demokratski pokret pre rata, koji je imao svoje odbornike u opštini. Taj deo je posle rata omogućio, stvaranjem Komunističke partije Jugoslavije, da ima svoj odjek i odraz. To nije bila masovnost, u to vreme je bilo možda stotinak članova partije na široj teritoriji Leskovca, ali su komunisti bili opredeljeni, znali su šta su hteli. Imali ste u tim partijama i profesore i učitelje i napredne ljude koji su mogli da naprave jednu takvu situaciju… Sam Jovan Diskić je bio socijal-demokrata, njegov brat i ostali su omogućili da pridobiju narod i da glasaju za komunističku listu.



Hranislav Rakić je nabrojao više spomenika za koje smatra da je nemaran odnos ka njima.

-Spomen kuća u ulici Josifa Kostića, spomenik u Vinarcu gde su polomljene ploče sa imenima stradalih, za čiju popravku je potrebno 250.000 dinara, koliko traži kamenorezac… Spomenici treba da budu u službi vaspitavanja mlađih generacija, da one brane svoju dedovinu, ali se nema razumevanja za to. Na žalost, ponašamo se kao Albanci na Kosmetu, ali oni ruše tuđe, a mi svoje spomenike.-

Ljiljana Stojanović

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*